Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/15 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-57/15, rješavajući apelacije Mirhete Salihović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirheta Salihović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 035502 12 Rsž od 31. oktobra 2014. godine;
Ranko Tovilović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 029576 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine;
Slavko Pavlović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042427 14 Rev od 20. januara 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-57/15
1. Mirheta Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 035502 12 Rsž od 31. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi (prvotužena: JU Osnovna škola „Pasci“ u Pascima i drugotuženi: Tuzlanski kanton) dužni apelantici solidarno isplatiti, po osnovu razlike plate obračunate po većem koeficijentu, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je apelantica, kao zaposlenik prvotužene na poslovima i radnim zadacima nastavnika razredne nastave, potraživala razliku plaća između isplaćene plaće i isplaćenih plaća zaposlenicima sa visokom stručnom spremom sa stečenim zvanjem profesora razredne nastave, većeg platnog razreda, iz razloga što je, nakon zaključenog ugovora o radu, završila Prvi ciklus studija i stekla zvanje Profesor razredne nastave. Dalje se navodi, da je apelantici u spornom periodu obračunavana i isplaćivana plaća u svemu u skladu sa utvrđenim koeficijentima iz Pravilnika o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja zaposlenika u javnim ustanovama u oblasti osnovnog obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), u skladu sa zaključenim ugovorima o radu i utvrđenim koeficijentom, a koji apelantica nikada nije osporavala, zbog eventualne povrede prava iz radnog odnosa. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica nema pravnog osnova, da u konkretnom postupku, svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u utuženom periodu zahtijeva po koeficijentu većeg platnog razreda, samo zato što je ona nakon završenog Prvog ciklusa studija razredne nastave stekla zvanje Profesora razredne nastave, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Naime, ni jednim relevantnim materijalnim propisom, a koji se imao primijeniti u rješavanju konkretne pravne stvari, nije propisano da apelantici „po automatizmu" pripada pravo na isplatu plaće višeg platnog razreda nakon sticanja višeg stepena stručne spreme, pa je istrajavanje apelantice u žalbi na njenim tvrdnjama da je samim sticanjem stručnog zvanja - Profesor razredne nastave nakon završenih studija, stekla pravo na isplatu plaće trećeg platnog razreda, bez ikakvog pravnog utemeljenja. Kantonalni sud, također navodi, da ni tvrdnje apelantice da je ona nakon završenih studija stekla VII stepen stručne spreme nije od relevantnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, jer kada bi se to i prihvatilo tačnim, moglo bi se smatrati da je apelantica tokom rada stekla više stručno zvanje, ali ni u tom slučaju ona ne bi imala pravnog osnova da joj se obračun plaće vrši po koeficijentu višeg platnog razreda, u takvoj situaciji apelantica bi, eventualno, mogla zahtijevati povećanje plaće utvrđene ugovorom o radu i pojedinačnim rješenjima za 5%, u smislu člana 27. a/ Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika, a ona svoj tužbeni zahtjev nije temeljila na tom činjeničnom osnovu u konkretnom predmetu. Kantonalni sud smatra da valja istaći da je članom 15. stav 2. Pravilnika propisano da u spornim slučajevima o stručnoj spremi iz stava 1. ovog člana (koja se prema stavu 1. utvrđuje na osnovu stručnog zvanja koje je upisano u diplomi, a sukladno profilu i stručnoj spremi nastavnika utvrđenoj odgovarajućim nastavnim planom i programom) rješava Ministarstvo, a nakon prethodno pribavljenog mišljenja odgovarajuće visokoškolske ustanove. Slijedom sadržaja navedene odredbe Pravilnika apelantica je mogla kod nadležnog Ministarstva zahtijevati da riješi spor oko stečene stručne spreme ukoliko je to bilo sporno za prvotuženu, kao poslodavca, pa stoga to što je prvostepeni sud zauzeo stav u svojoj presudi da apelantica nema stečeni VII stepen stručne spreme nije od relevantnog značaja niti utiče na pravilnost prvostepene presude. Kantonalni sud konstatuje da je tačno da je Aneksom Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovanog obrazovanja u TK, razvrstavanjem zaposlenika u X platnih razreda izvršeno vrednovanje apelantice sa koeficijentom 2,14, što znači da je na taj način stvoren pravni okvir za povećanje koeficijenata apelantici pri obračunu plaće za ubuduće, a ne da je vrednovanje njenog radnog mjesta u spornom periodu bilo nepravilno, zbog čega su svi suprotni navodi i stavovi apelantice izneseni u žalbi ocijenjeni neosnovanim i pravno neutemeljenim, ovo tim prije što apelantica ni sama u žalbi ne spori da pozitivnim zakonskim propisima, koji su se primjenjivali i bili na snazi u spornom periodu, nije bio jasno definisan ni stepen stručne spreme, a ni stečeno zvanje osoba nakon završenog studija po Bolonjskom procesu, a koje je završila i sama apelantica. Kantonalni sud, također, zaključuje da je pravilno prvostepeni sud izveo zaključak da se apelantica neosnovano poziva na diskriminaciju u konkretnoj pravnoj stvari, jer da u vezi sa tim navodima apelantica nije izvela nikakve relevantne dokaze kojima bi dokazala te svoje tvrdnje, a niti se može zaključiti da postoji diskriminacija na strani apelantice samo zato što je znatnom broju zaposlenika na području Kantona vršen obračun i isplata plaće po koeficijentu III platnog razreda, a tim prije što apelantica ničim nije dokazala da se u tim slučajevima radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu.
AP-694/15
3. Ranko Tovilović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći Banja Luka, podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 029576 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Sava“ a.d. Gradiška) da apelantu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant nema pravo na platu kod nesporne činjenice da u periodu za koji zahtjeva plate nije faktički obavljao rad. Dalje se navodi, da se u konkretnom slučaju apelant, za vrijeme spornog perioda, nalazio u određenom statusu „čekanja“, a isto čekanje je bilo posljedica ekonomskih teškoća tuženog, da bi nakon izvjesnog perioda tuženi donio odluku o prestanku radnog odnosa apelanta zbog odlaska u starosnu penziju, što daljnje, prema mišljenju Okružnog suda, dovodi do logičkog zaključka da se apelant prešutno saglasio sa statusom radno ne angažovanog radnika bez prava na platu u periodu do ispunjenja uslova za odlazak u penziju. Ovo posebno, Okružni sud konstatuje, iz razloga što se za sve vrijeme odsustva sa rada apelant nije obraćao poslodavcu radi zaštite prava iz radnog odnosa „upućivanja na čekanje“, niti sa zahtjevom da mu poslodavac obezbijedi da radi, pa slijedom toga i ne može ostvariti pravo na platu temeljem odredbe člana 90. Zakona o radu, kao ni temeljem odredaba Opšteg kolektivnog ugovora. Također se navodi, da odredbe Zakona o radu, propisuju kada radnik ostvaruje platu, a isto tako propisuje i slučajeve kada zaposleni koji ne radi ima pravo na naknadu plate, a to su temeljom odredbe člana 93., 94. i 95. navedenog zakona, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, državnog praznika, privremene spriječenosti za rad, kao i drugim slučajevima odobrenog odsustva sa rada koje propisuje odredba člana 66. istog zakona. Okružni sud zaključuje, da zakon ne poznaje slučajeve naknade plate za vrijeme čekanja na posao na koje je zaposleni upućen od strane poslodavaca, a sa kojim se isti usuglasio, pa kako apelant za vrijeme čekanja nije mogao da ostvari platu koju nije zaradio, to je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih plata za sporni period. AP-1194/15
5. Slavko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Busovače, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042427 14 Rev od 20. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odluke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Vlada Federacije BiH) da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak i deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku, u određenim novčanim iznosima.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je Naredbom Komandanta Zajedničke komande Vojske Federacije BiH, na osnovu odluke Federalnog ministarstva odbrane, apelant upućen u mirovnu misiju u Irak u sastavu jedinica za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava, iz sastava Oružanih snaga BiH, da je prethodno, apelant kao pripadnik Oružanih snaga BiH zaključio sa Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine Ugovor o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinici oružanih snaga BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku, da je kao pripadnik oružanih snaga BiH apelant upućen u Operaciju u Irak na rok od šest mjesec, da je članom 5. navedenog Ugovora ugovoreno da za vrijeme sudjelovanja u operaciji pripadnik oružanih snaga BiH ostvaruje „pravo na plaću naknade“ na osnovu položaja i čina koje ostvaruje na mjestu zadnjeg postavljanja na dužnost u okviru matične jedinice iz koje se upućuje, te da je nesporno utvrđeno da je apelantu za vrijeme sudjelovanja u Operaciji isplaćena plaća, kako je ugovoreno, kao i dnevnica (čl. 6. Ugovora). Vrhovni sud konstatuje da zaključenim Ugovorom ugovarači nisu ugovorili deminerski dodatak, nego je, za vrijeme učešća apelanta u Operaciji regulisana plaća i pravo na dnevnice u određenoj visini, te zbog toga apelant svoje pravo na deminerski dodatak i dnevnice ne može temeljiti na federalnim propisima i odlukama tužene, tj. na odredbama Zakona o službi u Federaciji BiH, Uredbi o naknadama troškova za službena putovanja i na Rješenju tužene o visini putnih troškova, na osnovu kojih smatra, kako navodi u reviziji, da mu pripada pravo na isplatu traženih iznosa. Također se navodi, da članom IV Naredbe Komandanta Zajedničke komande vojske Federacije BiH određeno je da administrativna komanda i kontrola nad pripadnicima vojske Federacije BiH ostaje u nadležnosti Federalnog ministarstva odbrane i Zajedničke komande vojske Federacije BiH, osim pitanja regulisanih Ugovorom između Ministarstva odbrane BiH i pripadnika vojske Federacije BiH. Također se navodi, da obzirom da je pitanje isplate dnevnica regulisano Ugovorom, a sredstva za učešće pripadnika Oružanih snaga BiH u mirovnim misijama u inostranstvu se obezbijeđuju u budžetu države BiH, to je pozivanje apelanta na druge propise irelevantno.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-57/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman