Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/15 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-367/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-367/15, rješavajući apelacije Azre Kovačević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Azra Kovačević protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298359 13 Gž od 21. novembra 2014. godine;
Rasim Neradin protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 009036 15 Gž 5 od 10. februara 2015. godine;
Zuhdija Salkić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 009837 15 Gž od 7. aprila 2015. godine;
Džemal Strik i Sejo Obhođaš protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 I 348079 14 Gži od 16. marta 2016. godine i 65 0 I 348816 14 Gži od 22. marta 2016. godine;
Radenko Rašić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299836 14 Gži od 25. maja 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-367/15 Azra Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Mustafa Salkić advokat iz Tuzle, podnijela je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298359 13 Gž od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je usvojen prigovor izvršenika (Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo rada i socijalne politike), rješenje o izvršenju stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje. U svom obrazloženju Kantonalni sud, između ostalog, navodi da sud u skladu s odredbom člana 22. Zakona o izvršnom postupku određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, te je sadržajem te isprave vezan u pogledu predmeta, vrste, obima i vremena ispunjenja obaveze. Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju, izvršnom ispravom utvrđeno pravo apelantice na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak, uz mogućnost da se naknadno, bez donošenja novog rješenja, mijenjaju iznosi koji apelantici pripadaju po osnovu socijalne zaštite, u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu Federacije BiH, u skladu s koeficijentom koji utvrdi Vlada FBiH. Obzirom na navedeno Kantonalni sud nalazi da odlukom Vlade FBiH (kojom je utvrđen novi koeficijent u skladu sa raspoloživim sredstvima) nije izmijenjena izvršna isprava, niti je utvrđen iznos naknade drugačiji od onog utvrđenog izvršnom ispravom, već je tom odlukom upravo utvrđen jedan od elemenata za obračun iznosa predmetne naknade, kako je to izvršnom ispravom i predviđeno.
2. AP-1959/15 Rasim Neradin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kreševa, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 009036 15 Gž 5 od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je između ostalog odbijena žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen prigovor apelanta (tražitelja izvršenja) izjavljen protiv rješenja od 12. marta 2014. godine kojim je obustavljen postupak u dijelu obaveze uspostave radno pravnog statusa apelanta na poslove čuvara po rješenju o izvršenju od 10. januara 2011. godine. U svom obrazloženju Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je odredbom člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Dalje, s obzirom da je apelant nakon donošenja pravosnažnog rješenja o izvršenju napunio 65 godina života, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se apelantu nakon napunjene 65 godine života ne može uspostaviti radno pravni status (obzirom da odredba člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu ne dozvoljava zasnivanje, pa samim tim ni ponovnu uspostavu radnog odnosa nakon navršene 65 godine života) odnosno, da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku i obustavio postupak izvršenja u ovom dijelu.
3. AP-2536/15 Zuhdija Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 009837 15 Gž od 7. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelanta) i izvršenika (S.S.), te je potvrđeno prvostepeno rješenje od 21. januara 2015. godine kojim je odlučeno da se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnom izvršnom postupku (apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika S.S. radi prinudne naplate novčanog potraživanja) nakon nekoliko izlazaka sudskih izvršitelja na lice mjesta (posljednji izlazak 27. novembra 2014. godine) ustanovljeno da je izvršenik državljanin R.Austrije i da nema pokretne imovine koja bi po Zakonu o izvršnom postupku mogla da bude predmet izvršenja. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud donio pobijano rješenje bez obaveze da poziva apelanta da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja kako je to eksplicitno propisano članom 125. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 63. st. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku. Također, neosnovan je navod apelanta o povredi izvršnog postupka zbog toga što apelant nije obaviješten o ročištu na licu mjesta, iz razloga što je sud obavezan pozvati na ročište tražioca izvršenja samo ako to on traži, dok u konkretnom slučaju u podnesku od 8. maja 2014. godine (nakon čega su održana dva ročišta radi popisa i zapljene imovine) nije predloženo da se tražilac izvršenja pozove na ročišta.
4. AP-2182/16 Džemal Strik i Sejo Obhođaš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnijeli su 24. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 I 348079 14 Gži od 16. marta 2016. godine i 65 0 I 348816 14 Gži od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenim konačnim odlukama odbijene su kao neosnovane žalbe tražioca izvršenja (apelanata) i potvrđena su prvostepena rješenja od 13. decembra 2013. godine i 1. aprila 2014. godine kojima su odbijeni prijedlozi apelanata za izvršenje. U svom obrazloženju Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud prije određivanja izvršenja cijenio podobnost izvršne isprave shodno članu 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (kojim je propisan sadržaj izvršne isprave koji je nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja), tako da je ista podobna za izvršenje samo ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. S obzirom da predmetna rješenjâ (Službe za upravu za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar), koja predstavljaju izvršnu ispravu u konkretnim slučajevima, ne sadrže označenje lica koje je dužno tražiteljima izvršenja (apelantima) isplatiti utvrđeno potraživanje, niti je u istim navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate invalidnine, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedena rješenja nemaju zakonom utvrđeni sadržaj i ista ne predstavljaju izvršnu ispravu podobnu za izvršenje shodno navedenoj zakonskoj odredbi.
5. AP-2393/16 Radenko Rašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299836 14 Gži od 25. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim se prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari oglašava apsolutno nenadležnim, te je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je članom 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, koji je u predmetnom postupku lex specialis, propisano da rješenja o pravima na naknadu iz člana 8. (između ostalog lične invalidnine) istog zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, što znači da je izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari u nadležnosti prvostepenog upravnog organa, a ne u nadležnosti suda. Dalje se navodi da je odluka koja je dostavljena uz izvršni prijedlog i čije se izvršenje traži, zapravo odluka kojom se u upravnom postupku provodi, odnosno izvršava rješenje kojim je apelantu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu, pa sud po istom nije nadležan da postupa shodno navedenoj odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-367/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelanti u predmetu broj AP-2182/16 navode i zbog dugog trajanja predmetnih postupaka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava ( nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupaka u predmetu broj AP-2182/16 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman