Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/13 (Z. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Stanovi JNA
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 39a
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2989/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2989/13, rješavajući apelaciju Zorke Palikuće, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorke Palikuće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 008406 08 Gž od 19. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zorka Palikuća (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda podnijela je 2. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 008406 08 Gž od 19. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog pravobranilaštva Bosne i Hercegovine kao zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: tužena) i Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 7. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, tužena i Služba su odgovore na apelaciju dostavili 15. i 16. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 20. septembra 2005. godine Opštinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava svojine i uknjižbe. U tužbi je navela da je njen otac Vlastimir Petković s pravnim prednikom tužene (SSNO Vojna građevinska direkcija Sarajevo) zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu 16. marta 1992. godine i time stekao pravni osnov za uknjižbu prava svojine u zemljišnim knjigama. Budući da je njen otac (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantkinje) umro u septembru 1992. godine zatražila je da Sud, po sprovedenom postupku, utvrdi činjenicu zaključenja ugovora o kupoprodaji stana s tuženom, te udovolji njenom tužbenom zahtjevu prema kojem je na osnovu Rješenja o nasljeđivanju iza svog umrlog pravnog prednika broj O-344/99 od 13. decembra 1999. godine stekla pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu.
6. Opštinski sud je Presudom broj P-3288/05 od 6. marta 2008. godine usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da je apelantkinja na osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji stana od 16. marta 1992. godine, zaključenog između njenog pravnog prednika kao kupca i pravnog prednika tužene kao prodavca, te Rješenja o nasljeđivanju broj O-344/99 od 13. decembra 1999. godine Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu stekla pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Behdžeta Mutevelića broj 83 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena dužna priznati. Takođe je izrekom navedene presude naloženo Zemljišnoknjižnoj kancelariji Opštinskog suda da apelantkinju na osnovu presude uknjiži kao vlasnicu predmetnog stana s dijelom 1/1.
7. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknuti navodi iz tužbe i pravni osnov na kom je apelantkinja zasnovala svoj tužbeni zahtjev, a zatim odgovor na tužbu u kome je tužena istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužena je, osim toga, u odgovoru na tužbu ukazala da je pitanje otkupa vojnih stanova uređeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) prema čijim odredbama (član 39e) Ministarstvo odbrane FBiH daje nalog da se nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) uknjiži kao vlasnik stana pod uslovom da stan koristi legalno i da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Tužena je navela da pravni prednik apelantkinje nije konstituisao svoje pravo svojine na predmetnom stanu jer od Ministarstva odbrane FBiH nije dobio saglasnost za uknjižbu, pa smatra da takvu saglasnost ne može dobiti ni apelantkinja.
8. Opštinski sud je, analizirajući provedene dokaze pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu, zaključio da među parničnim strankama nije sporno da su njihovi pravni prednici zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 16. marta 1992. godine. Spornim se postavilo pitanje da li je takav ugovor pravno valjan i da li predstavlja osnov za sticanje prava svojine i upisa u zemljišne knjige. S tim u vezi, Opštinski sud je izvršio uvid u predmetni kupoprodajni ugovor i utvrdio da je navedeni ugovor potpisan i ovjeren, te da je kupoprodajna cijena plaćena 15. februara 1992. godine. Zatim je uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu broj O-344/99 od 13. decembra 1999. godine utvrđeno da imovinu pravnog prednika apelantkinje predstavlja predmetni stan kao vanknjižna svojina i da je zakonskim nasljednikom proglašena apelantkinja. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja 8. oktobra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana i da je njen zahtjev rješenjem Uprave za stambena pitanja odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije.
9. Opštinski sud je, imajući u vidu sve izvedene dokaze, zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana u cijelosti valjan sa stanovišta propisa koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora, kao i u vrijeme donošenja i odlučivanja o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Takođe je zaključeno da je pravni prednik apelantkinje stekao pravo na upis prava svojine na navedenom stanu u zemljišne knjige, ali je sticanje i upis prava svojine nad predmetnim stanom spriječilo nastupanje njegove smrti. S tim u vezi je i zaključeno da u takvoj situaciji nema mjesta primjeni člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti člana 39e Zakona o prodaji stanova koji se odnose na lica koja su u aktivnoj službi u JNA. Imajući u vidu da je pravni prednik apelantkinje valjanim pravnim poslom stekao osnov za upis prava svojine i da bi, da ga smrt nije spriječila, uspio sa zahtjevom za upis prava svojine, da je predmetni stan mogao biti predmetom ostavinske mase, a da ostavinsku masu čini predmetni stan kao vanknjižna svojina na kojoj je zakonskom nasljednicom proglašena apelantkinja, Opštinski sud je zaključio da je apelantkinja aktivno legitimisana za podnošenje konkretne tužbe i zahtjeva iz tužbe. Aktivnu legitimaciju je, prema ocjeni Opštinskog suda, apelantkinja stekla nasljeđem, odnosno momentom smrti njenog pravnog prednika, a od momenta otvaranja nasljeđa se smatra posjednikom prava iz ostavinske mase. Stoga je primjenom odredbe člana 1 Zakona o prodaji stanova i člana 126 Zakona o nasljeđivanju Opštinski sud ocijenio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan, pa je kao takav usvojen u cijelosti.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 008406 08 Gž od 19. aprila 2013. godine žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da tužena osnovano pobija činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi je istaknuto da je prvostepeni sud pošao od pretpostavke da je predmetni stan predstavljao svojinu pravnog prednika apelantkinje i da je nakon njegove smrti na osnovu rješenja o nasljeđivanju prešao u apelantkinjinu imovinu. Međutim, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je izgubio iz vida činjenicu da je za sticanje prava svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla, neophodan uslov upis prava u zemljišne knjige i da on ima konstitutivan karakter. To proizlazi iz odredbi člana 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio odlučne činjenice, i to: da su pravni prednici apelantkinje i tužene zaključili pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, da je pravni prednik apelantkinje umro 19. septembra 1992. godine, da apelantkinja nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva i da nakon njegove smrti nije ostvarila posjed predmetnog stana. U žalbi je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano ukazano da je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem nadležnog organa, da je tužena raspolagala stanom i da apelantkinja ima pravni interes da se utvrdi da je njen pravni prednik zaključio pravno obavezujući ugovor, ali da ne može ostvariti pravo svojine neposredno na osnovu ugovora koji je sklopio njen pravni prednik s prednikom tužene. Prvostepeni sud je u konkretnoj pravnoj situaciji izostavio primjenu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova i to kod nesporne činjenice da je riječ o stanu iz stambenog fonda bivše JNA. Naime, izostavljana je primjena odredbe člana 39a) Zakona o prodaji stanova kojom je regulisan postupak upisa prava svojine na stanovima na kojima postoji pravno obavezujući ugovor sa SSNO prije 6. aprila 1992. godine. U konkretnom slučaju je u pitanju apelantkinjin zahtjev za sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, pa je prvostepeni sud s tim u vezi prije svega trebao razmotriti da li apelantkinja ispunjava jedan od zakonskih uslova za sticanje prava svojine na stanu, primjenom odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. U odredbi člana 23 Zakona o svojinsko- pravnim odnosima je propisano da se pravo svojine stiče: na osnovu pravnog posla, po samom zakonu, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Budući da apelantkinja nije ugovorna strana iz kupoprodajnog ugovora za stan koji je predmet tužbenog zahtjeva, to po ocjeni Kantonalnog suda nije aktivno legitimisana za postavljanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je opredijelila, bez obzira što je njen pravni prednik zaključio pravno obavezujući ugovor. Osim toga, ona ne može s uspjehom ostvariti svoj zahtjev na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza svog pravnog prednika jer se na osnovu te odluke ne može izvršiti prenos prava svojine u zemljišnim knjigama budući da njen pravni prednik nije upisan u zemljišne knjige, pa takva odluka nije podobna za izvršenje. Rješenjem o nasljeđivanju, kako je dalje navedeno, ne može se nadomjestiti nedostatak zemljišnoknjižnog upisa pravnog prednika apelantkinje koji je prema zakonu preduslov za daljnje sticanje, odnosno prenos prava svojine na nepokretnostima. Stoga je zaključeno da je žalba osnovano ukazala na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda koji je pogrešno primijenio odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a propustio da primijeni odredbe Zakona o prodaji stanova koji se u konkretnoj situaciji primjenjuje kao lex specialis. Imajući u vidu da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da apelantkinja nije ostvarila posjed predmetnog stana, da nije bila član porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika koji je bio NSP, da nije ostvarila prenos stanarskog prava nakon njegove smrti koji bi joj omogućio da podnese zahtjev za uknjižbu, vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da ne postoje pretpostavke iz člana 39c) Zakona o prodaji stanova za sticanje prava svojine i pretpostavke za upis u zemljišne knjige. Kantonalni sud je na osnovu odredbe člana 229 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da su joj presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz čl. II/3e), f), k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13 i 14 Evropske konvencije, te član 1 stav 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks 7). Opisala je tok redovnog sudskog postupka i rezimirala obrazloženje prvostepene presude za koju smatra da je pravilna i zakonita, a zatim drugostepene presude za koju smatra da je rezultat „pogrešne primjene materijalnog prava“. Apelantkinja smatra da je njen pravni prednik stekao pravo na upis prava svojine u javne knjige, ali da to svoje pravo nije ostvario zbog odluke Predsjedništva RBiH o obustavi prodaje svih stanova bivše JNA i činjenice njegove smrti. Iz tih razloga je, kako je dalje navela, predmetni stan ostao kao vanknjižna svojina i po njenom mišljenju je podoban za nasljeđivanje. Međutim, Kantonalni sud je uprkos svim nespornim činjenicama na osnovu kojih je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, u pobijanoj presudi iznio potpuno neprihvatljiv stav prema kojem je njen tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što pravo svojine njenog pravnog prednika nije upisano u zemljišne knjige. S tim u vezi je navela da tokom postupka tužena strana nije osporila vanknjižnu svojinu na predmetnom stanu, niti je osporeno da podobnost takve svojine bude predmet ostavinskog postupka. Takođe smatra da se Kantonalni sud nezakonito upuštao u razmatranje upravnog postupka povodom njenog zahtjeva za povrat posjeda predmetnog stana i činjenica koje se odnose na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, cijeneći da je stan tokom ratnih dešavanja bio napušten i da se radi o stanu iz stambenog fonda bivše JNA.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno niti jedno od prava na koja je apelacijom ukazano jer je postupak povodom apelantkinjine tužbe sproveden u skladu sa zakonom.
13. Tužena smatra da je apelacija neosnovana, pa je predloženo da se kao takva i odbije.
14. Služba smatra da je apelacija neosnovana, a osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. U postupku koji je vođen pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo po apelantkinjinom zahtjevu za povrat stana je utvrđeno da apelantkinja na predmetnom stanu prije 1992. godine nije imala prijavljeno prebivalište, odnosno da je njeno prebivalište bilo na adresi u Sarajevu u Ulici Envera Šehovića broj 16. U tom stanu je bila NSP sa svojim suprugom Aćimom Palikućom. Imajući u vidu da apelantkinja nije živjela u stanu koji je predmet tužbenog zahtjeva, da u tom stanu nije bila ni član porodičnog domaćinstva, proizlazi da se predmetni stan ne može smatrati njenim domom jer je njen dom bio na adresi u Ulici Envera Šehovića. Osim toga, njen pravni prednik na predmetnom stanu nije bio vlasnik, već NSP, pa stoga ni apelantkinja ne može biti NSP na dva stana. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi:
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
17. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 111/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je.
Član 15.
Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA («Službeni list SFRJ», broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 27/99) relevantne odredbe glase:
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39c.
Odredbe čl. 39a. i 39b. primjenjuju se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 11/98 i 18/99).
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 008406 08 Gž od 19. aprila 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. maja 2013. godine a apelacija je podnesena 2. jula 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ukazuje i na povrede iz čl. II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Aneksa 7.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Prije svega, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru koga je apelantkinja tražila utvrđenje prava svojine i upisa u zemljišne knjige, iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu prema kojoj prava koja se odnose na pitanja u vezi s imovinskim pravima na nekom stanu, što uključuje i pravo na korišćenje stana, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 497/04 od 28. juna 2005. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 27/06).
29. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje odnosi na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
31. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da ocijeni da li je način na koji je Kantonalni sud primijenio zakon bio proizvoljan ili ne. Predmetni slučaj, kada je u pitanju pravo na pravično suđenje, tiče se primjene člana 39a) Zakona o prodaji stanova na konkretan slučaj (predmetna odredba je objavljena u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, „Službene novine FBiH“ broj 27/99, koji je stupio na snagu 5. jula 1999. godine). Prema tome, radi se o sporu nastalom tumačenjem te odredbe, što je isključivo pravno pitanje.
32. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu presudu tako da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cjelini odbijen, imao u vidu da je prvostepena presuda zasnovana na pretpostavci da je predmetni stan predstavljao svojinu pravnog prednika apelantkinje i da je nakon njegove smrti prešao u apelantkinjinu imovinu na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Pri tome je, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud zanemario činjenicu da je neophodan uslov za sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla upis prava u zemljišne knjige, a u konkretnom slučaju je nesporno da pravni prednik apelantkinje na predmetnom stanu nije imao upisano pravo svojine. To dalje, prema tumačenju Kantonalnog suda, znači da nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima kojima je jasno propisana procedura sticanja i upisa prava svojine na osnovu pravnog posla. Naime, obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Opštinskog suda, Kantonalni sud je naveo da rješenje o nasljeđivanju na kom je apelantkinja, pored kupoprodajnog ugovora, zasnovala svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine i uknjižbu ne može da nadomjesti nedostatak zemljišno-knjižnog upisa pravnog prednika apelantkinje koji je prema zakonu preduslov za daljnje sticanje, odnosno prenos prava svojine na nepokretnostima. Osim toga, pogrešnu primjenu materijalnog prava Kantonalni sud vidi u nedostatku činjenica koje se tiču statusa predmetnog stana jer iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da je predmetni stan nadležni organ tokom rata proglasio napuštenim, da je tužena raspolagala stanom i da je u pitanju stan iz stambenog fonda bivše JNA. Imajući u vidu tako činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je ocijenio da pravilna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju podrazumijeva primjenu odredbe člana 39a) Zakona o prodaji stanova kojom je propisan postupak upisa prava svojine na stanovima na kojima postoji pravno obavezujući ugovor sa SSNO prije 6. aprila 1992. godine, što je među parničnim strankama nesporno i koji se u konkretnoj situaciji primjenjuje kao lex specialis.
33. Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud imao u vidu utvrđeno činjenično stanje, između ostalog, i nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je riječ o stanu iz stambenog fonda bivše JNA, za koji je zaključen ugovor o kupoprodaji prije 6. aprila 1992. godine i koji je tokom rata u BiH bio proglašen napuštenim, dakle odredbu člana 39a) Zakona o prodaji stanova kojim je propisan postupak upisa prava svojine i koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, te ne može zaključiti da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine na predmetnom stanu i upisa u zemljišne knjige i kada je na jasan, nedvosmislen i argumentovan način obrazložio zbog čega je primjena materijalnog prava u pobijanoj prvostepenoj presudi bila pogrešna.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelantkinja je u apelaciji navela da joj je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz čl. II/3(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava nije posebno obrazlagala, već ih je zasnovala na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Imajući u vidu navedeno, kao i apelantkinjin tužbeni zahtjev prema kojem je tražila utvrđenje prava svojine na predmetnom stanu i upis u zemljišne knjige, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenih prava (npr. da je apelantkinja u predmetnom stanu bila član porodičnog domaćinstva), Ustavni sud zaključuje i da su navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani.
36. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe i odgovora na žalbu). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultovali odlukom u korist apelantkinje ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13 Evropske konvencije.
37. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije dostavila nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
38. Apelantkinja je, osim navedenog, istakla da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđen član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 stav 1 Aneksa 7 Ustavni sud napominje da je članom II/5 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena.
39. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi da je apelantkinja tužbom podnesenom redovnom sudu zatražila da se na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana iz stambenog fonda bivše JNA koji su zaključili njen i pravni prednik tužene u martu 1992. godine i rješenja o nasljeđivanju kojim je proglašena zakonskom nasljednicom svog pravnog prednika utvrdi pravo svojine na predmetnom stanu i u zemljišnim knjigama to pravo upiše s dijelom 1/1. U vezi s tako opredijeljenim tužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ukazao na činjenično stanje utvrđeno u postupku povodom zahtjeva za povrat stana (upravni postupak) i to da apelantkinja nije ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, nije bila član porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika, nije ostvarila prava koja bi joj pripadala kao članu porodičnog domaćinstva koji bi joj omogućio zahtjev za uknjižbu, pa je zaključeno da apelantkinja nije ispunila pretpostavke za sticanje prava svojine i upis u zemljišne knjige. Iz navedenog proizilazi da osporenom odlukom u kojoj je Kantonalni sud odlučivao u okviru postavljenog apelantkinjinog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja prava svojine i uknjižbe, u kom nije raspravljano o eventualnom pravu na povratak apelantkinje kao izbjeglog ili raseljenog lica, nije dovedeno u pitanje apelantkinjino pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi i u ovom dijelu neosnovani, te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 stav 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer Kantonalni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo.
41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su navodi o kršenju ovih prava zasnovani na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kada je apelantkinja imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove i kada apelantkinja kršenje navedenih prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud ispitao u okviru prava na pravično suđenje ne nalazeći proizvoljnost u tim segmentima.
43. Ustavni sud zaključuje da u postupku u kojem je odlučivano o sticanju prava svojine i upisu u zemljišne knjige nije raspravljano o povratku apelantkinje na njenu imovinu, iz čega proizlazi da osporenom presudom nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 stav 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman