Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/16 (S. R. i K. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2300/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2300/16, rješavajući apelacije Siniše Rackovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Siniša Racković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 031636 15 Gž od 17. marta 2016. godine;

Krunoslav Brajković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 111205 15 Rev od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovanee.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2300/16 Siniša Racković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, podnio je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 031636 15 Gž od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je rješenjem ministra tuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Banja Luka) od 26. februara 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem policijskog odbora od 28. aprila 2015. godine, apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog sa 28. aprilom 2015. godine, pa se poništavaju naprijed navedena rješenja, te je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da ga rasporedi na radno mjesto policajac, PS Višegrad –CJB Istočno Sarajevo, počev od 28. aprila 2015. godine, na kojim poslovima je radio prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantu rješenjem o prestanku radnog odnosa donesenom od strane ministra tuženog, prestao radni odnos u smislu člana 113. stav 1. tačka i.) Zakona o policijskim službenicima i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 27. januara 2015. godine. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima (stupio na snagu 28. marta 2014. godine), propisuje da policijskom službeniku radni odnos prestaje ako mu je pravosnažnom presudom izrečena bezuslovna kazna zatvora, dakle, po sili samog zakona. U vezi s tim, utvrđeno je da je Osnovni sud u Višegradu 21. avgusta 2014. godine donio presudu kojom je apelanta oglasio krivim, zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, dok mu je na osnovu člana 60. istog zakona izrečena mjera zabrane obavljanja poziva, dužnosti ili djelatnosti policijskog službenika u trajanju od dvije godine (navedena presuda je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, dok je rješenjem istog suda kazna zatvora zamjenjena novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 KM). Osim toga, utvrđeno je da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donijeto 26. februara 2015. godine, dok je rješenje policijskog odbora tuženog donijeto 28. aprila 2015. godine, odnosno navedena rješenja su donijeta nakon stupanja na snagu Zakona o policijskim službenicima koji je stupio na snagu 28. marta 2014. godine. Dakle, zaključeno je da je tuženi pravilno primjenio odredbe člana 113. stav 1. tačka i.) navedenog zakona, jer su ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona, odnosno samim postojanjem pravosnažne presude, kojom je izrečena bezuslovna kazna zatvora, prestaje radni odnos policijskom službeniku.

2. AP-2731/16 Krunoslav Brajković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 111205 15 Rev od 18. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se ponište kao nezakonite odluka o otkazu ugovora od 24. aprila 2012. godine i odluka od 24. maja 2012. godine, te da tuženi (JP „Želeljeznice F BiH“) vrati apelanta na posao, da mu tužitelj isplati na ime naknada plaća određene novčane iznose za određeni vremenski period, da tuženi uplati na ime apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period putem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da se usvoji mjera osiguranja i naloži tuženom da apelanta odmah vrati na rad i da mu isplaćuje plaće do pravosnažnog okončanja postupka. Osim toga, osporenom odlukom ukinuta je drugostepena presuda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za naknadu za korištenje godišnjeg odmora-regresa, potraživanja na ime manje isplaćenih plaća za određeni period i odluci o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da je apelant u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, te da je 13. aprila 2012. godine, prilikom obavljanja redovnih poslova zatečen u krađi u krugu tvornice „Aluminij“ i da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze. U vezi s tim, utvrđeno je da je u disciplinskom postupku apelantu dato pravo na odbranu, da je u istom učestvovao i predstavnik sindikata, te da je apelant priznao da je počinio krađu koja mu je stavljena na teret, nakon čega je apelantu, odlukom tuženog od 24. aprila 2012. godine, dat otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, primjenom odredbe člana 86. i 88. Zakona o radu i i relevantnih odredbi Pravilnika o radu tuženog. U vezi s tim, zaključeno je da se otkaz ugovora o radu zaposleniku zbog teže povrede radne dužnosti prosuđuje po odredbama Zakona o radu, pri čemu nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 23. do 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Također je navedeno da se Zakonom o vijeću zaposlenika, kao lex specialis, uređuje pitanje obaveze poslodavca prema Vijeću zaposlenika i u slučaju otkaza, ali samo u slučaju opravdanog otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju, iz razloga što je apelantu dat otkaz zbog učinjene teže povrede radne obaveze, te shodno tome nije ni bilo mjesta za pribavljanje mišljenja Vijeća zaposlenika osnovom odredbe člana 23. stav 1. alineja 3. Zakona o vijeću zaposlenika.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2300/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/16 (S. R. i K. B.) | Sudska praksa | Aktio