Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3878/13 (S.O.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
- Sloboda izražavanja
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kleveta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3878/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3878/13, rješavajući apelaciju S. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S. O.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13.
septembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu S. O. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu S. O. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija S. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051986 05 P od 14. januara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo iz čl. II/3.f), g), i) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8, 9, 11. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija S. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13.
septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051986 05 P od 14. januara 2010. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prače, podnio je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051986 12 Rev od 23. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051986 05 P od 14. januara 2010. godine.
2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4283/11 od 20. decembra 2011. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanta podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Senke Kurtović (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 4. i 10. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 6. aprila 2005. godine podnio Kantonalnom sudu tužbu protiv tužene radi naknade štete zbog klevete. U tužbi je naveo da je tužena kao glavni i odgovorni urednik 19. marta 2005. godine u dnevnim novinama „Oslobođenje“ iz Sarajeva objavila tekst pod nazivom „Goraždanski šerif“ u kojem je navedeno „...pouzdano se zna da su se O. i kantonalni predsjednik SDA Goražde F. P. zamjerili jedan drugom...“, „...kako je baš samo tako smijenio direktora Kantonalne bolnice dr. E. F. ...“, „...sa poslušnicom E. B. O. radi na medijskoj promociji...“, „...S. O., lokalni kantonalni šerif, možda nikada ne bi bio ličnost sedmice da nije paradigma svih S. iz svih kantona, općina, regiona gdje se vlast uspostavi na silu, pritiscima, bezobrazluku...“. Apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom će obavezati tuženu da za pretrpljene duševne bolove isplati apelantu iznos od 5.000,00 KM, a na ime narušenog ugleda i časti iznos od 10.000,00 KM.
7. Kantonalni sud se Rješenjem broj P-40/05 od 13. jula 2005. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Gž-149/05 od 8. novembra 2005. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, te se postupak po predmetnoj pravnoj stvari nastavio pred Općinskim sudom.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 051986 05 P od 14. januara 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati na ime pretrpljene duševne boli iznos od 1.000,00 KM i na ime narušenog ugleda i časti iznos od 1.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate pod prijetnjom prinudne naplate, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i objavljivanje javnih oglasa u dnevnim listovima u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudne naplate.
9. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je uvidom u odluku o potvrđivanju Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Goražde od strane Skupštine kantona od 5. februara 2003. godine utvrđeno da je Skupština BPK Goražde potvrdila Vladu tog Kantona u kojoj je apelant premijer Kantona. Uvidom u tekst u dnevnom listu „Oslobođenje“ od 19. marta 2005. godine na stranici 27. utvrđeno je da je u tekstu pod nazivom „Goraždanski šerif“ tužena napisala svoj komentar na apelantovo ponašanje prilikom njegovog kontakta sa predstavnicima novina i televizije.
10. Istaknuto je da je apelant na pripremnom ročištu od 28. septembra 2009. godine konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način da je smanjio visinu tužbenog zahtjeva. Ukazano je da je na ročištu za glavnu raspravu odbijen apelantov zahtjev za preinačenjem tužbe budući da se tužbeni zahtjev može preinačiti samo do zaključenja pripremnog ročišta u smislu člana 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, utvrđeno je da je neosnovan. Istaknuto je da apelant potražuje isključivo nematerijalnu štetu koja je nastala povredom njegovog ugleda. Općinski sud je ukazao na odredbu čl. 4. i 15. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, kao i na odredbu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da bi nastupila nematerijalna šteta zbog povrede ugleda podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uvjet koji se prethodno mora ispuniti. Ukazano je da apelant nije ničim dokazao na koji način je pretrpio duševne bolove, kojeg su intenziteta ti bolovi i u čemu se sastoji povreda ugleda.
12. Nadalje je istaknuto da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i iz drugih razloga. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete. Ukazano je da sporno izražavanje apelanta po mišljenju Općinskog suda predstavlja kritiku djelatnosti apelanta kao javne ličnosti. Istaknuto je da je tužena navela da je apelant lokalni kantonalni šerif što je očigledno izrečeno u prenesenom značenju, tj. metaforički i njime se ne izražavaju činjenice već se iznosi vrijednosni sud uz veliku dozu pretjerivanja. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda u konkretnom slučaju se radi o izražavanju mišljenja od strane tužene. Po ocjeni prvostepenog suda čitaoci spornih izražavanja nisu mogli to izražavanje shvatiti doslovno pa pretpostaviti da je apelant „šerif“ i da bukvalno teroriše javnost budući da je pretjerivanje u izražavanju očigledno. Stoga, iako se radi o grubim i neodmjerenim kvalifikacijama pa i optužbama, ta okolnost nije dovoljna da bi se sporno izražavanje moglo smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno iz razloga što je i članom 2. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete propisano da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Stoga je Općinski sud, imajući u vidu navedeno, ocijenio da se sporno izražavanje ne može smatrati klevetom kao i da nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tužene.
13. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani apelantovi navodi o tome da je prvostepeni sud u predmetnom postupku povrijedio odredbu člana 182. ZPP-a kada je propustio da donese presudu zbog propuštanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da je odredbom člana 182. ZPP-a predviđena mogućnost donošenja presude zbog propuštanja pod određenim uvjetima. Međutim, istaknuto je da u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti za donošenje takve presude budući da prvostepeni sud na osnovu tužbe i priloženih dokaza uz tužbu nije sa sigurnošću mogao utvrditi osnovanost kao i visinu tužbenog zahtjeva pa stoga nije ni mogao donijeti presudu zbog propuštanja. Navedeno iz razloga što je jedan od osnovnih uvjeta za donošenje presude zbog propuštanja osnovanost tužbenog zahtjeva (član 182. ZPP). Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da se nisu stekli uvjeti za donošenje spomenute presude.
15. Nadalje je ocijenjeno da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud odugovlačio postupak u predmetnoj pravnoj stvari navodeći da je tužba podnesena 6. aprila 2005. godine, a pripremno ročište održano tek 28. septembra 2009. godine. S tim u vezi, navedeno je da je tačno da je tužba podnesena 6. aprila 2005. godine, ali da apelant prešućuje činjenicu da je tužbu podnio Kantonalnom sudu koji nije stvarno nadležan za vođenje postupka u predmetnoj pravnoj stvari pa je stoga spomenuti sud donio rješenje, koje je potvrdio Vrhovni sud, kojim se oglasio stvarno nenadležnim. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda sve spomenute procesne radnje koje je preduzeo apelant doprinijele su odugovlačenju postupka. Ukazano je da pitanje da li je ili nije postupajući sudija prvostepenog suda obavještavao predsjednika suda o odgodama rasprava nije od utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari.
16. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporno izražavanje tužene „S. O., lokalni kantonalni šerif“ očigledno izrečeno u prenesenom značenju, dakle metaforički, i njime se ne izražavaju činjenice, već se iznosi vrijednosni sud. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju se radi o iznošenju vrijednosnih sudova, a ne o izražavanju činjenica koje bi se mogle kvalifikovati kao kleveta.
17. Istaknuto je da dio objavljenog teksta: „no, pouzdano se zna da su se O. i Kantonalni predsjednik SDA Goražde F.P. zamjerili jedan drugome“, po ocjeni Kantonalnog suda ne predstavlja klevetu jer apelant nije ukazao koju je duševnu bol podnio i u čemu se sastoji povreda ugleda i časti što je jedan od uvjeta postojanja odgovornosti za klevetu (član 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete).
18. Kantonalni sud je naveo da dio teksta u kojem se navodi „kako je baš samo tako smijenio direktora Kantonalne bolnice dr. E. F. čiji je jedini grijeh bio što je predsjednik KO SDP“ formalno jeste iznošenje neistinitih činjenica jer je upravni odbor JZU Kantonalne bolnice Goražde donio odluku o razrješenju dr. E. F. sa dužnosti direktora, a ne apelant, na što upućuju navedeni dokazi. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda navedeno se ne može cijeniti kao bukvalno iznošenje neistinitih činjenica nego u kontekstu cjelokupnog teksta. Ukazano je da je zapravo smisao tih navoda da je apelant imao utjecaja na donošenje takve odluke što mu je omogućavala pozicija u to vrijeme. Istaknuto je da navod citiran u žalbi: „Sa poslušnicom E. B. iz SDA O. radi na medijskoj promociji. Goraždom kruže leci kako je RTV protiv Bošnjaka. Premijer i njegova B. čak su organizirali potpisivanje peticije kojom bi žene dale podršku O.“ po ocjeni Kantonalnog suda ne predstavlja klevetu jer se iz sadržaja spomenutog teksta ne može zaključiti da se radi o iznošenju neistina koje bi mogle nanijeti štetu apelantovom ugledu. Istaknuto je da citiranje dijela teksta objavljenog u listu Oslobođenje od 25. septembra 2005. godine pod nazivom „SDA u odbrani“ koji po navodima apelanta glasi: „O. još pride ima i optužbu za seksualno uznemiravanje novinarke…“ nije izveden kao dokaz na glavnoj raspravi pa se stoga ne može ni iznositi u žalbi, niti obrazlagati.
19. Ukazano je da konačno izražavanje tužene koje apelant smatra klevetom predstavlja izražavanje od javnog i političkog značaja jer je apelant u vrijeme objavljivanja spornih tekstova obnašao značajnu funkciju izvršne vlasti.
20. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 3. Zakona o zaštiti od klevete propisano da se navedeni zakon tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja. Istaknuto je da je odredbom člana 2. stav 1. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete propisano da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Prema tome, uvreda po Zakonu o zaštiti od klevete ne podliježe građanskoj odgovornosti što u svojoj žalbi konstatuje i apelant. Stoga apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i po osnovu odredbe člana 200. ZOO-a nema osnova jer apelant nije dokazao nastanak štete, odnosno štetne posljedice kao ni njenu visinu. Ukazano je da sud nije mogao samo na osnovu činjeničnih navoda iz tužbe zaključiti da je apelant zaista pretrpio duševnu bol, koje vrste i kojeg intenziteta, odnosno nije mogao utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i štetnih posljedica ukoliko ih je bilo. Na osnovu navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
21. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 65 0 P 051986 12 Rev od 23. jula 2013. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je utvrdio da vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM, u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a. Također je utvrđeno da nisu ispunjene ni pretpostavke u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a budući da odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Također, smatra da su povrijeđena i njegova prava iz Univerzalne deklaracije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava, kao i na povredu principa donošenja odluke u razumnom roku. Smatra da je prvostepeni sud trebao donijeti presudu zbog propuštanja. Također, ukazuje na povredu principa subjektivne nepristranosti zbog telefonskog kontakta sudije prvostepenog suda sa tuženom u vezi sa zakazivanjem pripremnog ročišta što po apelantovom mišljenju ukazuje na bliskost sudije sa tuženom. Nadalje, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o činjenicama koje se mogu dokazati, a ne o vrijednosnom sudu kako su utvrdili redovni sudovi. Navodi da je bio izložen negativnom sudu javnosti čime je povrijeđeno njegovo nematerijalno dobro – dostojanstvo, čast i ugled zbog čega je za njega nastala šteta. Podnosi zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi drugostepenog suda, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepeni postupak vođen po odredbama ZPP-a, te da je prvostepena presuda donesena na osnovu materijalnih propisa, što je detaljno obrazloženo u osporenoj presudi.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja zakona Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(…) Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Odšteta Član 10.
(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Presuda zbog propuštanja Član 182.
(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.
(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.
Član 357.
Sudija ne može suditi:
5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
Član 358.
(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najdocnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave - do donošenja odluke.
(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.
(3) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.
(4) Stranka je dužna da u zahtjevu navede okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.
Član 359.
O zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje predsjednik suda.
VI. Dopustivost
a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
30. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja koji je tražio naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju se odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na ostala prava
32. U odnosu na ostale apelantove navode Ustavni sud naglašava da u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 051986 12 Rev od 23. jula 2013. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena, pa je slijedom navedenog konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.
35. Dakle, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a prvobitnu apelaciju broj AP 4283/11 kojom je osporio predmetnu presudu, apelant je podnio 2. novembra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. S obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke AP 4283/11 od 20. decembra 2011. godine (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku budući da je apelant Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 051986 12 Rev od 23. jula 2013. godine primio 5. septembra 2013. godine, a predmetna apelacija je podnesena 11. septembra 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvecije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Također, smatra da su povrijeđena i njegova prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na osporene presude
39. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povrede principa subjektivne nepristranosti od prvostepenog suda i proizvoljne primjene procesnog prava (propust prvostepenog suda da donese presudu zbog propuštanja).
40. U vezi s navodima o povredi principa nepristranosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na povredu principa subjektivne nepristranosti. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se subjektivna ili lična nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog principa vidi kroz telefonske kontakte sudije prvostepenog suda sa tuženom u vezi sa zakazivanjem pripremnog ročišta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u praksi redovnih sudova uobičajeno, kada za tim postoji potreba, a u cilju što efikasnijeg vođenja postupka (član 10. ZPP-a), kontaktiranje strana u postupku putem telefona. U navedenom Ustavni sud ne vidi kršenje principa subjektivne nepristranosti suda sve dok za to ne postoje drugi dokazi koji bi doveli u pitanje ovaj princip. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osim svojih navoda o telefonskom kontaktu sudije sa tuženom ničim nije dokazao da su u konkretnom slučaju postojale druge okolnosti koje bi dovele u pitanje subjektivnu nepristranost sudije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost da podnese formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 541/08 od 21. januara 2016. godine, tačka 35).
41. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega prvostepeni sud nije donio presudu zbog propuštanja pozivajući se pri tome na odredbu člana 182. ZPP-a. Naime, drugostepeni sud je ukazao da je jedan od osnovnih uvjeta za donošenje presude zbog popuštanja osnovanost tužbenog zahtjeva, te da prvostepeni sud u konkretnom slučaju na osnovu tužbe i priloženih dokaza uz tužbu nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na štetu apelanta.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
45. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 6. aprila 2005. godine, te da je postupak meritorno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051986 10 Gž od 13. septembra 2011. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i pet mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je navedenu tužbu apelant prvobitno podnio Kantonalnom sudu koji se rješenjem od 13. jula 2005. godine oglasio nenadležnim, a koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 8. novembra 2005. godine, te se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavio pred Općinskim sudom. Stoga, ukoliko se uzmu u obzir ove okolnosti, predmetni postupak je ukupno trajao pet godina i 10 mjeseci, računajući od momenta donošenja rješenja Vrhovnog suda (8. novembar 2005. godine) koji je potvrdio rješenje Kantonalnog suda o oglašavanju tog suda stvarno nenadležnim. Stoga će predmet ocjene Ustavnog suda biti taj period.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
48. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem, ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant podnošenjem tužbe nenadležnom sudu u odlučujućoj mjeri utjecao na predmetnu dužinu postupka.
49. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Općinski sud donio presudu 14. januara 2010. godine. Dakle, prvostepeni sud je u predmetnom postupku rješavao duže od četiri godine, računajući od momenta kada je Vrhovni sud potvrdio rješenje Kantonalnog suda kojim se taj sud oglasio nenadležnim (8. novembar 2005. godine). Imajući u vidu okolnosti predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da navedeni period ne zadovoljava načelo donošenja odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da odredba člana 10. ZPP-a zahtijeva od suda koji vodi postupak da preduzme sve u cilju što efikasnijeg provođenja predmetnog postupka, što je u konkretnom slučaju izostalo. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je navedeni sud svoju odluku po apelantovoj žalbi donio u relativnom kratkom vremenskom periodu koji zadovoljava princip donošenja odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije..
50. Dakle, proizlazi da je da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka budući da je postupak pred tim sudom trajao u periodu dužem od četiri godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije dostavio razumno i objektivno obrazloženje zbog čega je prvostepeni postupak trajao preko četiri godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
52. Iako apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 750,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište Općinskog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
54. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
56. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
57. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženoj na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom
8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.
58. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj, čak iako je neka osoba poznata javnosti, kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
59. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li osoba koje je u pitanju kontaktirana radi informacija, te je li joj data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
60. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se sporni članak bavio kritikom ponašanja apelanta kao nosioca javne funkcije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja obavljao funkciju premijera Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. S tim u vezi se može zaključiti da je sporni članak imao za cilj da na kritički način doprinese javnoj debati tako da javnost dobije informacije o ponašanju apelanta za vrijeme obavljanja javne funkcije. Dakle, Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja apelanta u toku obavljanja javne funkcije predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je sporni članak koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos „temi“ odnosno debati od općeg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, već i da javnost ima pravo dobivati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druge osobe.
61. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tužene i utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju činjenica, već o vrijednosnim sudovima – mišljenju tužene u odnosu na apelanta kao javnu ličnost. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
62. Imajući u vidu sadržaj spornog teksta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju kritičkog mišljenja tužene o načinu obavljanja javne funkcije od strane apelanta prikazanog u prenesenom značenju (metaforički). Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da dio teksta koji glasi: „kako je baš samo tako smijenio direktora Kantonalne bolnice dr. E. F. čiji je jedini grijeh bio što je predsjednik KO SDP“ formalno predstavlja iznošenje izražavanja neistinitih činjenica jer je upravni odbor JZU Kantonalne bolnice Goražde donio odluku o razrješenju dr. E. F. sa dužnosti direktora, a ne apelant, na šta upućuju dokazi. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda navedeno se mora sagledati u kontekstu cjelokupnog teksta iz čega se može zaključiti da je namjera tužene bila da ukaže na poziciju apelanta koja mu je omogućavala da utječe na donošenje takvih odluka. U navedenom stavu Kantonalnog suda Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u smislu standarda Evropskog suda ispitali sporno izražavanje tužene kao autora spornog članka, te zaključili da, iako se radi o grubim i neodmjerenim kvalifikacijama, navedeno nije dovoljno da bi se sporno izražavanje moglo smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, redovni sudovi su ukazali i na odredbu člana 2. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete prema kojem se pravo na zaštitu slobode izražavanja ne odnosi samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
63. Imajući u vidu navedeno, a posebno sadržaj spornog članka u cijelosti, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenicama već o vrijednosnim sudovima – mišljenju tužene o apelantu kao nosiocu javne i političke funkcije, te da stoga sporno izražavanje u takvim okolnostima nije bilo takvo da je njime došlo do povrede ugleda apelanta kao javne ličnosti iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen je princip proporcionalnosti, odnosno postignuta je pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i prava tužene na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
64. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi utvrdili da tuženi nisu prema apelantu učinili klevetu i takav stav redovnih sudova ni za Ustavni sud nije proizvoljan. Dakle, budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje klevete, proizlazi da nema ni štete na strani apelanta, a time ni prava na satisfakciju na strani apelanta.
65. Međutim, bez obzira na prethodni stav, Ustavni sud smatra svrsishodnim, u odnosu na stav redovnih sudova u konkretnom slučaju da apelant nije dokazao nastanak štete odnosno štetne posljedice, kao ni njenu visinu u smislu člana 200. ZOO-a, ukazati na svoju praksu, izraženu između ostalih, u Odluci Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine u kojoj je ukazao na različitu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u pogledu načina utvrđivanja naknade štete zbog povrede ugleda. S tim u vezi, u toj odluci Ustavni sud je naveo „da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis u takvim predmetima, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom načela proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ni redovni sudovi, niti osobe koje traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu. Konačno, Ustavni sud ukazuje da prilikom ocjenjivanja visine naknade štete, redovni sudovi pri ocjeni kakvu je štetu osoba pretrpjela i vrste satisfakcije koja bi joj pripadala, trebaju voditi računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, pri čemu će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tim prije što redovni sudovi mogu ocijeniti da se može i na drugi način, a ne samo novčano, sankcionirati klevetničko izražavanje i zaštititi ugled pojedinca u pitanju.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37). Stoga, Ustavni sud naglašava da stav redovnih sudova u vezi s dokazivanjem nastanka štete od apelanta u konkretnom slučaju ne korespondira sa navedenom praksom Ustavnog suda kod koje ovaj sud ostaje i dalje.
66. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Nediskriminacija
67. Iako apelant nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim pozivanja na kršenje navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku, također, neosnovani.
Ostali navodi
68. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.g) i i) i člana 9. i 11. Evropske konvencije. Tim odredbama je garantirano pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, odnosno pravo na slobodu okupljanja i udruživanja. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da apelant osim svog paušalnog pozivanja na navedene odredbe nije naveo u čemu se sastoji kršenje prava iz tih odredbi u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama, a u kojem se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog navodne klevete. Također, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih odredbi. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.
69. U odnosu na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
70. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz Univerzalne deklaracije, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu.
VIII. Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao u periodu dužem od četiri godine, zbog čega je i utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Općinski sud koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
72. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na kršenje principa subjektivne nepristranosti suda kao ni na proizvoljnu primjenu ZPP-a na štetu apelanta.
73. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenoj presudi dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da sporno izražavanje ne predstavlja neistinite činjenice, već vrijednosni sud, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda i prava tužene na slobodu izražavanja.
74. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) ni prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9. i 11. Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 17. Evropske konvencije.
75. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman