Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/16 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1702/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1702/16, rješavajući apelacije Marka Božikovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marko Božiković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 129764 13 Gž od 17. februara 2016. godine;

Mejra Numanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 1 Rs 002720 15 Rev od 15. januara 2016. godine;

Zaim Hekić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129193 13 Rsž od 18. maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1702/16 Marko Božiković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 129764 13 Gž od 17. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Lukoil BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškove upotrebe privatnog automobila za prevoz na posao i sa posla, na relaciji Sarajevo- Zenica-Sarajevo, da mu isplati troškove putarine za prevoz na posao i sa posla na naprijed navedenoj relaciji, da mu isplati naknadu za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika, kao i naknadu za godišnji odmor za 2009. godinu.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant bio zaposlenik kod tuženog na osnovu ugovora o radu, a da mu je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu sporazuma o raskidu ugovora o radu, zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se na osnovu analize iskaza apelanta i svjedoka nije mogla sa sigurnošću utvrditi relevantna činjenica da apelant ima pravo na isplatu naknade troškova za upotrebu privatnog automobila za prevoz na posao i sa posla, jer se ovo pravo utvrđuje odredbama Ugovora o radu, odnosno aktom – odlukom tuženog, pa se nisu mogle, u nedostatku takvih dokaza, utvrditi činjenice koje čine stvarni temelj osnovanosti tužbenog zahtjeva (da se tuženi obavezao da će apelantu naknaditi troškove). Osim toga, konstatovano je da odredba člana 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH propisuje da zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. U vezi s tim, zaključeno je da u predmetnom postupku nije utvrđeno postojanje takvog prava, niti je na okolnosti utvrđenja takve činjenice apelant ponudio dokaze na osnovu kojih mu je utvrđeno ovo pravo. Isto tako, navedeno je da sud nije mogao prihvatiti obračun vještaka finansijske struke na okolnost utvrđenja visine naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika, iz razloga što se navedeni obračun zasniva na apelantovom iskazu, iskazima svjedoka i pretpostavci vještaka. Pored toga, konstatovano je da odredba člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH propisuje da poslodavac, koji je prethodnu godinu završio sa gubitkom, nije dužan isplatiti zaposlenima regres za godišnji odmor u narednoj godini, pa obzirom da je vještak finansijske struke utvrdio da je tuženi u 2008. godini poslovao sa gubitkom, zaključeno je da tuženi nije obavezan apelantu isplatiti regres.

AP-1993/16 Mejra Numanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Vogošće, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 1 Rs 002720 15 Rev od 15. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo) da joj isplati razliku plaća sa naknadom za minuli rad i razliku doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za određene vremenske periode, te zahtjev za isplatu naknade razlike plaće po osnovu povećanja troškova života.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je odredbom člana 27. stav 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) određen pojam osnovne plaće u oblasti srednjeg obrazovanja, tako da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik množen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Također, konstatovano je da je prema odredbi člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u F BiH, dok stav 2. istog člana propisuje da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije, ministra obrazovanja i sindikata. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora propisuje da plaće zaposlenicima u srednjim školama, utvrđene na način iz stava 2. ovog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Nadalje, zaključeno je da apelantica može osnovano potraživati razliku plaća koja joj je isplaćivana i plaće određene članom 28. Kolektivnog ugovora, ukoliko dokaže da je iznos isplaćivane plaće niži od iznosa osnovne plaće, koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta, utvrđenih u postupku pregovaranja (član 28. stav 2. Kolektivnog ugovora), a da u suprotnom (ukoliko ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavaca nisu nikada pristupili utvrđivanju visine osnovice za plaće i koeficijenata složenosti poslova), apelantica osnovano može potraživati razliku plaće samo ukoliko dokaže da je plaća koja joj je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U vezi s tim, utvrđeno je da apelantica nije dokazivala da je iznos isplaćivane plaće niži od iznosa osnovne plaće, odnosno nije ponudila niti jedan dokaz na osnovu koga bi se moglo zaključiti da je plaća koju je primala manja od plaća koju su primali zaposlenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Najzad, konstatovano je da odredba člana 9. Općeg kolektivnog ugovora F BiH propisuje da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje, odlukom Vlade F BiH, na temelju usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritoriju F BiH, te ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. Shodno navedenom, utvrđeno je, na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, da je apelantica u spornom periodu od strane tužene primala plaću koja nije isplaćivana prema najnižoj satnici, već u iznosima znatno većim od iznosa najniže plaće.

2. AP-2880/16 Zaim Hekić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129193 13 Rsž od 18. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo) da mu isplati naknadu za rad na terenu, naknadu za godišnji odmor za 2007. godinu, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva usvojen, pa je obavezan tuženi isplatiti mu razliku plaće sa naknadom za minuli rad, sa naknadom za prekovremeni i noćni rad i naknadom za otežane uslove, razliku optremnine, te da apelantu uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određene vremenske periode.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je odredbom člana 66. stav 1. i 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da zaposlenik ima pravo na terenski dodatak kao naknadu za povećane troškove života za vrijeme rada van mjesta zaposlenja, koji ne može biti manji od 75% utvrđenog iznosa dnevnice, dok je stavom 3. istog člana propisano da kada poslodavac obezbijedi smještaj i ishranu, zaposlenik je dužan isti koristiti i tada mu ne pripada terenski dodatak. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 25. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH propisuje da zaposlenik, koji je zbog prirode poslova koje obavlja upućen na rad na teren van mjesta zaposlenja u trajanju dužem od 30 dana neprekidno, ima pravo na terenski dodatak, dok je stavom 2. istog člana propisano da će se visina terenskog dodatka utvrditi kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant ima prebivalište u Kaknju, te da mu je rješenjem tuženog određen raspored u organizacionom dijelu RJ Kamenolom Greben u Kaknju, iz čega proizilazi da apelant, u smislu odredbe člana 66. Kolektivnog ugovora, nije upućen na rad van mjesta zaposlenja, te mu shodno navedenom ne pripada terenski dodatak, odnosno apelant nije dokazao da je obavljao rad na terenu van mjesta zaposlenja duže od 30 dana. Osim toga, konstatovano je da član 25. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora predstavlja upućujuću normu, što znači da se prvo treba imati u vidu odredba člana 66. Kolektivnog ugovora, koja propisuje pravo na terenski dodatak, ali koji otpada u slučaju da je obezbijeđen smještaj i ishrana. Također, utvrđeno je, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, da tuženi nije izvršio obračun i isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2007. godinu, niti je apelant dokazao da je u toku 2007. godine koristio godišnji odmor, slijedom čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1702/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/16 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio