Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1275/13 (Z. L.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Sloboda izražavanja
  • Nematerijalna šteta
  • Sloboda primanja i prenošenja informacija i ideja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Miješanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Privatni život
  • Pozitivna zaštita privatnog života
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1275/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1275/13, rješavajući apelaciju Zorana Levija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Levija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055849 11 Gž od 18. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Levi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055849 11 Gž od 18. decembra 2012. godine. Apelant je 5. maja 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i punomoćnika tuženih Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Radio-televizija FBiH), Duške Jurišić, Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića, koji je zastupao tužene u redovnom sudskom postupku, zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Prvotužena Radio-televizija FBiH je 9. maja 2016. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Okružni sud 19. maja 2016. godine. Punomoćnik ostalih tuženih nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055849 09 P od 15. avgusta 2011. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i Dragana Davidovića (u daljnjem tekstu: drugotužilac), pa su obavezani tuženi da solidarno, na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene boli i patnje, zbog klevete iznesene 15. decembra 2008. godine u prilogu emisije "60 minuta", isplate apelantu iznos od 2.000,00 KM i drugotužiocu iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke presude). Prvotuženoj Radio-televiziji FBiH naloženo je da izreku te presude objavi u političkom magazinu "60 minuta" ili nekom drugom informativnom programu (stav II izreke presude). Tuženi su obavezani da apelantu i drugotužiocu naknade troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). Dio tužbenog zahtjeva apelanta i drugotužioca za naknadu nematerijalne štete, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav IV izreke presude) odbijen je kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je sporni prilog, za koji apelant i drugotužilac tvrde da je uvredljiv i usmjeren na narušavanje njihovog ugleda, objavljen 15. decembra 2008. godine u političkom magazinu "60 minuta" na programu prvotužene Radio-televizije FBiH. Osnovni sud je ukazao da je u spornom prilogu četvrtotuženi Slobodan Vasković, između ostalog, naveo "da je zemljište na kojem Slobodan Stanković gradi svoju poslovnu zgradu neposredno uz administrativni centar Vlade Republike Srpske, potpuno nezakonito, maltene poklonio mu drugotužilac Davidović Dragan, čelnik RTRS, preciznije rečeno, Davidović mu je zemljište, vrijedno 25 miliona KM, poklonio za bijednih dva miliona KM, koliko bi Stanković trebalo da uloži u izgradnju RTV doma i time na taj način oštetio javni servis za 23 miliona KM. […] Nakon toga 2005. godine Vlada RS donosi odluku da prenese investiciju na RTRS, na šta je Davidović čekao i počeo sa velikim pritiskom na Upravni odbor RTRS da postane investitor, na šta je Upravni odbor na kraju i pristao, ali pod svojim uslovima. Na sjednici održanoj 28.2.2006. godine UO RTRS prihvata odluku i zadužuje menadžment da pripremi plan aktivnosti za izgradnju RTV doma, da bi drugotuženi 3.3.2006. godine, samo dva dana od dolaska Milorada Dodika na vlast, potpisao aneks ugovora o izgradnji RTV doma, u kome se precizira da je RTRS investitor, a sve čini bez ovlašćenja Upravnog odbora. […] Nadalje, Davidović još jednom mijenja plan i traži dogradnju novih 1.700 m2 uz onih 3.500 m2, postojeći iznosi 5.000 m2 RTV doma, pa na sjednici Upravnog odbora traži potpisivanje ortačkog ugovora između RTRS i 'Integre', kojim bi RTRS dao pravo 'Integri' da na zemljištu RTRS-a koje mu je dodijelila Vlada RS gradi poslovni objekat, a da zauzvrat, pored dogovorenih 3.500 m2, napravi još 1.700 m2. Ipak, UO RTRS 27.6.2006. godine konačno odbija plan Davidović Dragana, nakon čega dolazi do promjene Upravnog odbora i izbora novog na čelu sa Levi Zoranom, tj. prvotužiocem, koji prihvata sve Davidovićeve zahtjeve i tako oštećuje RTRS za 23 miliona KM".

7. Osnovni sud je naveo da je nesporno da širu javnost (građane) zanimaju dešavanja u nekoj lokalnoj zajednici, a pogotovo dešavanja u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, kao i javni, pa i privatni angažman javnih ličnosti (političara, direktora, predsjednika, biznismena itd.). Osnovni sud je naveo da su uloga i aktivnosti takvih ličnosti pod lupom šire društvene zajednice kako zbog funkcija koje obavljaju, tako i zbog aktivnosti koje preduzimaju, pa su svakako i više podložni javnoj kritici i medijskoj pažnji nego tzv. obični građani. Osnovni sud je naveo da je, stoga, informisanje javnosti (građana) o svemu što se dešava u društvu (politika, biznis itd.) bitno i društveno potrebno, a svakako interesantno i da predstavlja legitiman čin sa aspekta djelatnosti kojom se tuženi bave. Osnovni sud je naveo da, međutim, tuženi u obavljanju svoje djelatnosti moraju da postupaju profesionalno i u skladu s pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, odnosno da se trude da objavljuju istinite i tačne informacije, a ne informacije koje su neistinite, pogrdne i uvredljive. Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporni prilog imao veliki odjek (negativni) u odnosu na drugotužioca, koji se dovodi u kontekst navodnih malverzacija u vidu finansijskog kriminala, čiji su predvodnici više puta pominjani Milorad Dodik i Slobodan Stanković. Osnovni sud je ukazao da se apelantovo ime pominje u jednoj rečenici iz koje se zaključuje da je "poslušnik" drugotužioca, te da navodi iz spornog priloga "da je apelant prihvatio sve zahtjeve drugotužioca i time oštetio RTRS za 23 miliona KM" predstavljaju tvrdnje koje nisu ničim dokumentovane i potkrijepljene. Osnovni sud je naveo da je sporni prilog, koji je objavljen u emisiji "60 minuta", pun senzacionalizma i neistina, te tvrdnji koje nisu ničim dokazane a kojima se apelant i drugotužilac vrijeđaju i kao privatna i kao javna lica, čime im se nanose duševna bol i patnja, te dovode u situaciju da se "pravdaju" porodici, rodbini, prijateljima, kolegama i najširoj javnosti za ono što nisu učinili a što im je u spornom prilogu stavljeno na teret.

8. Osnovni sud je naveo da sredstva javnog informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u društvu i demokratskom životu svake države, pa i Bosne i Hercegovine, te se kao takva javljaju kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama, ali da toga u konkretnom slučaju nije bilo. Osnovni sud je naveo da je takav stav sadržan i u mnogim odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem "kad novinar ima legitiman cilj i kad je u pitanju nešto od značaja za javnost, te kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite". Osnovni sud je naveo da, međutim, u konkretnom slučaju nisu bili uloženi ni najmanji napori u potvrđivanje činjenica, niti su te činjenice istinite, tako da sporni prilog ne predstavlja nikakav vrijednosni sud, već je kao takav nesumnjivo klevetničkog karaktera a za šta se građanskopravno odgovara. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je spornim prilogom tuženih nesumnjivo došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti apelanta i drugotužioca, čime im je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. Osnovni sud je ukazao da je, dakle, nesporno da su apelant i drugotužilac objavljivanjem spornog priloga pretrpjeli štetu s tim da je drugotužilac u većoj mjeri oklevetan u odnosu na apelanta, što je utjecalo na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete.

9. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055849 11 Gž od 18. decembra 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, kao i tužbeni zahtjev drugotužioca u dijelu u kojem je tražio da se naloži prvotuženoj Radio-televiziji FBiH da izreku te presude objavi u političkom magazinu "60 minuta" ili nekom drugom informativnom programu, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (tj. u dijelu u kojem su obavezani tuženi da drugotužiocu naknade nematerijalnu štetu). U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisano da "svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje". Okružni sud je ukazao da je za odštetnu odgovornost tuženih neophodno utvrditi da li je predmetno iznošenje i pronošenje koje je sadržano u spornom prilogu istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se, s obzirom na to, može definisati kao kleveta, te da li je time pričinjena šteta drugotužiocu i apelantu i u čemu se sastoji šteta. Okružni sud je ukazao da kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tuženi u toku postupka nisu dokazivali da je istinit sadržaj priloga iz emisije "60 minuta", koji je objavljen 15. decembra 2008. godine, tako da se može prihvatiti da je ispunjena prva pretpostavka odgovornosti za štetu (postojanje klevete) u odnosu na drugotužioca. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi koji su izneseni u spornom prilogu u odnosu na drugotužioca predstavljaju klevetu, te da je za takav stav dao dovoljno i valjano obrazloženje koje u potpunosti prihvata i taj sud. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza drugotužioca pravilno utvrdio da je drugotužilac, zbog emitovanja spornog priloga, trpio duševne bolove koji su uticali na njegovo zdravstveno stanje, slijedom čega je dosudio drugotužiocu iznos od 5.000,00 KM, što prihvata i taj sud.

10. Okružni sud je naveo da, međutim, prvostepena presuda nije pravilna u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi nematerijalne štete u odnosu na apelanta, te da je, stoga, u tom dijelu žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant u spornom prilogu pomenut u rečenici koja glasi: "... nakon toga dolazi do promjene Upravnog odbora i izbora novog, na čijem čelu je Zoran Levi, koji prihvata Davidovićeve zahtjeve i tako oštećuje RTRS za 23 miliona KM." Okružni sud je naveo da iz sadržaja te rečenice proizilazi da se apelantovo ime pominje u kontekstu da je apelant bio na čelu Upravnog odbora RTRS, što je tačno. Okružni sud je naveo da se apelant ne pominje u negativnom kontekstu, niti se apelantu stavlja na teret da je on oštetio RTRS za 23 miliona KM. Okružni sud je naveo da je u tom kontekstu pomenut Upravni odbor koji ima više članova i čije odluke se donose uz učestvovanje svih članova, tako da se sporno izražavanje ne može kvalifikovati kao "kleveta", jer apelant kao pojedinac i ličnost nije pomenut u negativnom kontekstu. Okružni sud je naveo da to, dalje, znači da navedeno izražavanje nije takvog karaktera da bi opravdalo "hitnu društvenu potrebu" za ograničavanjem slobode izražavanja. Pri tome Okružni sud je istakao kao činjenicu i to da apelant u toku postupka nije izvodio dokaze u smislu odredaba člana 200 Zakona o obligacionim odnosima kojima bi se utvrđivale okolnosti konkretnog slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova, što predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade. Konačno, Okružni sud je naveo da su tuženi u žalbi pravilno ukazali da apelant i drugotužilac nisu postupili po imperativnim odredbama člana 8 Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana obaveza da se podnese zahtjev za ispravku izražavanja kojim bi se eventualno šteta ublažila. Budući da je u odnosu na drugotužioca adekvatna satisfakcija dosuđivanje naknade nematerijalne štete, te da je u odnosu na apelanta tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, Okružni sud je naveo da je u tom dijelu uvažio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži prvotuženoj Radio-televiziji FBiH da objavi izreku presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno ocijenio dokaze, proizvoljno primijenio pravo, te da za svoju odluku nije dao valjano obrazloženje. Apelant navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da su tuženi iznijeli i prenijeli neistinite činjenice u navedenoj emisiji. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud zaključio da se predmetno izražavanje ne može kvalifikovati kao "kleveta". Apelant navodi da član 10 Evropske konvencije "ne dozvoljava da iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji ili komentara prođe nekažnjeno čak i ako to rade novinari na račun političkih i javnih ličnosti, osim ako postoji dokaz koji može razumno da podupre tu tvrdnju ili kad je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio u dobroj namjeri i preduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost dokaza". Apelant navodi da u konkretnom slučaju tuženi nisu preduzeli ni minimalne korake kako bi provjerili tačnost navoda koje su objavili. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju neistinitih i zlonamjernih činjenica, te da je stoga postojala hitna društvena potreba za miješanjem i ograničavanjem prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Apelant navodi da je u spornom članku označen kao lice koje je zajedno sa drugotužiocem "oštetilo RTRS za 23 miliona KM". U vezi s tim, apelant navodi da je, uslijed iznošenja takvih notornih neistina, bio izložen sudu javnosti, te da je došlo do povrede njegovog prava na ugled.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti je u toj presudi proizvoljno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda, te predlaže da se odbije apelacija.

13. Prvotužena Radio-televizija FBiH je navela da se svi navodi iz apelacije odnose na sudsku ocjenu dokaza tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, a da Ustavni sud, s obzirom da je njegova nadležnost ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu", nije nadležan da ocjenjuje način utvrđivanja činjeničnog stanja redovnih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Prvotužena je navela da je iz predmetne apelacije vidljivo da je apelant naveo niz netačnosti uz zanemarivanje niza činjenica. Prvotužena je navela da apelant nije naveo nijednu činjenicu kojom bi dokazao da je osporena odluka donesena u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te, stoga, predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

GRANICE DJELOVANJA ZAKONA

Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 055849 11 Gž od 18. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih neistinitih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se slijedom toga obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno da li je osporenom odlukom tog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.

Pravo na poštovanje privatnog života

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

22. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, i pravu tuženih na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.

24. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8 Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da obezbijedi poštivanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10 stav 2 Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može da postoji. Kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopštavati – na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopštavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI).

25. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok, u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može da zahtijeva naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neko lice poznato javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života tog lica i kada je njihov isključivi cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110).

26. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je lice koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati sa aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr., da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

27. Dovodeći u vezu navedene kriterijume sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni kroz praksu tog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, nakon analize spornog izražavanja, u konačnici izveli različite zaključke u pogledu postojanja "klevete", te samim tim postojanja "pravične ravnoteže" između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Naime, Ustavni sud zapaža da se po shvatanju prvostepenog suda u konkretnom slučaju radi o "neistinitim činjenicama koje kao takve predstavljaju klevetu", dok se po shvatanju drugostepenog suda "sporno izražavanje ne može kvalifikovati kao kleveta". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, analizirajući sporno izražavanje, u obrazloženju svoje odluke ukazao da sporno izražavanje nije takvog karaktera da bi opravdalo "hitnu društvenu potrebu" za ograničavanjem slobode izražavanja tuženih. Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni kroz praksu tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije, te u vezi s tim dao relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, redovni sudovi uživaju široko polje procjene prilikom odmjeravanja suprotstavljenih prava s tim da su obavezni da ta prava pažljivo odmjere u smislu da vode računa o uspostavljenim relevantnim kriterijumima. Imajući u vidu da je drugostepeni sud obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja, te, u skladu sa načelom slobodne sudijske procjene, odmjerio suprotstavljena prava i zaključio da je između tih prava uspostavljena "pravična ravnoteža", Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra da je potrebno da umjesto procjene drugostepenog suda u tom pogledu daje sopstvenu procjenu (jer je to, kako je već navedeno, prvenstveno u nadležnosti redovnog suda).

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelant, takođe, smatra da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno ocijenio dokaze, proizvoljno primijenio pravo, te da za svoju odluku nije dao valjano obrazloženje, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi o "pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava" sami po sebi, bez odgovarajućih argumenata iznesenih u tom pravcu, dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. S obzirom na to, te da apelant ne dovodi u pitanje bilo koji drugi standard prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije, te u vezi s tim dao relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje.

31. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1275/13 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio