Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2444/16 (A. M. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2444/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2444/16, rješavajući apelacije Almira Maguda i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Almira Maguda, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208694 13 Rsž od 16. marta 2016. godine;

Mujesira Turčinović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 209443 13 Rsž od 16. marta 2016. godine;

Mersad Dedović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 209433 13 Rsž od 16. marta 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2444/16

1. Almira Maguda (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pazarića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 208694 13 Rsž od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) o prestanku ugovora o radu, te da se tuženom naloži da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima kuhara, uz naknadu plaća za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama, uz uplatu obaveznih doprinosa PIO.

AP-2445/16

2. Mujesira Turčinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pazarića, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 209443 13 Rsž od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) o prestanku ugovora o radu, te da se naloži tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima pomoćni ugostiteljski radnik.

AP-2452/16

3. Mersad Dedović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pazarića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 209433 13 Rsž od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) o prestanku ugovora o radu, te da se tuženom naloži da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima konobara, uz naknadu plaća za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama, uz uplatu obaveznih doprinosa PIO.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2444/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U svojim obrazloženjima, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je u predmetnim postupcima utvrđeno, da je do otkaza ugovora o radu apelantima došlo uslijed organizacijskih promjena kod tuženog, tj. uslijed zatvaranja poslovnih jedinica u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva, te da su ovi ekonomski i organizacijski razlozi, doveli do prestanka potrebe za radom onih zaposlenika tuženog koji su bili raspoređeni u zatvorene poslovne jedinice. Kantonalni sud konstatuje da navedeno činjenično stanje upućuje na zaključak da je do otkaza ugovora o radu apelantima došlo iz razloga predviđenog odredbom člana 87. stav 1. Zakona o radu (da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga), ali je među parničnim strankama sporno da li su bili ispunjeni uslovi iz stava 2. istog člana, odnosno da li se od tuženog, s obzirom na njegov kapacitet, veličinu i ekonomsko stanje, kao i na mogućnosti apelanata, moglo osnovano očekivati da apelante rasporedi na drugo radno mjesto. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi osnovano ističe da je prilikom primjene ove zakonske odredbe valjalo cijeniti utvrđenu činjenicu da je tuženi zatvorio sve poslovne jedinice koje su se bavile ugostiteljstvom, što je ukazivalo na značajno smanjenje obima posla kod tuženog u tom segmentu, dok o hitnijem povećanju obima posla u okviru nekih drugih djelatnosti tuženog u tom trenutku, nije bilo dokaza. Kantonalni sud je cijenio i posredno izvedene dokaze i utvrdio da otvaranje novih prodajnih objekata i generalni poziv zainteresiranim kandidatima da dostave biografije sa ciljem da se predstave tuženom kao potencijalnom poslodavcu za radna mjesta u području komercijale, prodaje i vođenja market jedinica, ne predstavljaju dokaz da je tuženi zaista raspisivao konkurse i zapošljavao radnike na radna mjesta za koja se zahtijevaju kvalifikacije i stepen stručne spreme koju posjeduju apelanti, odnosno na druga radna mjesta za koja su apelanti, eventualno, mogli biti prekvalifikovani. Također je, po shvatanju Kantonalnog suda, valjalo imati u vidu broj radnika koji su u trenutku davanja otkaza apelantima bili višak, te koje je tuženi trebao eventualno rasporediti na druga radna mjesta, pored apelanata, odluka o zatvaranju poslovnih jedinica koje se bave ugostiteljstvom, dovela je do prestanka potrebe za radom još 58 radnika koji su radili u tim poslovnim jedinicama. Imajući u vidu ovu okolnost, Kantonalni sud cijeni da, bez obzira na neupitnu ekonomsku snagu i pozitivno poslovanje, vršenje prekvalifikacije tolikog broja radnika, te njihovo raspoređivanje na radna mjesta za kojima nema stvarne ekonomske potrebe - nije se moglo osnovano očekivati od tuženog. Nadalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije pravilno cijenio činjenicu daje tuženi preduzeo druge mjere kako bi izbjegao otkazivanje predmetnih ugovora o radu, tuženi je, iako na to nije bio obavezan, sačinio program zbrinjavanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te je, apelantima, kao i ostalim zaposlenicima za čijim je radom prestala potreba, obezbijedio mogućnost da nastave da rade, tako što je sa društvom „Park prinčeva“ d.o.o. ugovorio da ovo društvo u neizmijenjenom obliku preuzme sva prava i obaveze iz ugovora o radu koje su navedeni zaposlenici sklopili sa tuženim, kao i da se obaveže da nijednom preuzetom zaposleniku tuženog neće otkazati ugovor o radu u narednih šest mjeseci. Stoga, imajući u vidu veliki broj radnika za čijim radom je prestala potreba, njihovu stručnu spremu i radno iskustvo, a posebno činjenicu da je tuženi uspio obezbijediti svojim zaposlenima drugo pravično i adekvatno rješenje koje je prihvatio i Sindikat radnika tuženog, koje ovim zaposlenim omogućava nastavak rada pod istim uslovima, bez potrebe za prekvalifikacijom, bez potrebe za promjenom mjesta rada, Kantonalni sud nalazi da nije bilo osnovano očekivati od tuženog da apelante, kao ni druge zaposlene, rasporedi na druge poslove ili da ih obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2444/16 (A. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio