Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2476/16 (F. M. i N. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2476/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2476/16, rješavajući apelaciju Feđe Mačorovića i Nine Mačorović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Feđa Mačorović i Nina Mačorović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 076692 13 Rev od 24.
marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Feđa Mačorović i Nina Mačorović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 076692 13 Rev od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim su tražili da se utvrdi da je predmetnim ugovorom o poklonu, zaključenim između bake apelanata i njezinog sina A. M. (tuženog), povrijeđen njihov nužni nasljedni dio koji iznosi 1/8 dijelova na stanu koji je predmet ugovora o poklonu i da je tuženi dužan trpjeti da se apelanti uknjiže kao suvlasnici od po 1/8 dijelova na predmetnom stanu.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o primjeni odredbe člana 28. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) u kojem je izričito propisano da su nužni nasljednici: djeca umrlog, njegovi usvojenici (član 20.) i njegov bračni drug, da je stavom 2. istog člana propisano da ostali potomci umrlog, usvojenici i njihovi potomci (član 19. stav 1.) njegovi roditelji, njegova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava. Dalje se navodi, da su lica navedena u članu 28. nužni nasljednici kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljeđe. Vrhovni sud konstatuje da su apelanti unuci ostaviteljice (potomci) T. M., pa s obzirom na naprijed navedenu odredbu stava 2. člana 28. ZON-a, isti ne mogu biti nužni nasljednici iz stava 1. člana 28. istog zakona, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi niti u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni člana 11. ZON-a, odnosno, prava na nužni dio po pravu predstavljanja. Ovo iz razloga što je pravo na nužni nasljedni dio, lično pravo koje se gasi smrću, pa nasljednici nužnog nasljednika mogu u ostavinskom postupku ostvarivati pravo na nužni dio samo ako su i sami nužni nasljednici prednika i u obimu koji njima kao nužnim nasljednicima pripada. Također se navodi, da apelanti nisu lica iz člana 28 stav 1. ZON-a, jer se smrću njihovog prednika, sina ostaviteljice i brata tuženog, ugasilo pravo na njihov nužni nasljedni dio po članu 28.stav 1. ZON-a, oni kao unuci ostaviteljice (potomci) spadaju u lica koja ostvaruju svoja prava na nužni nasljedni dio po članu 28 stav 2. ZON-a, a kako iz sadržine spisa predmeta slijedi da isti nisu svoj tužbeni zahtjev zasnivali po tom osnovu, niti su izvodili dokaze za utvrđenje činjenica da su trajno nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život, nije ni bilo osnova da se udovolji zahtjevu apelanata ni po tom osnovu. Vrhovni sud zaključuje da iz navedenih razloga, a kako nisu bili ispunjeni uslovi propisani u odredbi člana 28., 29., i 11. ZON-a, da bi se zahtjevu apelanata udovoljilo, Vrhovni sud je reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio i zahtjev apelanata odbio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman