Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3740/13 (I.V.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uređenje međa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3740/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3740/13, rješavajući apelaciju I. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija I. V.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 002807 10 Gž od 28. juna 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu I. V. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 750,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu I. V. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija I. V. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 002807 10 Gž od 28.

juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je, 30. augusta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 002807 10 Gž od 28. juna 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 16. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 20, odnosno 29. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 002807 08 P od 21. decembra 2009. godine, donesenom po tužbi apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva, utvrđeno je da je apelant, na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa R. E. 17. jula 2003. godine i rješenja Odjela za geodetsko-katastarske i imovinskopravne poslove Općine Bosanska Krupa od 19. augusta 2003. godine, vlasnik dijela sporne nekretnine u površini od 140 kvadratnih metara (u daljnjem tekstu: sporni dio zemljišta), a koja je sastavni dio apelantove nekretnine preciznije određene u izreci presude, u površini od 800 kvadratnih metara, te da je tužena H. Dž. (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelant u katastarskoj evidenciji Općine Bosanska Krupa i zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda i dalje vodi kao vlasnik (stav I izreke presude). Navedenom presudom apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu Bosanska Krupa odbijen je kao neosnovan (stav II izreke). Istom presudom naloženo je tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav III izreke) dok je apelantu naloženo da Općini Bosanska Krupa naknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu (stav IV izreke).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 13. februara 2008. godine podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva. Dalje je navedeno da je nesporno među strankama da je sporni dio zemljišta svojevremeno bio izuzet radi gradnje mosta preko rijeke Une, a da pri tome nije vođen postupak izuzimanja zemljišta od ranijeg vlasnika. Također, nesporno je to da je na spornom dijelu zemljišta postojao stari drveni most koji je u međuvremenu izgubio funkciju zbog gradnje novog željeznog mosta. Općinski sud je utvrdio da je među strankama sporno apelantovo postavljanje ograde jer je tužena pozvala policiju nakon što je apelant na spornom dijelu zemljišta, na kojem su mještani dugi niz godina prolazili do rijeke Une, parkirao svoj automobil i postavio kamenje kojim je označio mjesta na kojima je imao namjeru postaviti stalnu kamenu ogradu. Utvrđeno je da je raniji vlasnik, iako mu sporni dio zemljišta nije bio ekspropriran, dopuštao mještanima da prolaze spornim dijelom do rijeke Une, a što su mještani očekivali i od apelanta kao novog vlasnika koji se tome očito protivio i imao namjeru da kupljenu nekretninu ogradi.

7. Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka iznio tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno budući da je kupio predmetnu nekretninu, da se u javnim knjigama vodi kao njen vlasnik, ali je onemogućen da istu ogradi budući da je sporni dio zemljišta bio korišten kao put, što je dozvoljavao raniji vlasnik. Dalje je navedeno da je apelant tvrdio da sporni dio zemljišta nikad nije postao opće javno dobro jer kao put nije ekspropriran od ranijeg vlasnika, nema zasebnu katastarsko-knjižnu oznaku i tokom vremena je izgubio prvobitnu funkciju jer je srušen most koji je povezivao naselje sa javnim putem, te je ostalo jedino da pojedini stanovnici i dalje spornim dijelom zemljišta prolaze do rijeke Une. U pogledu apelantovog pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, Općinski sud je istakao da interes lica koje traži zaštitu mora biti pravni i konkretan: korist koju očekuje od angažiranja suda u njenoj pravnoj stvari treba da se ogleda u određenoj sferi njenih prava. Dalje je naveo da pravo na traženje pravosudne pravne zaštite može se priznati ako se pravna korist, koju očekuje lice koje traži pravnu zaštitu, ne može na neki drugi, svrsishodniji, način ostvariti. Ako je određenu pravnu zaštitu moguće postići i bez intervencije suda, nema pravnog interesa da se angažira pravosudni aparat, te da je zadatak suda da pruža pravnu zaštitu onim strankama u postupku čija su prava objektivno ugrožena ili povrijeđena. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant učinio vjerovatnim da će kad i ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen to za njega predstavljati ostvarenje određene koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. Istaknuto je da je apelant u skladu sa članom 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim je propisano da je vlasništvo pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže u skladu sa njenom prirodom i namjenom, ogradio svoju nekretninu i istu uživao u cijelosti. Iz navedenih razloga Općinski sud je donio navedenu odluku.

8. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Rješenjem broj 18 0 P 002807 10 Gž od 28. juna 2013. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu u pobijanom dijelu i odbacio tužbu. Istom odlukom apelant je obavezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je po ocjeni tog suda osnovan žalbeni navod tužene da apelant nema pravnog interesa za tužbu koju je podnio u konkretnom predmetu. Nadalje je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno definirao pravni interes za podnošenje tužbe kako je on određen u pravnoj teoriji. Nadalje je istaknuto da je za konkretan slučaj Općinski sud utvrdio da je subjektivno pravo apelanta povrijeđeno, odnosno ugroženo utoliko što je kupio nekretninu u površini od 800 kvadratnih metara, u javnim knjigama se vodi kao vlasnik, a da je onemogućen da predmetnu nekretninu ogradi. Kantonalni sud je naveo da je pobijanom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te utvrđene činjenice koje su u katastru već uknjižene. Istaknuto je da tuženi u predmetnom postupku nisu osporavali da je apelant u katastru uknjižen kao posjednik predmetne katastarske čestice površine 800 kvadratnih metara. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelant nema pravni interes tražiti utvrđenje činjenica koje su već utvrđene, odnosno upisane u javnoj evidenciji za nekretnine, a koje pri tome suprotne stranke nisu osporile. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da iz prvostepenog postupka proizlazi da apelant želi postaviti ogradu oko svoje nekretnine (preciziranih katastarskih oznaka), zatim da je to osnovni cilj zbog kojeg je pokrenuo prvobitno vanparnični, a nakon toga predmetni parnični postupak. Kantonalni sud je dalje istakao da tužbeni zahtjev u navedenom cilju (određivanje granica parcele) nije ni postavljen. Utvrđeno je da iz apelantovih navoda proizlazi da kada je želio postaviti ogradu, da je putem geometra utvrđena granica njegove parcele, da je kamen mjesec dana nakon postavljanja neko uklonio i da ne zna ko je to učinio. Ako je apelantov cilj postavljanje ograde oko predmetne nekretnine, onda je, kako je zaključio Kantonalni sud, u tom pravcu trebao opredijeliti svoj zahtjev. Istaknuto je da tužbeni zahtjev na način kako je postavljen i kojeg je prvostepeni sud usvojio, ne daje mogućnost postavljanja ograde ukoliko su granice parcele sporne, jer pobijanom presudom granice parcele nisu određene, a nisu ni odredive.

10. S obzirom da, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, podnesenu žalbu u tom dijelu je smatrao osnovanom, zbog čega je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu u pobijanom dijelu i odbacio tužbu, pozivajući se pri tome na član 224. stav 1. tačka 4, a u vezi sa članom 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je 14. aprila 2006. godine kao predlagač pokrenuo vanparnični postupak za uređenje međe protiv tužene kao protivpredlagača jer je tužena samovoljno postavila ogradu međe. Dalje navodi da je Općinski sud obustavio vanparnični postupak i apelanta uputio na parnicu, nakon čega je apelant 13. februara 2008. godine tužbom pred Općinskim sudom pokrenuo predmetni parnični postupak. Zatim je naveo da je 20. novembra 2009. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev. Ističe da je tužena u toku postupka tvrdila da njena i predmetna nekretnina apelanta ne graniče jer između nekretnina prolazi „javni put“. I pored prigovora tužene da apelant nema pravni interes za podnošenje vlasničke tužbe, po apelantovom mišljenju Općinski sud je pravilno utvrdio da apelant ima pravni interes za utvrđenje da je vlasnik spornog dijela zemljišta. Donošenjem osporene odluke, kako je apelant naveo, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da između apelanta i tužene postoji spor oko vlasništva na spornom dijelu zemljišta (140 kvadratnih metara). Suprotno zaključku Kantonalnog suda da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe, apelant ističe da je imao pravni interes za utvrđivanjem vlasništva na spornom dijelu zemljišta jer mu je tužena u vanparničnom postupku osporavala to pravo. Dalje je istakao da Kantonalni sud nije ovlašten da u fazi žalbenog postupka odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa apelanta za njeno podizanje. Po mišljenju apelanta pravni interes je procesna pretpostavka čije preispitivanje ima smisla na početku sudskog postupka pred prvostepenim sudom. Smatra da je prvostepeni sud bio ovlašten donijeti rješenje o eventualnom odbacivanju tužbe, što nije učinio jer je pravilno zauzeo stav da apelant ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Apelant je naveo da je Kantonalni sud donoseći osporeno rješenje prekršio odredbe člana 227. stav 3. ZPP-a kojim je propisano odbacivanje tužbe od drugostepenog suda. U okviru prava na pravično suđenje apelant je naveo povredu prava na suđenje u razumnom roku, te je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog prava, te da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svog rješenja. U odnosu na dužinu trajanja postupka istaknuto je da je postupak pred tim sudom trajao tri godine, dva mjeseca i dva dana (od 26. aprila 2010. godine do 28. juna 2013. godine) i da zbog postupanja tog suda apelant nije trpio nematerijalnu štetu koju potražuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je odgovoru na apelaciju naveo da je parnični postupak pred tim sudom trajao u kontinuitetu jednu godinu i 10 mjeseci pa smatra da apelantu od tog suda nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Također, navedeno je da je naredbom sudije od 21. aprila 2010. godine žalba i cio spis dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantno vrijeme, bitne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 54. st. 1. i 2.

Tužba za utvrđenje 1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. 2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 224. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, (…) Član 227. stav 3.

3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, s obzirom na prirodu povrede ukinuće prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 18 0 P 002807 10 Gž od 28. juna 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tužbom tražio utvrđivanje prava vlasništva, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na apelacione navode vezane za osporeno rješenje

23. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Kantonalnog suda zbog pogrešne primjene procesnog prava.

24. S obzirom da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je Kantonalni sud pogrešnom primjenom procesnog prava u konačnici odbacio tužbu, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

26. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da apelant u konkretnom slučaju nema pravni interes za podnošenje tužbe zbog čega je ukinuo prvostepenu presudu i odbacio apelantovu tužbu. Nadalje Ustavni sud zapaža da je pri tome Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud svojom odlukom utvrdio činjenice koje su već upisane u javnim evidencijama nekretnina, a u pogledu apelantovih navoda da je imao pravni interes za utvrđenje vlasništva, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantov cilj pokretanja sudske zaštite bio određivanje granica predmetne parcele radi postavljanja ograde, ali da mu usvojeni tužbeni zahtjev od prvostepenog suda ne daje mogućnost postavljanja ograde ukoliko su granice parcele sporne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio deklaratornu tužbu propisanu članom 54. ZPP-a, te da je prvostepeni sud donio deklaratornu presudu kojom se konstatira određeno postojeće pravno stanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da tužba za utvrđenje ima supsidijarni karakter u odnosu na kondemnatornu ili konstitutivnu tužbu kojima tužitelj u pravilu ostvaruje punu zaštitu prava, te stoga nema osnova da mu se dozvoli da putem suda još i utvrđuje ono što se već može i mora utvrditi prilikom pružanja potpunije pravne zaštite, kondemnatornom, odnosno konstitutivnom presudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da apelant u konkretnom slučaju nema pravni interes za tužbu radi utvrđenja prava vlasništva koje je već upisano u javnim evidencijama i kada se njegov pravni interes u konkretnom slučaju svodi na utvrđivanje stvarnih granica predmetne nekretnine pri čemu je jedan njen dio sporan. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku donio primjenom člana 224. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 54. stav 2. ZPP-a. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud predmetnu tužbu nije mogao odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa u drugostepenom postupku i da je prekršio odredbe člana 227. stav 3. ZPP-a kojima je propisano odbacivanje tužbe od drugostepenog suda, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, redovni sud može u svakoj fazi postupka pa i u postupku rješavanja po žalbenom prigovoru o nedostatku pravnog interesa odbaciti tužbu zbog navedenog nedostatka. Stoga, pozivanje Kantonalnog suda na odredbe člana 224. stav 1. tačka 4. ZPP-a Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga odredba člana 227. stav 3. ZPP-a se ne odnosi na konkretnu situaciju i propisuje odbacivanje tužbe zbog nedostatka stranačke sposobnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni procesnog prava neosnovani.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanta u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na navode vezane za pravo na suđenje u „razumnom roku“

28. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

31. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 13. februara 2008. godine, a koji je pravosnažno okončan rješenjem Kantonalnog suda od 28. juna 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od pet godina i četiri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

33. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđivanja prava vlasništva, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

34. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao pet godina i četiri mjeseca. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se navedeni period odnosi na samo dvije sudske instance, odnosno postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao jednu godinu i 10 mjeseci i navedeni period po mišljenju Ustavnog suda zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nasuprot tome, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao tri godine i dva mjeseca. Ustavni sud zapaža da je navedeni period bio potreban Kantonalnom sudu da bi na sjednici vijeća donio rješenje kojim je odbacio apelantovu tužbu zbog nedostatka pravnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je period od preko tri godine za predmetni žalbeni postupak izvan razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je ukupna dužina predmetnog postupka od pet godina i četiri mjeseca izvan razumnog roka pri čemu je postupak pred Kantonalnim sudom u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

36. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 750,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od pet godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao pet godina i četiri mjeseca pri čemu je u odlučujućoj mjeri na ukupnu dužinu utjecao postupak pred Kantonalnim sudom.

38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoje elementi koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3740/13 (I.V.) | Sudska praksa | Aktio