Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/15 (B. P.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-373/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-373/15, rješavajući apelaciju Branka Pervana, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Pervan, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Pr 016554 14 Pžp od 21. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Pervan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Pr 016554 14 Pžp od 21. novembra 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 10. stav 5. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti F BiH, izvršen na način opisan u prvostepenoj odluci, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM (preinačeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o sankciji).

2. U svom obrazloženju, između ostalog Kantonalni sud navodi da žalba ovlaštenog organa osnovano ukazuje na nepravilnost odluke o sankciji koja je izrečena apelantu jer je u konkretnom slučaju jasno da je apelant priznao izvršenje predmetnog prekršaja, da je višestruki povratnik u činjenju prekršaja, da je svojim radnjama i postupcima svjesno odugovlačio prekršajni postupak te da je svojim propustima u poslu ugrozio živote ljudi odnosno gostiju, čime je apelanti nedvojbeno jasno da je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dalje se navodi, da je uvidom u spis predmeta, ustanovljeno da postoji Potvrda o izvršenoj usluzi Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo Zenica od 19. oktobra 2012. godine a koja se odnosi na vršenje DDD (dezinfekcija, deratizacija i dezinsekcija) poslova u apelantovom objektu, ali se isto tako iz te potvrde jasno vidi da se ona odnosi na plaćanje po računu br. 00851/12 a ne po računu br. 00547/12 kako je to apelant naveo u odgovoru na žalbu, te da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru jasno se vidi da je isti sačinjen 18. oktobra 2012. godine a da je Potvrda o izvršenoj usluzi Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo Zenica od 19. oktobra 2012. godine, što jasno ukazuje da na dan izvršenog inspekcijskog pregleda apelant nije izvršio preventivnu DDD objekta, odnosno da je naknadno izvršio DDD objekta, čime je više nego očito da je apelant počinio prekršaj koji mi se stavlja na teret. Također se navodi, da je članom 68. stav 1. tačka 2. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, propisana kazna za prekršaj iz člana 10. stav 5. istog zakona, koji se apelantu stavlja na teret, gdje stoji da će se za učinjeni prekršaj fizičko lice-obrtnik kazniti novčanom kaznom od 2.000,00 KM do 8.000,00 KM. Kantonalni sud konstatuje da obzirom na sve navedeno, a posebno imajući u vidu da se radi o prekršaju kojim je direktno dovedeno u pitanje život i zdravlje ljudi odnosno gostiju u apelantovom objektu a zbog ne izvršavanja zakonom propisanih radnji od strane apelanta, Kantonalni sud je uvažio žalbu predstavnika ovlaštenog organa i rješenje o prekršaju preinačio na način da je apelantu zbog predmetnog prekršaja umjesto izrečene uvjetne osude izrekao novčanu kaznu, prilikom čega je kao razlog izricanje visine novčane kazne uzeo u obzir samu težinu prekršaja, raniju prekršajnu kažnjivost apelanta kao i posljedice koje su mogle nastupiti zbog apelantovih propusta, odnosno ne izvršavanja zakonom propisanih radnji.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/15 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio