Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5026/13 (G. N.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga · čl. 19
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5026/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5026/13 rješavajući apelaciju Gorana Novalije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Novalije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 008052 12 K od 1.
februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Novalija (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine. Dopunom apelacije od 12. maja 2014. godine apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje kazne zatvora koja je utvrđena Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom AP 5026/13 od 26. februara 2015. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva zatraženo je 17. februara 2015. godine, a od Okružnog suda 2. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. oktobra 2014. godine, Vrhovni sud 24. februara 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 16. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih (deset) optuženih lica, apelant je oglašen krivim da je na način i vrijeme preciziran u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12, u daljnjem tekstu: KZRS), pa je apelant osuđen na pet godina zatvora. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku dokaznog postupka Okružni sud saslušao veliki broj svjedoka optužbe i odbrane, izvršio uvid u razne materijalne dokaze, kao što su naredbe o pretresu stana, uvid u transkripte tonskih zapisa zabilježenih na tonskom snimaču, nalazi i mišljenje vještaka o vještačenju biljnog materijala, potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta kao i druge dokaze. Okružni sud je utvrdio da se apelant zajedno sa drugim saizvršiocima u vremenskom periodu od početka aprila do 3. oktobra 2011. godine na području grada Banjaluka, protivno odredbi člana 19 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06) kontinuirano, po prethodnim dogovorima koje su međusobno ostvarivali putem svojih mobilnih i fiksnih telefona, neovlašćeno bavio kupovinom i prodajom opojne droge kokain i marihuana. U vezi s načinom izvršenja krivičnog djela, Okružni sud je utvrdio da su apelant i drugi saizvršioci nakon telefonskih dogovora sa kupcima – uživaocima opojnih droga o mjestu kupoprodaje, količini ili iznosu novca za koji opojnu drogu kupuju, dalje prodavali sami i zajedno sa drugim optuženim ili angažovali druga optužena lica radi prodaje opojne droge ovisnicima.
7. U toku dokaznog postupka sud je izveo dokaze optužbe koji je obuhvatio saslušanje većeg broja svjedoka, 184 transkripta (analiza tonskih zapisa zabilježenih na tonskom snimaču) izdvojenih razgovora i SMS poruka, osam izvještaja sačinjenih povodom provođenja aktivnosti po naredbi Okružnog suda, veći broj razne dokumentacije koje je MUP pribavio i drugo. Pred Okružnim sudom su, takođe, izvedeni i dokazi odbrane apelanata saslušani su D. A. i P. N., te u saglasnost stranaka i branilaca izvršen uvid u objektivne dokaze: polisa osiguranja, ugovor o jemstvu, potvrda „Unikredit banke“, prijedlog za izvršenje na pokretnim stvarima i drugo. Sud je, takođe, proveo i postupak vještačenja pa je nakon hemijske analize utvrđeno da je kod apelanta u oduzetim materijalima utvrđeno prisustvo psihoaktivne komponente. Na održanim pretresima proveden je dokaz preslušavanja audio-zapisa, preslušanih telefonskih razgovora, optuženih, tj. transkripata snimljenih razgovora i zabilježenih SMS poruka u označenom periodu.
8. Po ocjeni suda prema apelantima je u skladu sa odredbom člana 234 stav 2 tačka a) Zakon o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) provedena posebna istražna radnja, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija po naredbama sudije za prethodni postupak Okružnog suda, tako da su 5 CD medija sa originalnim tonskim zapisima i snimljenim razgovorima i SMS poruka zabilježeni tokom provođenja posebnih istražnih radnji zakonito pribavljen dokaz, nasuprot navodima branilaca optuženih. Tvrdnja branilaca da su dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji nezakoniti, jer su naredbe za sprovođenje posebnih istražnih radnji donesene prije nego je tužilac donio naredbu o sprovođenju istrage, nema uporište u zakonu. Ovo iz razloga, što se istraga u smislu člana 224 stav 2 ZKP-a može sprovoditi i protiv nepoznatog lica (o sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela), pa se analognim tumačenjem dolazi do zaključka da su se posebne istražne radnje mogle odrediti i protiv nepoznatih lica, uz obavezno ispunjavanje uslova za njihovu primjenu iz člana 234 ZKP-a. Po ocjeni suda, pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja. Ovo vijeće je utvrdilo da je u svakom konkretnom predmetu naredba o određivanju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (ilegalnih telefona) u odnosu na optužene, obuhvaćene tim naredbama, koje naredbe su donesene na osnovu člana 236 stav 1 ZKP-a na obrazloženi prijedlog tužioca, koji su sadržavali podatke o licima i brojevima telefona uključujući i N. N. lica protiv kojih se radnje preduzimaju, te osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti u preduzimanju radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje.
9. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je imao u vidu sve okolnosti od značaja za njeno odmjeravanje propisane u članu 37 stav 1 KZRS, pa je prilikom odmjeravanja krivične sankcije uzeo u obzir da se radi o teškom krivičnom djelu, kao i zaprijećenu kaznu zatvora od pet do petnaest godina koja je propisana za predmetno krivično djelo. Okružni sud je, takođe, cijenio okolnosti koje su pratile izvršenje djela, brojnost kriminalnih aktivnosti koje su preduzeli apelant i ostali saizvršioci, kao i teške posljedice ovih djela koje se ogledaju u ugrožavanju života i zdravlja naročito mlađe populacije, kao najčešćih konzumenata opojnih droga, uzimajući u obzir da opojna droga kokain spada u grupu teških droga koja ostavlja teške posljedice, a može da dovede i do smrtnog ishoda. I konačno, vezano za okolnosti koje utiču na visinu kazne, sud je na strani apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio da je porodičan, te korektno držanje tokom trajanja krivičnog postupka, a od otežavajućih okolnosti na strani apelanta sud je našao da je optuženi osuđivan zbog istovrsnih krivičnih djela.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine žalba Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) i branioca apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, apelant je žalbom ukazivao na brojne oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, sadržane u odredbi člana 311 stav 1 tač. g), ž) z), i), k) i stav 2 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te na povrede čl. 6 stav 1 i 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju presude je navedeno da apelant dalje osporava zakonitost u pribavljanju dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda, prigovara se da prvostepeni sud pobijanom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, ukazuje se na povrede prava na odbranu, na prekoračenje optužbe, na nerazumljivost izreke presude i njenoj protivrječnosti sa razlozima, te izostanak razloga o odlučnim činjenicama. U okviru činjenične osnove pobijane presude, apelant osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza optužbe i odbrane, pa slijedom toga i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, sa tvrdnjom da sprovedeni dokazi ne potvrđuju tvrdnje optužbe da su optuženi počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga za koja su pobijanom presudom oglašeni krivim, a što je sve za posljedicu, kako navodi apelant u žalbi, dovelo do povrede Krivičnog zakona, pa i u onom dijelu koji se odnosi na pravnu kvalifikaciju djela. Nadalje, u žalbi branioca apelanta osporava se pravilnost pobijane presude i u pogledu odluke o kazni i naglašava da su kazne zatvora izrečene tom presudom previsoko odmjerene, u kom pravcu je postavljen prijedlog da se te kazne smanje, odnosno da se uslove.
11. Vrhovni sud je utvrdio da nema povrede prava na odbranu, kao bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 ZKPRS stav 1 tačka g) ZKPRS, na koje se ukazuje žalbom, a koje su po tvrdnjama iz žalbi učinjene na način što je prvostepeni sud dozvolio tužiocu da na glavnom pretresu, nakon završenog dokaznog postupka, izmijeni optužnicu. Naime, odredba člana 290 ZKPRS propisuje da ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Vrhovni sud nadalje smatra da su neosnovani prigovori izneseni u apelantovoj žalbi da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS. S obzirom da se prema navodima iz žalbe, povrede prava ovih optuženih zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom vezuju za bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora, utvrdio da nisu osnovani ti prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženih, pravo na pravično suđenje, te pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Po mišljenju Vrhovnog suda, činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima iznesenim u žalbi, su po ocjeni suda potpuna i pravilna, jer su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Krivični zakon, kada su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 i KZRS. I konačno, Vrhovni sud zaključuje da su pravilno utvrđene i u pobijanoj presudi obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, prvenstveno porodične prilike apelanta, te otežavajuće okolnosti. Razloge date u pobijanoj presudi u ocjeni svih tih okolnosti, Vrhovni sud je prihvatio kao valjane, jer cijeneći zakonom propisanu kaznu za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, kao i opšta pravila o odmjeravanju kazne iz odredbe člana 37 stav 1 KZRS, Vrhovni sud nalazi da su kazne zatvora izrečene pobijanom presudom, potrebna i dovoljna mjera kazne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, propisane u odredbi člana 28 KZRS. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. U toku postupka sud nije objektivno utvrdio da je apelant u bilo kom smislu počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U toku cjelokupnog praćenja apelanta koje je datiralo više mjeseci prije njegovog pritvaranja, ni u jednoj radnji koju su sprovodili istražni organi kod njega kao i kod navodnih lica kojima je prodavao drogu, nije pronađena ni najmanja količina droge. Apelant je prilikom jednog od pretresa njegove kuće sam, dobrovoljno predao drogu kokain u količini od 1 do 1,5 gram, jer je istu i sam uživao. Prvostepeni sud je tokom dokaznog postupka izvodio dokaze, prihvatajući neargumentovane navode Tužilaštva, a posebno dokaze o saslušanju svjedoka, jer je veliki broj svjedoka na pretresu svjedočio drugačije od navoda – zapisnika o njihovom saslušanju od strane inspektora MUP-a. Sud nije poštovao jednakost stranaka u ovom postupku jer su svi dokazi i navodi MUP-a, odnosno Tužilaštva uvijek tretirani kao vjerodostojni i istiniti, iako je očito da su oni suspetkni veoma nepouzdani. Sud u toku postupka, vjerovatno zbog cilja da opravda akciju operativnih organa policije, dolazi do odista začuđujućih konstatacija, pa se i bez posebnog postupka, bavi dešifrovanjem tajnih podataka iz presretenih razgovora apelanta zaključujući ovo sporno i laičko zaključivanje na štetu optuženog.
14. Apelant je u žalbi naveo i druge sumnje o „povredi postupka/pr.način i okolnosti izmijenjene optužnice, ali je drugostepeni sud odbio sve navode iz žalbe. Takođe, ističemo i okolnost da se drugostepeni sud nije u svemu izjasnio o navodima iz apelantove žalbe, pa iz svega toga proizlazi da je osuđen samo zbog iskaza svjedoka Saše Vučenovića koga je dao pred istražiteljima MUP-a RS, uz napominjanje da je pred sudom taj svjedok opovrgao taj iskaz. Sud ide i dalje pa apelantu stavlja na teret da je tom svjedoku prodavao kokain iako je taj svjedok na pretresu, i bez ičijeg prigovora, svjedočio da on ne koristi kokain, nego marihuanu. Po našem mišljenju sud je pored povreda zakona povrijedio i odredbe iz član 6 Evropske konvencije jer mu nije obezbijeđeno pravično suđenje u ovom krivičnom postupku. Zbog svih iznesenih razloga predlažemo da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju tako što će u cjelini ukinuti prvostepenu i drugostepenu presudu i predmet vratiti na novo suđenje.“
15. Apelant smatra da sud u toku postupka nije objektivno utvrdio da je apelant u bilo kom smislu počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant je prilikom jednog od pretresa njegove kuće sam dobrovoljno predao drogu kokain u količini od 1 do 1,5 gram jer je istu i sam uživao. On navodi da je prvostepeni sud je tokom dokaznog postupka izvodio dokaze, prihvatajući neargumentovane navode Tužilaštva, a posebno dokaze o saslušanju svjedoka, jer je veliki broj svjedoka na pretresu svjedočilo drugačije od navoda – zapisnika o njihovom saslušanju od strane inspektora MUP-a. Sud nije poštovao jednakost stranaka u ovom postupku jer su svi dokazi i navodi MUP-a odnosno Tužilaštva uvijek tretirani kao vjerodostojni i istiniti, iako je očito da su oni veoma nepouzdani. Apelant navodi da su u toku postupka dokazi iznuđivani od strane organa MUP-a, nije se poštovao princip in dubio pro reo, pretresi i oduzimanje vozila i druge imovine su vršeni na nezakonit način, pa je apelant praktično osuđen zbog sasvim male količine droge. Apelant smatra da je sud pored povreda zakona povrijedio i odredbe iz člana 6 Evropske konvencije, jer mu nije obezbijeđeno pravično suđenje u ovom krivičnom postupku.
16. Zbog svih iznesenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju tako što će u cjelini ukinuti obje presude i predmet vratiti na novo suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud zaključuje da apelant faktički pobija pravilnost činjeničnog utvrđenja u prvostepenoj presudi. Ovdje se gubi iz vida da je apelant sa braniocem koristio pravo žalbe, a drugostepeni sud je vršio kontrolu presude i odgovorio na sve žalbene navode apelantovog branioca. U apelaciji se nigdje ne spominje konkretno da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje, niti se konkretno ukazuje u čemu se to ogleda, jer se faktički napada pravilnost činjeničnog utvrđenja, a na što apelant nema pravo.
18. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, pa predlaže da se kao takva odbije. V.Relevantni propisi
19. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12), relevantne odredbe glase:
Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga član 224. st. 1 i 2.
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.[...]
20. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09), u relevantnom dijelu glasi:
224. stav 2 (2) O sprovođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti Član 234. stav 2 (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
v) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima,
d) korišćenje prikrivenih istražitelja i korišćenje informatora,
đ) simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine,
e) nadzirani prevoz i isporuka predmeta.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu ni na koji način nije povrijeđena pretpostavka nevinosti, princip jednakosti građana pred zakonom, jednakosti stranaka pred sudom, pravo na zakonit i nepristrasan sud, te da odluka suda nije donesena paušalno, arbitrarno ili sa bilo kojim elementom diskriminatornosti, kako se to tvrdi u apelaciji. Takođe, nije povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, budući da su u obrazloženjima osporenih presuda dati veoma jasni i konkretni razlozi o svim odlučnim činjenicama, kao i svim prigovorima koji su isticani u toku postupka. U pobijanim presudama je jasno navedeno i to kakva je i u čemu se sastojala uloga svakog od pripadnika grupe, pa i apelantova uloga. Navodi apelacije o nepreciznostima i propustima u vezi sa ulogom i radnjama izvršenja preduzetim od apelanta, nemaju nikakvog osnova.
30. U toku postupka je nesumnjivo utvrđeno i u presudama jasno i konkretno navedene radnje svakog od optuženih, pa i apelanta, koji je drogu nabavljao, određeno vrijeme držao u svom posjedu, skrivao kod njemu bliskih lica, te dalje neovlašćeno prodavao kupcima u susjednim i drugim zemljama (dakle, riječ je o više radnji koje mogu da budu radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 224 stav 2 KZRS). Uz to, Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da se ne radi ni o kakvim pokušajima, nego radnjama koje su i izvršene u više navrata. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pravnu kvalifikaciju, Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da je apelant osuđen samo za krivično djelo iz člana 224 KZRS, za koje je nesumnjivo utvrđeno da je počinjeno u sastavu grupe za organizovani kriminal izvršenjem više radnji koje ispunjavaju obilježja krivičnog djela iz člana 224 KZRS. Što se tiče navoda apelacije o odgovornosti apelanta, iz obrazloženja pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da je ona cijenjena individualno za svakog od optuženih, a ne kolektivno i na način kako je to apelacija predstavila. I konačno, iz samog spisa proizlazi da su istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, i druge mjere koje je sud proveo, izvedene u skladu sa odredbama člana 234 stav 2 ZKPRS. U toku postupka sud je dokazao da dokazi nisu iznuđivani od strane organa MUP-a, i da je proveden princip in dubio pro reo, u skladu sa zakonskim odredbama.
31. U vezi s apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, da je nevin osuđen na kaznu zatvora, odnosno da su mu povrijeđeni principi presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, kao što je već navedeno u ovoj odluci, zadatak redovnih sudova da ocijene dokaze koji su pred njima, a da je zadatak Ustavnog suda da ocijeni da li je postupak, gledan u cjelini, bio pravičan, što u slučaju krivičnog postupka uključuje i poštovanje pretpostavke nevinosti. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. S obzirom da se apelantovi navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštovanje ovih principa, eventualno, moglo da dovede u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
32. U vezi s tim, Ustavni zapaža da je sud proveo opsežan dokazni postupak u skladu sa ZKPRS, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za krivičnopravne radnje na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, a koje u biti predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u prvostepenoj presudi u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo s umišljajem za koje je proglašen krivim. Ustavni sud ukazuje da je sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila predmet i apelantove žalbe protiv prvostepene presude, koje je uz druge žalbene navode Vrhovni sud detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih provedenih dokaza uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS dao jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenilo neosnovanim.
33. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), te člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman