Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2913/16 (R. M.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2913/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. jula 2016. godine u predmetu broj AP-2913/16, rješavajući zahtjev Ratka Marinovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ratka Marinovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Marinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Okružnog suda broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 017909 16 K od 24. marta 2016. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te ga je sud na osnovu iste zakonske odredbe i čl. 38, 42. st. 1. i 2. i 43. stav 1. KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) u vezi sa članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) ZKP RS apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i sudski paušal kako je precizirano u izreci presude uz obavezu naknade nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti čiju će visinu sud utvrditi posebnim rješenjem u skladu s članom 97. stav 2. ZKP RS. Navedenom presudom na osnovu člana 108. ZKP RS oštećeni M. A. je upućen da imovinski pravni zahtjev ostvaruje u parnici.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe kao i dokaze apelantove odbrane koji su precizno navedeni na str. 3. do 5. odluke. Nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti Okružni sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci presude izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu bio pripadnik Vojske Republike Srpske, i to kao komandant voda, da je kritičnog dana bio u vojničkoj uniformi i naoružan automatskom puškom. Također, je nespornim utvrđeno da je oštećeni M. A. imao status civilnog lica jer je u kritičnom periodu zajedno sa ostalim stanovništvom hrvatske nacionalnosti živio sa svojom porodicom u mjestu Ovanjska, tadašnja opština Sanski Most. Dalje je utvrđeno da se oštećeni nakon što je pobjegao u šumu kada su mu roditelji poginuli od granate ispaljene na njihovu kuću, sam predao apelantu, prilikom čega je bio u civilnoj odjeći, nije pružao otpor, niti je kod njega pronađeno oružje, municija ili neka druga oprema koja bi ukazivala na vojnu organiziranost ili pripadnost nekim formacijama. Oštećeni je kao pripadnik druge nacionalnosti, u inkriminisano vrijeme po mišljenju suda imao i status zaštićenog lica u smislu člana 4. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine. Okružni sud je utvrdio da je apelant kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3. stav 1. točka 1. pod a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine i člana 13. stav 2, u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine –Protokol II, za vrijeme oružanog sukoba koji se u vremenu od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru BiH, između organizovanih oružanih snaga Vojske RS s jedne strane, i Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane s druge strane, povrijedio tjelesni integritet jednog civilnog lica hrvatske nacionalnosti, iako to lice nije pripadalo ni jednoj vojnoj formaciji niti je neposredno učestvovalo u neprijateljstvima. Navedeno je da je apelant neutvrđenog dana tokom juna 1992. godine u mjestu Ovanjska, opština Sanski Most, sada opština Oštra Luka kao pripadnik Vojske RS (Vojna pošta 7362 Prijedor), obučen u vojničku uniformu i naoružan automatskom puškom sa oštećenim M. A. došao pred njegovu porodičnu kuću da bi u jednom trenutku, narušavajući njegov tjelesni integritet, svjesno i voljno sa udaljenosti od tridesetak metara iz automatske puške (neutvrđene marke i broja) pojedinačnim pucanjem ispalio više projektila u pravcu oštećenog dok se isti udaljavao, pogodivši ga u predjelu grudnog koša i desne nadlaktice, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene presude Okružnog suda, presudom broj 11 0 K 017909 16 Kž od 14. juna 2016. godine djelomično uvažio žalbu i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu odluke o kazni tako što je apelantu za počinjeno krivično djelo smanjio izrečenu kaznu zatvora sa dvije na jednu godinu zatvora, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant žalbu podnio zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „povrede odredaba ZKP RS“ i odluke o krivičnoj sankciji. Međutim, Vrhovni sud je istakao da iako apelant prvostepenu presudu pobija iz svih navedenih osnova sadržaj razloga koji su u žalbi izneseni upućuje da se presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu iskaza oštećenog kao i dokaza optužbe - iskaza saslušanih svjedoka izveo konačan i pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da radnje apelanta opisane u izreci pobijane presude sadrže sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela pa ni krivični zakon nije povrijeđen na štetu apelanta. U pogledu odluke o izrečenoj kazni Vrhovni sud je odluku u tom dijeli ispitao u skladu s odredbom člana 322. ZKP RS (prošireno dejstvo žalbe) budući da apelant u žalbi nije naveo nikakve razloge, te je ocijenio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine prestroga, zbog čega je djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni na način naveden u izreci odluke..
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant tvrdi da su sudovi očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U veoma iscrpnoj apelaciji apelant je naveo da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu oštećenog koji je neuvjerljiv budući da je oštećeni različito svjedočio o okolnostima pod kojima je povrijeđen. Također, je navedeno da su sudovi arbitrarno cijenili iskaze drugih svjedoka. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen i princip in dubio pro reo.
7. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu odložio izdržavanje kazne zatvora apelant je naveo da je Osnovni sud u Prijedoru pozivom broj 77 0 k 077 206 16 iks od 5. jula 2016. godine pozvao apelanta da se 28. jula 2016. godine javi tom sudu radi preuzimanja uputnog akta za izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine. Kao razloge za donošenje odluke o privremenoj mjeri apelant je naveo specifičnost krivičnog postupka, težinu posljedica osuđujuće presude i mogućnost nastupanja neotklonjive štete za apelanta zbog izdržavanja kazne zatvora.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravomoćno oglašeno krivim i osuđen na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, obustaviti izvršenje izrečene kazne zatvora a kao razloge za donošenje privremene mjere, ističe specifičnost krivičnog postupka, težinu posljedica osuđujuće presude i mogućnost nastupanja neotklonjive štete.
12. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelant zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (odredbe čl. 69-72.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a što se, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje o zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri. Dakle, imajući u vidu okolnost da apelant nije dostavio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema odredbama navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman