Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-210/15 (L. J. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-210/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-210/15, rješavajući apelacije Ljubice Jurčević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljubica Jurčević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040232 14 Rev od 13. novembra 2014. godine;

Alma Đulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041594 15 Rev od 19. aprila 2016. godine;

Mira Jović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043933 16 Rev od 14. aprila 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 043933 12 Rsž od 20.

novembra 2015. godine;

Vladimira Marijanović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043125 15 Rev od 31. marta 2016.

godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 043125 12 Rsž od 23. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-210/15 Ljubica Jurčević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040232 14 Rev od 13. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2005. godinu.

2. AP-2234/16 Alma Đulić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostar, podnijela je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041594 15 Rev od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 1. aprila 2005. godine do 1. januara 2009. godine, regres za 2005. godinu, naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za period od 1. aprila 2005. godine do 8. septembra 2005. godine.

3. AP-2235/16 Mira Jović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043933 16 Rev od 14. aprila 2016. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 043933 12 Rsž od 20. novembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1050/14 od 3. februara 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-5502/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 19. juna 2005. godine do 8. septembra 2005. godine i za period od 1. novembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine.

4. AP-2236/16 Vladimira Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 26. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 043125 15 Rev od 31. marta 2016. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 043125 12 Rsž od 23. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5142/15 od 12. januara 2016. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 1. juna 2005. godine do 1. januara 2009. godine, naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog radaza period od 1. maja 2005. godine do 8. septembra 2005. godine, te regres za 2005. godinu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-210/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U toku postupaka, utvrđeno je, pored ostalog, da se na predmetna potraživanja apelantica nisu mogle primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU/00), iz razloga što je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U- 29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU/00 u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Obzirom da prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda FBiH o predmetnim potraživanjima apelantica nije bilo pravosnažno riješeno, a pošto odluke Ustavnog suda po pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, konstatovano je da se odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnim predmetima. Imajući u vidu da je tužena javna ustanova, zaključeno je da se u predmetnim pravnim stvarima nisu mogle primjeniti niti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, jer se prema odredbi člana 1. isti primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom. Također, zaključeno je da se nije moglo odlučivati ni primjenom Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, iz razloga što je odredbom člana 7. ovog ugovora propisano, između ostalog, da je osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. U vezi s tim, zaključeno je da ovim kolektivnim ugovorom nije utvrđen koeficijent, dok je članom 10. stav 1. regulisano da se vrijednost poslova, odnosno koeficijent složenosti, kao i normi gdje je potrebno, utvrđuje Kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Dakle, konstatovano je da se obračun plaća ne može vršiti kombinacijom parametra iz različitih pravnih akata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-210/15 (L. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio