Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4469/13 (V. J.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4469/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4469/13, rješavajući apelaciju Veljka Jančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Veljka Jančića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Veljku Jančiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Veljku Jančiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Jančića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003494 07 Rsž od 15. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-06-000389 od 23. oktobra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Veljko Jančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 30. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 003494 07 Rsž od 15. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-06-000389 od 23. oktobra 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU OŠ „Prva osnovna škola“ Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 29. juna, 1,11. i 19. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 023-0-P-06-000389 od 23. oktobra 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženoj da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća, a po osnovu neuspostavljanja radnopravnog statusa, za vremenski period od 1. marta 2000. godine do 5. maja 2000. godine isplati ukupan iznos od 957,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2006. godine do konačne isplate, te da kod nadležnog fonda, za isti vremenski period, izvrši uplatu doprinosa u korist apelanta (stav 1. izreke). Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća, a po osnovu neuspostavljanja radnopravnog statusa u skladu sa Zakonom o radu isplati mjesečni neto iznos ličnog dohotka u vremenskom periodu od 6. maja 2000. do 31. decembra 2000. godine, mjesečno po 442,00 KM, od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2002. godine, mjesečno po 416,00 KM, od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, mjesečno po 468,00 KM, te od 1. januara 2004. godine do 31. oktobra 2006. godine mjesečno po 540,00 KM, što ukupno iznosi 37.422,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2006. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.173,50 KM. Također, apelant je odbijen sa zahtjevom da se tužena obaveže da izvrši uplatu doprinosa Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar, KAS Bihać po osnovu apelantovog radnog odnosa za vremenski period od 6. maja 2000. do 31. oktobra 2006. godine po važećoj proračunskoj stopi na neto osnovicu plaća iskazanih u stavu 1. izreke presude, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stav 2. izreke). Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio Općinskom sudu 16. aprila 2004. godine, te da se Općinski sud rješenjem od 1. decembra 2005. godine oglasio stvarno nenadležnim u predmetnoj pravnoj stvari i odlučio da će po pravomoćnosti rješenja predmet biti ustupljen stvarno nadležnom Kantonalnom sudu iz razloga što je tužba podnesena protiv drugostepenog upravnog akta donesenog od strane organa uprave FBiH. Navedeno rješenje Općinskog suda je postalo pravomoćno 20. decembra 2005. godine, te je predmet ustupljen Kantonalnom sudu na rješavanje. Kantonalni sud se rješenjem od 13. februara 2006. godine oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i predmet dostavio Vrhovnom sudu da riješi sukob nadležnosti. Vrhovni sud je rješenjem od 2. marta 2006. godine riješio sukob nadležnosti tako što je odlučio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud.

7. U nastavku postupka pred Općinskim sudom apelantova tužba je ocijenjena nepotpunom pa je prvostepeni sud rješenjem od 20. aprila 2007. godine vratio tužbu apelantu na dopunu i ispravak na osnovu odredbe čl. 66. i 336. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sa naznakom u čemu se dopuna i ispravak tužbe trebaju sastojati. Apelant je 3. maja 2007. godine dostavio Općinskom sudu ispravljenu i dopunjenu tužbu u skladu sa rješenjem suda.

8. Rješavajući po apelantovoj tužbi nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant u periodu od 1. marta 2000. godine do 5. maja 2000. godine bio zaposlenik tužene, tj. to pravo mu je priznao zakon i potvrdila Kantonalna komisija za implementaciju člana

143. Zakona o radu, te su mu dosuđene naknade plaće za taj period u tačno određenim iznosima. Stoga, kako tužena nije osporila da nije isplatila naknade plaće, a ni doprinose na te naknade plaće, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu doprinosa na plaću za taj period.

9. Dalje je Općinski sud naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelant u periodu od 5. maja 2000. godine do 31. oktobra 2006. godine nije bio zaposlenik tužene, te da stoga apelant nema pravo da od tužene traži isplatu plaća niti doprinosa na plaće za taj period jer je pravo na plaću pravo iz radnog odnosa koji nije postojao u utuženom periodu između apelanta i tužene. Istaknuto je da je apelantov tužbeni zahtjev u tom periodu sud ocijenio kao vid naknade štete koju apelant traži od tužene iz razloga što tužena nije postupila po apelantovom zahtjevu za uspostavu radnopravnog statusa iako je njegovo radno mjesto bilo upražnjeno ili je na istom radilo nestručno nastavno osoblje. Iz navedenih dokaza je utvrđeno da je u periodu školske godine 1999/2000. a zatim 2000/2001. na radnom mjestu nastavnika razredne nastave kod tužene radilo dvoje nastavnika koji nisu imali potrebnu stručnu spremu. Međutim, oni su kod tužene zasnovali radni odnos, a ne apelant. Istaknuto je da apelant nije dokazao da li su navedeni nastavnici zasnovali radni odnos kod tužene prije podnošenja njegovog zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa ili poslije jer sudu dostavlja dokaz br. 1 koji se odnosi na godišnji program rada za školsku 1999/2000. godinu. Iz navedenog programa je vidljivo da je taj program bio i u školskoj 1999/2000. i u školskoj 2000/2001. godini, ali za ostale godine ne dostavlja nikakve dokaze o tome, a za pretpostaviti je da su ta lica i dalje obavljala iste poslove.

10. Ukazano je da je odredbom člana 143. stav 8. Zakona o radu propisano da ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. navedenog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je ta osoba neuposlena. Istaknuto je da sam zakon ne propisuje kaznene odredbe i ne određuje se u pogledu toga da li poslodavac čini prekršaj u protivnom i kakva je kazna za taj prekršaj. U svakom slučaju, po mišljenju prvostepenog suda apelant nije dokazao da su lica koja su obavljala poslove nastavnika razredne nastave kod tužene primljena u radni odnos nakon što je apelantu prestao radni odnos kod tužene.

11. Navedeno je da je apelantu kod tužene prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, te da tužena poslije toga nije bila u obavezi da apelanta vrati na posao jer na njegovo radno mjesto nije primila drugog zaposlenika niti je imala upražnjeno to radno mjesto. Stoga je prvostepeni sud ocijenio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade štete zbog neisplaćenih plaća i doprinosa na plaće u periodu od 5. maja 2000. godine do 31. oktobra 2006. godine i navedeni zahtjev je odbijen.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 01 0 Rs 003494 07 Rsz od 15. marta 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je apelantov zahtjev za isplatu troškova na ime sastava žalbe u iznosu od 668,16 KM.

13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio zaposlenik tužene, da je 21. februara 2000. godine podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zaposlenika na čekanju posla, da se 4. februara 2000. godine obratio Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu žalbom zbog povrede prava od tužene u primjeni člana 143. Zakona o radu, te da je rješenjem Komisije od 27. juna 2002. godine naloženo tuženoj da apelantu, kojem je tim rješenjem utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. Zakona o radu, uspostavi radnopravni status danom javljanja, tj. 21. februara 2000. godine, a dana 5. maja 2000. godine utvrdi prestanak radnog odnosa zaposlenika po sili zakona.

14. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, a po osnovu neuspostavljanja radnopravnog statusa za period od 6. maja 2000. godine do 31. oktobra 2006. godine zbog čega se apelantova tužba u ovom dijelu ukazuje neosnovana. Po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je apelantov prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 123. ZPP-a. Nasuprot tim apelantovim navodima po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je sve izvedene dokaze cijenio zasebno i u uzajamnoj povezanosti, te je takvom ocjenom dokaza dao uvjerljive razloge u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Nadalje Kantonalni sud je naveo da apelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao da je bio uposlenik tužene u periodu od 6. maja 2000. do 31. oktobra 2006. godine. Pri tome je ukazano da rješenje tužene od 31. oktobra 2006. godine, koje je stupilo na snagu danom donošenja, predstavlja raspoređivanje na poslove i radne zadatke nastavnika zbog ukazanog slobodnog radnog mjesta, te se iz tog rješenja ne može zaključiti da je apelant raspoređen unutar postojećeg radnog odnosa (koji mu je prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona).

16. Istaknuto je da je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 27. juna 2002. godine, koje je postalo pravomoćno 20. februara 2004. godine, apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. Zakona o radu, u periodu od 21. februara 2000. godine, a dana 6. maja 2000. godine apelantu je po sili zakona prestao radni odnos.

17. Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da je apelantova žalba, izjavljena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, neosnovana i ničim ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

18. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine odbio kao neosnovanu. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 844,40 KM.

19. U obrazloženju revizione presude se navodi da je suprotno apelantovim navodima drugostepeni sud u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a izvršio ocjenu rješenja o rasporedu apelanta, donesenog od tužene 31. oktobra 2006. godine, a na osnovu kojeg su stranke zaključile 9. novembra 2006. godine ugovor o radu na osnovu kojeg je apelant počeo obavljati poslove nastavnika razredne nastave u Područnoj školi Šiljkovača. Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o raspoređivanju apelanta na novo radno mjesto u okviru postojećeg radnog mjesta već zasnivanju novog radnog odnosa nakon što je prethodni radni odnos apelantu prestao 5. maja 2000. godine na osnovu imperativnih zakonskih propisa.

20. Po mišljenju Vrhovnog suda neprihvatljivi su apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi proizvoljno i netačno interpretirali sadržaj rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu od 27. juna 2002. godine kada su naveli da je tim rješenjem tuženoj naloženo da sa danom 5. maj 2000. godine utvrdi prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona budući da stav II navedenog rješenja između ostalog sadrži takav nalog.

21. Ukazano je da je rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 20. februara 2004. godine apelantova žalba protiv rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 27. juna 2002. godine odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Postupajući po navedenom rješenju, tužena je 15. augusta 2002. godine donijela rješenje kojim je utvrdila da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona sa danom 5. maj 2000. godine, ali nije donio odluku o visini otpremnine, niti o visini naknade plaće za vrijeme čekanja posla. Ukazano je da je rješenjem tužene od 31. oktobra 2006. godine apelant raspoređen na poslove i radne zadatke nastavnika razredne nastave nakon čega su stranke 9. novembra 2006. godine zaključile ugovor o radu.

22. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno prihvatio pravni zaključak prvostepenog suda da je tužena donoseći rješenje od 15. augusta 2002. godine u svemu postupila u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu, budući da apelant u propisanom roku nije od tužene pozvan na rad tako da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Ukazano je da rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa takvog zaposlenika ima deklaratoran, a ne konstitutivan karakter, te da donošenje takvog rješenja nije vezano rokom i može se donijeti retroaktivno. Stoga, kako je apelantu radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine, to je po ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud osnovano prihvatio kao pravilan i pravni zaključak prvostepenog suda da apelantu za period od 5. maja 2000. godine ne pripada pravo na naknadu plaće, niti pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku od drugostepenog suda. Smatra da je u postupku dokazao da je samo nastavio raditi kod istog poslodavca bez ponovnog zasnivanja radnog odnosa. Ukazuje da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dali svoje mišljenje u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno apelantovim navodima, osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koje ukazuje u apelaciji.

25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ne osporava da se u konkretnom slučaju radi o sporu hitne prirode, ali da su takvi svi predmeti radnih sporova bilo da se radi o novčanom potraživanju ili rješavanju statusnih pitanja. Ukazuje da je Kantonalni sud na kraju 2011. godine imao u radu ukupno 1.437 Rsž predmeta (od toga preneseno iz ranijih godina 1.039), od kojih je riješio 496 dok je 941 predmet ostao neriješen i kao takav prenesen u 2012. godinu. Dalje je navedeno da je do 2012. godine predmetima Rsž bilo zaduženo dvoje sudija, ali je zbog velikog broja neriješenih predmeta i njihovog statusa „hitni“ 2012. godine broj sudija zaduženih ovim referatom povećan na tri, a još šest sudija građanskog odjeljenja zaduženo je sa po 30 Rsž predmeta. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je svjestan da navedeno Ustavni sud ne uzima kao opravdanje za prekomjerno trajanje postupka.

26. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazano je da je sasvim nelogično da zaposlenik izbiva van svog radnog mjesta i da nakon šest godina od kada faktički više ne postoji mogućnost da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla podnosi tužbu i postavlja zahtjev da mu se tih šest godina plaća kao da je radio. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

27. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant penzionisan 2. aprila 2013. godine i da su mu isplaćene sve obaveze po osnovu plaća i naknada propisanih Zakonom o radu.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

[...]

29. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. (1), (3) i (4) (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog prava) i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

A) U odnosu na osporene presude

37. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu plaće i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od 6. maja 2000. godine do 31. oktobra 2006. godine. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelantu rješenjem tužene od 15. augusta 2002. godine radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Navedeno je tuženoj bilo naloženo pravomoćnim rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 27. juna 2002. godine. Stoga su redovni sudovi utvrdili da je rješenje tužene od 15. augusta 2002. godine u tom smislu doneseno u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu. Pri tome je od redovnih sudova cijenjeno i rješenje tužene od 31. oktobra 2006. godine kojim je apelant raspoređen na radno mjesto nastavnika razredne nastave, a na osnovu kojeg je 9. novembra 2006. godine zaključen ugovor o radu između apelanta i tužene. Međutim, redovni sudovi su utvrdili da se radi o zasnivanju novog radnog odnosa apelanta kod tužene, a nikako o raspoređivanju apelanta po osnovu ranijeg radnog odnosa apelanta kod tužene, koji mu je prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Dakle, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je bio uposlenik kod tužene u periodu od 6. maja 2000. godine do 31. oktobra 2006. godine zbog čega apelantu za taj period ne pripadaju naknade plaće niti pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 16. aprila 2004. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 Rs 003494 12 Rev od 2. jula 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao devet godina i dva mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

45. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi sa činjeničnim stanjem ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, u odnosu na ponašanje apelanta u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je vraćanje tužbe apelantu na dopunu u značajnoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka, te zapaža da u suštini apelant nije preduzimao bilo kakve radnje kojima je odugovlačio predmetni postupak.

46. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da se prvobitno Općinski sud rješenjem od 1. decembra 2005. godine oglasio nenadležnim po apelantovoj tužbi, te predmet ustupio Kantonalnom sudu na rješavanje. Nadalje, Kantonalni sud se također rješenjem od 13. februara 2006. godine oglasio nenadležnim, te zatražio od Vrhovnog suda da riješi sukob nadležnosti. Vrhovni sud je rješenjem od 2. marta 2006. godine odlučio da je za rješavanje predmetne pravne stvari nadležan Općinski sud. Navedeno su po mišljenju Ustavnog suda objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka, a koje se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu. Stoga uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoju presudu u predmetnom postupku donio 23. oktobra 2007. godine, dakle u periodu od jedne godine i sedam mjeseci, računajući od momenta kada je svojim rješenjem Vrhovni sud riješio sukob nadležnosti između prvostepenog i drugostepenog suda (2. mart 2006. godine). Pri tome Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud vraćao apelantovu tužbu na dopunu što je zahtijevalo dodatno vrijeme za preduzimanje procesnih radnji od strane tog suda. Stoga imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je vrijeme u kojem je rješavao prvostepeni sud zadovoljavajuće u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje u odnosu na Kantonalni sud Ustavni sud zapaža da je taj sud svoju odluku donio 15. marta 2012. godine, dakle u periodu od četiri godine i četiri mjeseca računajući od momenta donošenja prvostepene presude. Navedeni period po mišljenju Ustavnog suda ni u kom slučaju ne može zadovoljiti princip donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dostavio ovom sudu informaciju o broju predmeta i njihovom rješavanju, kao i broju zaduženih sudija koji rade na prioritetnim predmetima. Međutim, navedeno ne može biti opravdanje za ovako dug period rješavanja po žalbi, kao što i sam Kantonalni sud primjećuje u svom odgovoru na apelaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka budući da vrijeme u kojem je rješavao u predmetnom postupku ne zadovoljava garancije donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U odnosu na doprinos Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka Ustavni sud smatra da je navedeni sud svoju odluku donio u relativno kratkom vremenskom periodu.

47. Imajući u vidu navedeno i posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Iako apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Nediskriminacija

50. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da apelant osim pozivanja na kršenje navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko devet godina od čega se pred drugostepenim sudom nalazio u periodu dužem od četiri godine zbog čega je utvrđeno da je odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka imao Kantonalni sud koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant osim svojih navoda o kršenju navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminiran u predmetnom postupku.

54. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4469/13 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio