Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5411/13 (H. S.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5411/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5411/13, rješavajući apelaciju Hajrudina Smajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Smajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028551 13 Gž od 9. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028551 07 P od 25. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Prerad, podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028551 13 Gž od 9. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028551 07 P od 25. juna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 1. avgusta 2016. godine, a Okružni sud 29. avgusta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 028551 07 P od 25. juna 2013. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženi je dužan platiti (apelantu) na ime naknade nematerijalne štete, i to na ime duševnih bolova zbog neosnovanog lišavanja slobode, povrede časti i ugleda i ograničavanja ljudskih prava iznos od 7,000,00 KM i na ime pretrpljenog straha za vrijeme prinudnog rada kod tužene iznos od 3.000,00 KM, ukupno 10.000,00 KM, a sve ovo sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev dana presuđenja, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“ Nadalje, istom presudom je obavezan apelant da tuženoj isplati iznos od 1.000,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
6. Iz dokumentacije spisa kao i navoda apelacije proizlazi da je apelant 29. juna 2007. godine podnio tužbu protiv tužene Republike Srpske radi naknade nematerijalne štete u visini od 498.600,00 KM, nastale apelantovim boravkom, kako se navodi, u logorima tužene Hasići i Ljeskovac na području Republike Srpske u periodu od 9. oktobra 1993. do 31. januara 1996. godine.
7. Nakon provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kao građanin Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, dakle u periodu od 15. aprila 1992. pa do 19. juna 1996. godine boravio u Banjoj Luci, u Republici Srpskoj. Njega je nadležni organ uprave tužene pozvao radi izvršenja radne obaveze i on se tom pozivu odazvao, pa je na radnoj obavezi bio angažovan u periodu od 7. oktobra 1993. do 14. decembra 1995. godine na ratištu kod Šaraca u Posavini. Prema apelantovom iskazu, on u navedenom periodu nije bio zatvaran u logore i zatvore na teritoriji Republike Srpske. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 11 Zakona o odbrani („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 7/92) prema kojem građani u skladu sa zakonom imaju pravo i dužnost da izvršavaju vojnu, radnu i materijalnu obavezu i da se osposobljavaju za odbranu i zaštitu, između ostalog, imaju pravo i dužnost da se odazovu pozivu nadležnog organa, preduzeća i druge organizacije za vršenje obaveze u oblasti odbrane. Prema odredbama člana 13 navedenog zakona, Ministarstvo odbrane određuje obavljanje zadataka i poslova radne obaveze za potrebe odbrane u skladu sa uredbom koju donosi Vlada. Radna obaveza, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, obuhvata sve radno sposobne građane starije od 16 godina, osim lica na službi u vojsci, bez obzira na gornju granicu starosti. Samo određene lične i porodične okolnosti mogu da budu razlog da obveznici radne obaveze ne budu raspoređeni van mjesta svoga prebivališta radi vršenja radne obaveze. Dakle, kako Sud navodi, apelanta je vojska tužene mobilisala radi izvršenja radne obaveze, i to u periodu od 7. oktobra 1993. do 14. decembra 1995. godine van mjesta njegovog prebivališta u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama.
8. Nadalje, navodi se da je apelant zahtijevao naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog bespravnog lišavanja slobode, oduzimanja i povređivanja ljudskih prava za vrijeme dok je vršio radnu obavezu kod vojske tužene. Apelant je i sam ustvrdio da prilikom vršenja radne obaveze nije bio zatvaran od strane vojske ili policije tužene, nije bio tučen niti na bilo koji drugi način zlostavljan od strane iste, pa nije zadobio fizičke povrede, nije bio zastrašivan, niti vrijeđan, nije iscrpljivan glađu i žeđu jer je dobivao hranu prema mogućnostima tužene jednako kao pripadnici jedinica VRS, za vrijeme odmora poslije rada boravio je u kućama u istim ili boljim uslovima smještaja nego što su ih na ratištu imali pripadnici VRS. Sud je mišljenja da se ne radi o strahu za koji mu pripada naknada štete jer se na radnoj obavezi našao izvršavajući svoju zakonsku obavezu učešća u odbrani zemlje, dakle prinuda kojoj je bio podvrgnut da bi se tu našao nije bila nezakonita, pa time ni bespravna, a trpio je strah od vatre protivnika, a ne od vatre pripadnika VRS. Prema tome, njegov strah je prouzrokovala protivnička vojska, a ne VRS.
9. U toku postupka tužena je stavila prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete jer ona potiče iz događaja koji se završio 1995. godine, a tužba je podnesena Sudu 29. juna 2007. godine nakon isteka trogodišnjeg subjektivnog i petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376 ZOO-a. Budući da apelant nije dokazao da je kod njega nastala nematerijalna šteta za koju je zahtijevao naknadu, u skladu sa odredbama čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema ocjeni Suda, ne postoji ni obaveza tužene da mu je nadoknadi. Zbog toga Sud njegov zahtjev za naknadu štete smatra u potpunosti neosnovanim, pa ga je iz tih razloga odbio. Konačno, pod pretpostavkom da postoji potraživanje naknade nematerijalne štete apelanta, njegova apsolutna zastarjelost nastupila bi najkasnije nakon 19. juna 2001. godine, dakle po isteku petogodišnjeg roka od nastanka štete ako se kao početak ovog roka uzme 19. juni 1996. godine kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku o prestanku rata i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske, koja je danom donošenja stupila na snagu.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 028551 13 Gž od 9. decembra 2013. godine apelantova žalba se djelimično uvažava, Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 028551 07 P od 25. juna 2013. godine preinačava u dijelu odluke kojom je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, tako da se ova naknada sa iznosa od 1.000,00 KM snižava na iznos od 800,00 KM, dok se u ostalom dijelu apelantova žalba odbija i označena presuda u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđuje.
11. Kako navodi Okružni sud, sporan je osnov i odgovornost tužene za naknadu nematerijalne štete. Ako se ima u vidu da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, i to naprijed spomenuti dokazi, to proizlazi da je apelant bio na radnoj obavezi na koju je bio obavezan prema odredbi člana 11 Zakona o odbrani („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/92) koji je važio u vrijeme štetnog događaja, građani u skladu sa zakonom imaju pravo i dužnost da izvršavaju vojnu, radnu i materijalnu obavezu i da se osposobljavaju za odbranu i zaštitu pa da, između ostalog, imaju obavezu i dužnost da se odazovu pozivu nadležnog organa, preduzeća i druge organizacije za vršenje obaveze u oblasti odbrane.
12. Kako apelant nije dokazao da je bio zarobljen u logoru (jer se iz uvjerenja Saveza logoraša regije Banjaluka ne može sa sigurnošću utvrditi o kom se logoru radi), niti da je protivpravno lišen slobode, već je samo dokazao da je bio angažovan u radnoj obavezi, na koju je bio obavezan prema naprijed citiranoj odredbi člana 11 Zakona o odbrani, to proizlazi da nema osnova za naknadu nematerijalne štete za protivpravno lišenje slobode. Osim toga, prema mišljenju Okružnog suda, kako je apelant prema sopstvenom iskazu datom na ročištu s glavne rasprave od 21. juna 2013. godine, a i iskazu svjedoka Mehmeda Smajića, naveo da je u vrijeme dok je bio na radnoj obavezi puštan na dopust kući u više navrata, da je jeo istu hranu kao i pripadnici Vojske Republike Srpske, da nikada nije bio tučen, niti fizički zlostavljan, da mu nije prijećeno, verbalno i fizički, to se ukazuju neosnovanim navodi žalbe da se tužena prema apelantu nehumano odnosila u smislu zabrane kretanja kakvo podrazumijeva zarobljeništvo. Prema tome, iskazi apelanta i svjedoka kojeg je on predložio u cilju dokazivanja navoda iz tužbe, koji su dati pred prvostepenim sudom, kontradiktorni su navodima u tužbi, a i u žalbi. U takvoj situaciji, prema ocjeni Okružnog suda, nema objektivne odgovornosti tužene iz čl. 173 i 174 ZOO-a, a time i aktivne legitimacije u smislu odredbe čl. 155 i 200 ZOO-a za naknadu nematerijalne štete radi protivpravnog lišenja slobode jer je, kao što je to naprijed već rečeno, apelant bio u radnoj obavezi kod tužene u smislu odredbe člana 11 Zakona o odbrani.
13. Iako u konkretnoj pravnoj stvari nema odgovornosti tužene za naknadu nematerijalne štete koju apelant tužbenim zahtjevom potražuje, prvostepeni sud je cijenio materijalno-pravni prigovor tužene u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja. Naime, zastarjelošću u smislu odredbe člana 360 stav 1 ZOO-a prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a ona nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja poziva na zastarjelost. Prigovor zastarjelosti je materijalno-pravne prirode, njegovo isticanje od strane tužene vodi odbijanju tužbenog zahtjeva. Odredbom člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je tu štetu učinilo (stav 1), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Kod činjenice da je Odlukom Predsjedništva Srpske republike u BiH broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine u navedeno vrijeme bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, a kasnije i ratno stanje, Okružni sud cijeni da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02- 732/96 od 19. juna 1996. godine, koja je istog dana stupila na snagu, ukinuto je stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje, pa od 19. juna 1996. godine počinju da teku rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredbe člana 376 ZOO-a. U konkretnom slučaju, apelant je prvostepenom sudu podnio tužbu 29. juna 2007. godine. Dakle, protekom objektivnog roka od pet godina od dana ukinutog ratnog stanja, koji je istekao 19. juna 2001. godine, apelant je izgubio pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete usljed događaja koji su vezani za ratna dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine.
14. Iz svega navedenog proizlazi da ne stoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom, a kako nisu učinjene povrede na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, to je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu na osnovu odredbe člana 226 ZPP-a. Takođe, Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud previsoko dosudio troškove parničnog postupka tuženoj, pa ih je svojom odlukom umanjio. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, kao i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
16. Apelant smatra da ima osnov da potražuje naknadu štete shodno odredbi iz člana 200 ZOO-a, odnosno duševni bol koji su mu nanijeli pripadnici tužene Republike Srpske. Apelanta su u datom trenutku, bez osnova, naloga suda i slično, slobode lišila lica koja su to učinila kao legitimni predstavnici tužene Republike Srpske. Kako dalje navodi, držeći apelanta bez pravnog osnova u zatočeništvu, lica koja su vodila to zatočeništvo koje je organizovala tužena, uputila su ga u ratnu jedinicu koja je držala front na području Šamca, gdje je apelant proveo sve vrijeme kopajući rovove i fortifikacije, pa i onda kada se razmjenjivala vatra sa obje strane.
17. Ovim odnosom prema apelantu povrijeđeni su čl. 2 i 3 IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica koji govore o odnosu koji nije dopušten prema građanskim licima u slučaju sukoba koji nije međunarodni, kao i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Apelant smatra da su sudovi morali da primijene Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 u kojoj je obrađena slična problematika na koju se Sud nije uopšte ni osvrnuo. U konkretnom slučaju apelant smatra da je došlo do povrede ličnog dostojanstva, što su naročito uvredljivi i ponižavajući postupci, posebno prisilni rad na frontu, pa i kada se vode borbe. Apelant zaključuje da je primjena materijalnog prava bila nedopustiva zbog okolnosti da su nižestepeni sudovi zauzeli stav da u konkretnom slučaju primijene odredbe člana 376 stav 2 ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud navodi da svojim postupanjem i odlukom u ovoj pravnoj stvari nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe međunarodnih konvencija o ljudskim pravima koje se u apelaciji navode, nego je postupio u skladu s njima, primjenjujući pozitivno materijalno pravo u skladu s pravnom praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u sličnim pravnim situacijama.
19. Okružni sud navodi da je zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete zastario s obzirom na rokove koje propisuje odredba člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a. Naime, navodna šteta apelantu je pričinjena tokom rata na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je apelant imao radnu obavezu kao pripadnik Vojske RS u periodu od 7. oktobra 1993. do 14. decembra 1995. godine. Nadalje, tužba je podnesena 29. juna 2007. godine, a rokovi se računaju od 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na području Republike Srpske, pa se ne mogu primjenjivati privilegovani rokovi zastare iz odredbe člana 377 ZOO-a jer apelantov tužbeni zahtjev nije usmjeren protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo za koje ne nastupa zastarjelost potraživanja shodno Evropskoj konvenciji i koje je za posljedicu imalo nastanak štete kod apelanta. Prema izloženom, ne stoji kršenje prava na koje se poziva apelant, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je zbog apelantovog pasivnog ponašanja nastupila zastara potraživanja.
20. Tužena navodi da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena odgovorna za njen nastanak. Dakle, kako zaključuje tužena, sudovi pri donošenju pobijanih presuda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kod istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete, te je pravilno primijenjena odredba člana 376 ZOO-a.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik RS” br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 028551 13 Gž od 9. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovane apelante ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica, kao i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
30. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 200 ZOO-a, jer smatra da su mu u konkretnom slučaju pripadnici tužene nanijeli duševni bol. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant podnio tužbu za naknadu nematerijalne štete zbog boravka u logoru tužene u koji je apelant upućen na osnovu odluke o radnoj obavezi. Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbio, a Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu samo u dijelu troškova postupka, dok je u ostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari potvrdio. Navedenu odluku Okružni sud je, u suštini, potvrdio, te je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na osnovu odredbe člana 376 st. 1 i 2 budući da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne i materijalne štete.
31. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud podsjeća da, u vezi s primjenom člana 377 ZOO-a, Ustavni sud u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u vezi s primjenom člana 377 ZOO-a da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO-a (u tom predmetu tužena je bila Republika Srpska). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72 i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. godine). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
32. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, takođe, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO-a, uključujući i član 377 ZOO-a), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u opštem zastarnom roku, podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu. Ustavni sud je u navedenom predmetu, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da u odnosu na apelante nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
33. U vezi s primjenom odredaba člana 377 ZOO-a Ustavni sud ističe da su redovni sudovi ocijenili da one nisu primjenjive. Nadalje, sudovi su utvrdili da je apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine neosnovano zato što se konkretna odluka odnosi na situaciju gdje su rokovi zastare propisani odredbom člana 377 ZOO-a u slučaju kada je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela koje je utvrđeno u krivičnom dijelu. U konkretnom slučaju, iz spisa ne proizlazi da je šteta pričinjena krivičnim djelom koje je utvrđeno u krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud nalazi da Evropska konvencija, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Republike Srpske ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO-a, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, u ovom slučaju rokova za realizaciju naknade štete, opravdana su zbog pravne situacije i funkcionisanja pravnog sistema. Prema tome, odbijanjem apelantovog zahtjeva zbog zastarjelosti potraživanja nisu povrijeđena apelantova prava propisana Evropskom konvencijom. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377 ZOO-a, može primijeniti kada je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i kada je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete, što u konkretnom nije bio slučaj. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit. AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377 ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO-a. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377 ZOO-a primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela po principu pretpostavljene odgovornosti.
34. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 29. juna 2007. godine, to jest nakon proteka objektivnog roka od pet godina koji je istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi utvrdili da je apelant time izgubio pravo za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete usljed događaja koji su vezani za ratna dešavanja na teritoriji BiH. Dakle, u okolnostima kada je redovni sud odbio tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti, Ustavni sud cijeni da nije neophodno da se detaljnije bavi drugim okolnostima konkretnog slučaja, stepenom eventualne fizičke i psihičke ugroženosti koju je apelant navodno pretrpio, povredom njegovog digniteta, pretrpljenom duševnom boli od strane pripadnika tužene i ljudskim pravima izazvanih radnom obavezom na koju je apelant upućen odlukom nadležnog organa u skladu sa zakonom.
35. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka, primjenom rokova iz člana 376 ZOO-a, apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a u prilog tome je iznio identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na porodični život i pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 376 ZOO-a, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO-a.
38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman