Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4019/13 (I.B.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4019/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine, u predmetu broj AP-4019/13, rješavajući apelaciju I.B., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 002536 11 Rev od 9. srpnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Refika Jaramaz, odvjetnica iz Doboja, podnio je 24. rujna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 002536 11 Rev od 9. srpnja 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 002536 08 P od 30. lipnja 2010. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 22. listopada 2007. godine između Općine Teslić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i M.V. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se naloži brisanje svih upisa izvršenih na temelju navedenog ugovora. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je utvrdio: da je apelant bio korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj (kasnije državnoj) svojini u Tesliću; da je rješenjem prvotužene od 11. listopada 2006. godine zemljište preuzeto od apelanta i preneseno na prvotuženu radi privođenja namjeni; da je nakon toga izvršeno cijepanje preuzetog zemljišta i formiranje novih parcela; da je dio toga zemljišta u površini od 59 m prvotužena mijenjala za nekretnine drugotuženog, o čemu je 22. listopada 2007. godine zaključen ugovor o zamjeni nekretnina, koji je sudski ovjeren i proveden u javnim knjigama; da je presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 157 od 26. travnja 2007. godine odbijena tužba apelanta izjavljena protiv rješenja prvotužene o preuzimanju zemljišta od 11. listopada 2006. godine, ali da je Vrhovni sud 22. listopada 2008. godine tu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak; da je nakon toga Okružni sud presudom od 12. studenog 2008. godine poništio rješenje prvotužene o preuzimanju zemljišta od 11. listopada 2006. godine i predmet vratio nadležnom organu prvotužene na ponovni postupak, koji još nije pravomoćno okončan; da je apelant nadležnom republičkom organu uprave podnio zahtjev za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na preuzetim nekretninama odnosno za pretvaranje prava korištenja u pravo vlasništva, te da ni taj upravni postupak nije okončan. Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina ništav jer su predmet tog ugovora bile nekretnine čiji je vlasnik apelant, imajući u vidu da je odredbom članka 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 86/03, u daljnjem tekstu: ZGZ) prestala društvena odnosno državna svojina na zemljištu koje je u državnu svojinu prešlo na temelju odluke skupštine općine, a da je Zakonom o građevinskom zemljištu RS koji je usvojen 1. prosinca 2006. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06) propisano je da na zemljištu u društvenoj odnosno državnoj svojini koje nije privedeno namjeni po sili zakona prestaje državna svojina i ima se uspostaviti raniji vlasničko-pravni odnos. Cijeneći da je apelant podnio zahtjev za povrat svog zemljišta prema Zakonu o građevinskom zemljištu koji je stupio na snagu 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelant i po tom zakonu poslao vlasnik zemljišta a rješenje Skupštine općine Teslić, po zahtjevu apelanta, bi bilo samo deklaratornog a ne konstitutivnog karaktera jer je apelant postao vlasnik nepokretnosti danom stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu ( 16. svibnja 2003. godine) i prvotuženi nije imao nikakvo pravo da raspolaže nekretninama. Imajući u vidu navedeno i odredbu članka 103. Zakona o obveznim odnosima Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor ništav, obzirom da je protivan posebnim propisima koje reguliraju ovu oblast ( Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. i 2006. godine) zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbama apelanta, prvotužene i drugotuženog, Okružni sud je presudom broj 87 0 P 002536 10 Gž od 18. studenog 2010. godine žalbe prvotužene i drugotuženog odbio kao neutemeljene, a žalbu apelanta usvojio i pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za brisanje svih upisa izvršenih na temelju ugovora o zamjeni nekretnina i odluci o troškovima postupka preinačio i tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je između ostalog istakao da je prema ocjeni toga suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. Okružni sud je istakao da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je prvotužena u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bila upisana kao nositelj prava raspolaganja na nekretninama koje su predmet zamjene, od kojih je dio prije toga izuzela od apelanta kao korisnika svojim rješenjem od 11. listopada 2006.godine, ali da u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena nije imala pravno valjan osnov za zaključenje ugovora, jer je odredbom članka 96. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik RS”, broj: 86/03) koji je stupio na snagu 16. svibnja 2003. godine propisao da je po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacijskim planom a koje je u državno vlasništvo prešlo na temelju odluke općine, kao što je to u konkretnom slučaju, pa tužena općina nije imala pravno valjanog osnova ni donijeti rješenje o preuzimanju toga zemljišta.
4. Vrhovni sud je presudom broj 87 0 P 002536 11 Rev od 9. srpnja 2013. godine, reviziju prvotužene usvojio i presudu Okružnog suda preinačio na način da se tužbeni zahtjev apelanta odbija u cijelosti. Vrhovni sud je zaključio da je pogrešno pravno stanovište nižestupanjskih sudova da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu članka 103. ZOO iz razloga što je tim ugovorom prvotužena raspolagala zemljištem koje je u vlasništvu apelanta zbog čega predmet obveze iz ovog ugovora bio nemoguć (članak 47. ZOO). Vrhovni sud je istakao da je prema odredbi članka 96. Zakona o građevinskom zemljištu, po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacijskim planom, a koje je u društvenu, kasnije državnu, svojinu prešlo na temelju odluke općine. Međutim, prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa se utvrđuje rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko - pravne odnose, koje se nakon pravomoćnosti po službenoj dužnosti dostavlja na sprovođenje organu koji vodi javne evidencije o nekretninama (stavovi 2., 3. i 4. navedenog članka). Vrhovni sud je istakao da je isto propisano i odredbama članka 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 112/06), s tim što je u članku 46. toga zakona predviđeno da će raniji vlasnik ponovo steći vlasništvo na zemljištu u društvenom (državnom) vlasništvu pod uvjetom da državno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe. Obzirom da nisu okončani postupci koji se vode pred nadležnim organima uprave (postupak preuzimanja zemljišta i postupak uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa), neprihvatljiv je zaključak nižestupanjskih sudova da je sporni ugovor ništav jer se njime raspolagalo zemljištem koje je vlasništvo apelanta. Isto tako, neprihvatljivo je i stanovište drugostupanjskog suda o nezakonitosti rješenja prvotužene o preuzimanju apelantovog zemljišta, jer se u parničnom postupku ne može preispitivati zakonitost upravnog akta već se valjanost toga akta može ispitivati samo u upravnom postupku odnosno upravnom sporu, shodno odredbi članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da donošenjem drugostupanjske presude Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u naprijed navedenim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je Vrhovni sud na potpuno nezakonit način odlučio o tužbenom zahtjevu apelanta, te da je navedena presuda suprotna odredbi članka 96. Zakona o građevinskom zemljištu i ranijoj odluci Vrhovnog suda kojom je u konačnici poništeno rješenje o preuzimanju zemljišta od 11. listopada 2006. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. S tim u vezi, apelant smatra da prvotužena nije imala pravo raspolagati zemljištem na kojemu je apelant imao pravo korištenja i da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Imajući u vidu navedeno apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „...kojom će se zabraniti provođenje u zemljišno-knjižnim evidencijama spornog ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog između Općine Teslić i M.V. od 22. listopada 2007. godine na kojem su potpisi ovjereni kod Osnovnog suda u Tesliću pod brojem OV.1496/07.“
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode kojima se u suštini ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluke kada je, uzevši u obzir da nije okončan postupak preuzimanja zemljišta i postupak uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, koji se vode pred nadležnim organima uprave, preinačio odluke redovitih sudova i zaključio da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina i izvrši brisanje svih upisa izvršenih na temelju toga ugovora. Naime, i prema ocjeni Ustavnog suda, prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, odnosno pitanje prava apelanta na predmetnom zemljištu tek treba biti utvrđeno pravomoćnom odlukom nadležnog organa uprave za imovinsko-pravne odnose, nakon čega će se moći zaključiti da li se spornim ugovorom raspolagalo zemljištem koje je vlasništvo apelanta, odnosno da li je predmetni ugovor ništav. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Prema tome, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se apelant pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci prema kojima nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak
4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman