Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2169/13 (M. S. i H. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2169/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2169/13, rješavajući apelaciju Mustafe Sikire i Hajdara Sikire, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Sikire i Hajdara Sikire izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 003312 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 003312 12 Gž od 10.
augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 003312 78 P od 22. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mustafa Sikira i Hajdar Sikira (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja podnijeli su 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 003312 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 003312 12 Gž od 10. augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 003312 78 P od 22. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i Općine Kakanj, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, i Direkcije cesta Federacije Bosne i Hercegovine, kao suprotnim stranama u postupku ( u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. januara i 18. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 8. januara do 23. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud donio je Presudu broj 36 0 P 003312 78 P od 22. decembra 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud utvrdi da su suvlasnici na jednakim dijelovima nekretnine k.č.broj 462/1 k.o. Papratnica, upisane u zk. uložak broj 505 k.o. Papratnica, te su tuženi dužni trpjeti da se apelanti na temelju ove presude upišu kao suvlasnici na ovoj nekretnini u omjerima od po 1/2 u zemljišnim knjigama ovog suda, kao i da se obavežu tuženi da apelantima isplate precizirane iznose na ime naknade prometne vrijednosti navedene nekretnine, na ime naknade materijalne štete, štete u vidu štete na zasadima voća i tehničkom drvetu, izgubljene zarade u vidu izgubljenih prinosa od oranica i voća.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti (odnosni njihov prednik, otac apelanata) tužbom od 1. aprila 1978. i povećanim tužbenim zahtjevom na glavnoj raspravi naveli da su vlasnici i posjednici nekretnine označene kao k.č.broj 462/1 od 3.790 m2, upisane u k.o. Papratnica, do koje se nalazi k.č.broj 462/3, da su do 1959. godine ove nekretnine predstavljale jednu cjelinu oznake k.č.broj 462 iste k.o., da je za potrebe izgradnje stambenog naselja za Termoelektranu „Kakanj“ u Ćatićima Komisija za eksproprijaciju bivšeg Sreskog nadzornog odbora Visoko izvršila eksproprijaciju, da je rješenjem te komisije eksproprirana k.č.broj 462, te da je po osnovu toga korisnik Termoelektrana „Kakanj“ uzela u posjed dio parcele označene kao k.č.broj 462/3, da je naknada za eksproprijaciju isplaćena stvarnim vlasnicima Mehmedu Sikiri i Husi Sikiri i na toj parceli korisnik eksproprijacije je izgradio stambeno naselje. Dalje, apelanti navode da su, nakon provedene eksproprijacije, neometano nastavili posjedovati i koristiti k.č.broj 462/1 a tokom 1959. godine, po zahtjevu Termoelektrane „Kakanj“, na lice mjesta je izašao geometer Ureda za katastar SO Kakanj, izvršio cijepanje k.č.broj 462 i u katastarske operate prenio stvarno stanje tako da je u korist Termoelektrane „Kakanj“ otcijepljen dio k.č.broj 462, i to k.č.broj 462/3, a k.č.broj 462/1 je ostala upisana na apelantima. Tokom 1972. godine, na traženje drugotužene, zbog izgradnje autoputa, porušena je jedna stambena zgrada izgrađenog stambenog naselja i naknadu za zemljište dobila je prvotužena, koja je donijela rješenje da se na kastarskoj čestici koja pripada apelantima može sagraditi stambena zgrada, čemu su se protivili apelanti i podnijeli tužbu radi utvrđenja da k.č.broj 462/1 nije eksproprirana, te je sud Presudom broj P-97/72 od 21. februara 1976. godine uvažio tužbeni zahtjev. Apelanti tvrde da su spornu parcelu naslijedili od svojih predaka i da su je godinama posjedovali i koristili.
7. U odgovoru na tužbu tužena Općina Kakanj u cijelosti je osporavala tužbeni zahtjev i isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare, te osporavala činjenicu da su apelanti suvlasnici nekretnine označene kao u tužbi, jer je ona u korist države eksproprirana, a ranijim vlasnicima Mehmedu i Husi Sikiri isplaćena naknada. U odgovoru na tužbu drugotužena ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije i u cijelosti osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.
8. U toku postupka Općinski sud je proveo dokazni postupak, te saslušao parnične stranke, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, uvid u spis Općinskog suda u Kaknju broj P-97/72, a u njemu posebno uvid u presudu od 21. oktobra 1976. godine, uvid u iskaze svjedoka Huse Sikire i Mehmeda Sikire, te proveo vještačenje. Općinski sud je, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u međusobnoj povezanosti u smislu čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u dispozitivu iz sljedećih razloga:
9. Među strankama je nesporno da je za potrebe korisnika eksproprijacije Termoelektrane „Kakanj“ Ćatići rješenjem Eksproprijacione komisije u Visokom od 10. decembra 1954. godine eksproprirana nekretnina k.č. broj 462, zv. Nadbrijest, i da je nakon toga vršeno cijepanje ove nekretnine na k.č. br. 462/1, 462/2 i 462/3. Međutim, sporno je da li je eksproprirana cijela nekretnina k.č. broj 462, kao i da li su apelanti na osnovu održaja postali suvlasnici na dijelu k.č. broj 462, i to k.č. broj 462/1, posjedovanjem te nekretnine od prednika apelanata - oca i nasljeđivanjem iza ostavioca, te da li im pripada pravo na novčanu naknadu za oduzetu nekretninu, kao i za nastalu štetu zbog njenog nekorištenja. Također, Općinski sud je naveo da je sporno da li se radi o presuđenoj stvari u pogledu utvrđenja prava vlasništva na istoj nekretnini a po Presudi Općinskog suda broj P-97/72 od 21.oktobra 1976. godine, te je sporna pasivna legitimacija tuženih.
10. Nadalje, Općinski sud je iznio izjave apelanata i svjedoka, te je naveo da je uvidom u rješenje Sreske eksproprijacione komisije od 10. decembra 1954. godine utvrđeno da su potpuno eksproprirane u korist države, a za potrebe Termoelektarne Ćatići cijela k.č. broj 461 iz zk. uloška broj 662 i cijela k.č. broj 462 iz zk. uloška broj 505 ranijih vlasnika Mehe Sikire i Huse Sikire, kojim je određena naknada za eksproprirano zemljište i štetu.
11. Na osnovu uvida u rješenje Sreskog suda u Kaknju od 27. aprila 1960. godine utvrđeno je da je na osnovu pravosnažnog rješenja Sreske eksproprijacione komisije u Visokom od 10. decembra 1954. godine izvršen otpis k.č. broj 461 iz A lisa za ul. broj 662 k.o. Papratnica i k.č. broj 462 iz A lista iz zk. ul. broj 505 iste k.č. i prepis ostalih u A listu zk. ul. broj 706 iste k.o. i brisanje zk. ul. br. 505 i 662 k.o. Papratnica o čemu su obaviješteni Mehmed Sikira i Huso Sikira (kao raniji vlasnici). Uvidom u Presudu broj P-97/72 od 21. oktobra 1976. godine utvrđeno je da je bivša Sreska eksproprijaciona komisija u Visokom, u eksproprijacionom postupku koji je vodila pod brojem 24/54 eksproprirala dio k.č.broj 462 u zk. ul. broj 505 k.o. Papratnica za potrebe Termoelektrane „Kakanj“ u svrhu izgradnje stambenog naselja i da je taj eksproprirani dio Ured za katastar SO Kakanj na licu mjesta u 1959. godini otcijepio i dobio topografsku oznaku kao k.č. broj 456/3, a ostatak parcele dobio je topografsku oznaku kao k.č. broj 462/1 i ostao i dalje u posjedu dotadašnjeg posjednika tužitelja Saliha Sikire (apelantovog prednika), te je zahtjev tužitelja Saliha Sikire (apelantovog oca) da se utvrdi da i k.č. broj 462/2 nije bila predmet eksproprijacije odbijen. Stavom drugim navedene presude sud se proglasio stvarno nenadležnim da postupa u dijelu kojim tužitelj Salih Sikira traži da tužena prizna da je tužitelj vlasnik k.č. broj 461/1 iz zk. ul. broj 706 k.o. Papratnica i da se ona briše iz tog uloška i upiše u novi uložak na ime tužitelja kao isključivog vlasnika.
12. Nadalje, uvidom u rješenje prvotužene od 12. maja 1971. godine utvrđeno je da je Sekretarijat za privredu i komunalne poslove Skupštine općine Kakanj odobrio da se na k.č.broj 462/1 zk. ul. broj 536 k.o. Papratnica može izgraditi stambena zgrada prema zahtjevu Republičkog fonda za puteve iz Sarajeva. Nadalje, Općinski sud je istakao i zaključak do kojeg je došao uvidom u isprave koje su dostavljene uz dopunski nalaz vještaka geometra.
13. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je cijela nekretnina označena kao k.č. broj 462, zv. Nadbrijest, iz zk. uloška broj 505, oranica, površine 8.100 m2, aktom državnog organa, rješenjem Sreske eksproprijacione komisije Visoko od 10. decembra 1954. godine, potpuno eksproprirana od ranijih vlasnika Mehe Sikire i Huse Sikire još 1954. godine i upisana kao državno vlasništvo. U novembru 1959. godine izvršeno je cijepanje već potpuno eksproprirane nekretnine k.č. broj 462 na novoformirane nekretnine, i to: k.č. broj 462/1, k.č. broj 462/2 i k.č. broj 462/3. Salih Sikira (apelantov prednik) je ostao u posjedu novoformirane nekretnine, k.č. broj 462/1, ali iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantov prednik, kao ni apelanti nikad nisu bili upisani u javnim registrima kao vlasnik-suvlasnici predmetne nekretnine k.č. broj 462/1.
14. Općinski sud se pozvao na tada važeće odredbe Osnovnog zakona o eksproprijaciji, te je naveo da, pošto je cijela k.č. broj 462 k.o. Papratnica potpuno eksproprirana u korist države, odnosno Termoelektrane Ćatići i postala državno vlasništvo, a Termoelektrana Ćatići kao korisnik ekspropriranog zemljišta nije ušla u posjed cijele nekretnine k.č. broj 462, već samo jednog njenog dijela, fizičko lice po osnovu održaja nije moglo steći pravo vlasništva na tom dijelu nekretnine, jer je to bilo zakonom zabranjeno, i to odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zakonom o prometu zemljišta i zgrada i Općeg građanskog zakona koji je važio u to vrijeme-zbog čega prednici apelanata, čak i da su držali u posjedu parcelu, nisu mogli steći pravo vlasništva. Također, Općinski sud je naveo da je Presudom broj P-97/72 zahtjev Saliha Sikire (apelantovog prednika) kao tužitelja da se utvrdi da k.č. broj 462/2 nije bila predmet eksproprijacije odbijen, ali da je utvrđeno da je u njenom posjedu, što ukazuje da se ne radi o presuđenoj stvari, jer se u prethodnom postupku nije utvrđivalo pravo suvlasništva. Međutim, Općinski usud je naveo da iz spisa predmeta broj P-97/72 proizlazi da je prednik apelanata pokrenuo postupak deeksproprijacije, ali da nije dostavio dokaz o tome na koji način je okončan taj postupak. Prema podnesku Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Kakanj od 6. decembra 2007. godine, Salih Sikira se u katastru nekretnina ne vodi kao posjednik nekretnine k.č. broj 462/1 k.o. Papratnica.
15. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, člana 35. i člana 77. stav 2, te pojasnio pojam savjesnosti kod posjeda u vezi sa održajem, te je naveo da, prema mišljenju Općinskog suda, prednik apelanata, kao i apelanti ne bi se mogli smatrati savjesnim posjednicima, jer su prema okolnostima mogli znati da dio nekretnine i nakon cijepanja i formiranja nekretnine k.č. broj 462/1 nije njihova nekretnina, nego je ona eksproprirana u korist države.
16. Općinski sud je nadalje istakao da je, s druge strane, odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je stupio na snagu 17. marta 1998. godine, izjednačeno privatno i državno vlasništvo, a u njegovim prelaznim i završnim odredbama određeno je da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena zakona i drugih propisa o vlasničkim odnosima koji se primjenjuju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine do dana stupanja na snagu ovog zakona. To znači da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na 17. mart 1998. godine bile u državnom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 17. marta 1998. godine.
17. Kako apelanti nisu dokazali da su stekli pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, niti na jedan od načina propisan Zakonom o vlasničkopravnim odnosima, niti propisima koji su ranije bili na snazi, te tako nisu suvlasnici, onda im, zbog nedostatka aktivne legitimacije, ne pripada pravo na sudsku zaštitu upravljenu na naknadu prometne vrijednosti navedene nekretnine i naknadu štete. Općinski sud je zaključio da su tuženi pasivno legitimirani u ovom postupku, ali je tužbeni zahtjev apelenata neosnovan zbog navedenih razloga, te stoga tuženi nisu dužni trpjeti da se tužitelji na temelju ove presude upišu kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini, niti da tuženi tužiteljima solidarno isplate novčani iznos na ime naknade prometne vrijednosti navedene nekretnine i na ime naknade materijalne štete.
18. Kantonalni sud je donio Presudu broj 36 0 P 003312 12 Gž od 10. augusta 2012. godine kojom je žaba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana. U vezi sa žalbenim prigovorima Kantonalni sud je istakao da je ključna činjenica u ovom predmetu šta je bio predmet eksproprijacije izvršene 1954. godine, odnosno koje nekretnine su ekspropirane, da li su eksproprirane cijele k.č. broj 461 i broj 462 k.o. Papratnica, ko je bio vlasnik navedenih nekretnina i ko je vlasnik sada, da li su tužitelji i na koji način stekli pravo vlasništva na njima i da li tužiteljima pripada pravo na naknadu štete ili ne. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno zaključio, na osnovu izvedenih dokaza, njihovom slobodnom ocjenom u smislu člana 8. ZPP, da su predmet eksproprijacije bile cijele k.č., i to br. 461 i 462 k.o. Papratnica, da je ranijim vlasnicima određena i isplaćena pravična novčana naknada, nakon čega su obje navedene katastarske čestice prešle u vlasništvo općenarodne imovine sa dijelom 1/1, da je nakon toga, odnosno nakon izvršene eksproprijacije i izvršene uknjižbe vlasništva u korist općenarodne imovine, izvršeno, zbog nekog razloga, katastarsko cijepanje navedenih nekretnina na k.č. br. 462/1, 462/2 i 462/3, te da apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva na dijelu ranije k.č. broj 462 dosjelošću, kao ni nasljeđivanjem, jer njihov prednik nije bio nikada vlasnik. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, a na osnovu izvedenih dokaza, da su ekspropirane u cijelosti obje k.č. br. 461 i 462 k.o. Papratnica, te da apelanti nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću, protekom vremena, a nisu stekli pravo vlasništva ni nasljeđivanjem iza svoga prednika.
20. S tim u vezi, Kantonalni sud navodi da prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pravilno navodi zbog čega apelanti nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću, uz pozivanje na materijalni propis, te se i Kantonalni sud u tom dijelu pozvao na obrazloženje dato u prvostepenoj presudi. Dakle, bez obzira na dokazivanje apelanata da su oni i njihov prednik sporni dio nekretnine držali u posjedu i kao posjednici bili upisani u katastarskim knjigama, pravo vlasništva na njima nisu stekli i nisu mogli steći po odredbama ranije važećeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a nisu mogli steći ni po odredbama sada važećeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima zbog nedovoljnosti. Osim toga, Kantonalni sud ocjenjuje kao protivrječne navode apelanata o stjecanju prava vlasništva i dosjelošću i nasljeđivanjem, te ističe da prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik, zbog čega apelanti nisu mogli steći vlasništvo nakon njegove smrti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da na utvrđeno stanje ne utječe Presuda suda broj P-79/72, jer ona ničim nije promijenila upisano pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, kao ni doneseno rješenje o eksproprijaciji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelanti neosnovano ukazuju da nije postojao osnov za upis u korist općedržavne imovine, jer je utvrđeno da je, nakon donesenog rješenja o eksproprijaciji, postojao osnov. Nadalje, i u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete Kantonalni sud se pozvao na obrazloženje prvostepene presude, te je istakao da, u situaciji kada je nekretnina koja je predmet spora prešla u vlasništvo općenarodne imovine, kada je za nju vlasnicima isplaćena adekvatna naknada, činjenica da pojedina lica, pa i apelanti koriste dio tih nekretnina, od kojih eventualno ostvaruju i neku korist, ne daje im pravo da traže naknadu štete koja nastane u takvom korištenju, odnosno iskorištavanju te nekretnine. S tim u vezi, odnosno s obzirom na to da se apelanti pozivaju na savjestan posjed, Kantonalni sud je istakao da apelanti niz godina vode pravni spor oko ove nekretnine, tvrdeći da je njihova, da znaju ko je uknjižen kao njen vlasnik u zemljišnim knjigama, dakle, znaju da nekretnina koju koriste nije njihova, pa, dakle, nisu savjesni posjednici i ne pripada im pravo ni na naknadu štete koja eventualno nastane na nekretnini kaja je predmet spora i koju oni koriste.
21. Rješavajući po reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 36 0 P 003312 12 Rev od 14. februara 2013. godine kojom je reviziju odbio.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije istakao da su neosnovani navodi apelanata o fragmentiranoj i arbitrarnoj ocjeni dokaza od prvostepenog suda, tačnije njihova izjava da sud nije naveo sadržaj i da nije izvršio ocjenu dokaza. Vrhovni sud je naveo da je upravo ocjenom dokaza, koje je sve naveo, izveo činjenične zaključke na koje su ukazivali i apelanti, samo što im nije dao isti značaj kao apelanti. Vrhovni sud je naveo da slobodna ocjena izvedenih dokaza iz člana 8. ZPP predstavlja metod na osnovu koga sud stječe uvjerenje o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Međutim, ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja se razlikuje od stranačke ocjene tih učinaka, što zapravo i predstavlja pravi smisao revizionih prigovora, pa ne predstavlja primjenu člana 8. ZPP, već primjenu materijalnog prava. Stoga, u konkretnom slučaju nije izostala pravilna analiza izvedenih dokaza, jer je prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno izložio proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključaka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica odlučnih za donošenje odluke u ovom sporu. Stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, kako je to u razlozima svoje odluke ocijenio i drugostepeni sud. Na takav zaključak bez utjecaja je okolnost da je prvostepeni sud propustio da izvrši ocjenu iskaza svjedoka Mehmeda Sikire i Huse Sikire, datih u parničnom postupku broj P-97/72, budući da taj propust, imajući u vidu sadržaj njihovih iskaza i činjenično stanje utvrđeno ocjenom ostalih dokaza, nije od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, pa, stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.
23. Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud ističe, polazeći od utvrđenja da je konačnim i pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji od 10. decembra 1954. godine potpuno eksproprirana od ranijih vlasnika cijela nekretnina označena kao k.č. broj 462, zv. Nadbrijest, upisana u zk. ul. broj 505 k.o. Papratnica, čiji sastavni dio predstavlja i naknadno formirana parcela k.č. broj 462/1, koja je predmet spora, i da je nakon donošenja navedenog rješenja predmetna nekretnina otpisana iz zemljišnoknjižnog uloška broj 505 i pripisana zemljišnoknjižnom ulošku broj 706 k.o. Papratnica kao društvena imovina sa dijelom 1/1, da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je navedena nekretnina po osnovu potpune eksproprijacije, kao zakonskog osnova za prinudno oduzimanje nekretnine u korist društvenog vlasništva, danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji postala društveno vlasništvo na koji način su se vlasnička prava dotadašnjih fizičkih lica ugasila. Stoga je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka insistiranje apelanata na tvrdnji da je njihov pravni prednik od 1927. godine, na osnovu diobe, bio suvlasnik nekretnine k.č. broj 462 k.o. Papratnica, zajedno sa Muhamedom Sikirom i Husom Sikirom od kojih je eksproprirana. Budući da su se vlasnička prava dotadašnjih fizičkih lica ugasila pravosnažnošću rješenja o eksproprijaciji, pravnom predniku apelanata, kao i njima samima, bio je na raspolaganju pravni put da u okviru upravnog postupka ili upravnog spora ostvare svoje pravo na naknadu njihovog suvlasničkog dijela, budući da zahtjev za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu ne zastarijeva. Pravo vlasništva apelanti, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu osnovano zasnivati ni na činjenici da su oni ili njihov pravni prednik ostali u posjedu određenog dijela sporne nekretnine i nakon njene eksproprijacije, odnosno na činjenici da su se, prema podacima starog katastra, vodili kao posjednici dijela te nekretnine, budući da ta činjenica, sama po sebi, nema značaj deeksproprijacije predmetne nekretnine ili njenog dijela, niti gasi društveno vlasništvo na njoj. Na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, pa je neosnovano insistiranje revidenata na činjenici da je njihov pravni prednik određeno vrijeme nakon eksproprijacije držao u posjedu spornu nekretninu. Vrhovni sud je, također, naveo da je neprihvatljivo pozivanje apelanata na tabularni posjed, jer naš pravni sistem nije prihvatio institut tzv. tabularne dosjelosti (paragraf 71. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama) a, osim toga, Vrhovni sud je ukazao da, nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji, pravni prednik apelanata, a ni oni sami nisu bili upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici ili suvlasnici predmetne nekretnine.
24. Vrhovni sud je naveo da je pravno neutemeljen i stav apelanata iz revizije o stjecanju prava vlasništva na spornoj nekretnini po osnovu nasljeđivanja, budući da se nasljeđivati mogu samo stvari i prava koja pripadaju pojedincima, a ne i nekretnine u društvenom vlasništvu.
25. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, insistiranje apelanata na pravomoćnoj Presudi Općinskog suda u Kaknju broj P-97/72 je neosnovano, jer navedena presuda ne sadrži odluku o tome da parcela k.č. broj 462/1 nije bila predmet eksproprijacije, kako to pogrešno rezoniraju apelanti. Navedena presuda takvo utvrđenje ne bi mogla zakonito ni sadržavati, jer, u skladu sa odredbom člana 12. stav 1. ZPP, konačno i pravomoćno rješenje organa uprave za parnični sud ima snagu zakonske istine, pa stoga parnični sud nema ovlašćenje da kao glavno ili prethodno rješava pitanje o kome postoji pravosnažna odluka upravnog organa. Ukoliko je upravni akt konačan i pravosnažan, on proizvodi pravno djejstvo u pravnom prometu i parnični sud to mora uzeti u obzir pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelanti u apelaciji ističu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi apelanata se svode na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti navode da je njihov prednik bio upisan kao posjednik prije i poslije eksproprijacije, da navedena parcela nikada nije eksproprirana, te da nije mogla biti upisana kao državna imovina. Apelanti insistiraju da su stekli pravo vlasništva nasljeđivanjem, odnosno dosjelošću. Apelanti ukazuju da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili izjave stranaka, kao ni svjedoka, te osporavaju i zaključak suda u pogledu odluke za naknadu štete. Apelanti se žale na dužinu postupka, koji je trajkao 35 godina, te traže naknadu za sastavljanje apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata, niti je primjena zakona bila proizvoljna.
28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i da nije došlo do povrede prava koje apelanti navode u apelaciji.
29. Općinski sud je naveo da je odluka donesena na temelju materijalnih propisa, što je obrazloženo u odluci Općinskog suda.
30. Tuženi su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana, referirajući se na navode iz apelacije, te navodeći da su sudovi dali obrazloženje za svoje odluke koje su dodatno pojasnili i obrazložili.
V. Relevantni propisi
31. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu, u vrijeme primjene redovnih sudova, glasi:
Član 32. stav 1.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Član 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
Član 77. stav 2.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u momentu donošenja osporenih odluka, glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. aprila a apelacija je podnesena 17. maja 2013. godine, tj. u roku od 60, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
40. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u odnosu na povredu prava na pravično suđenje najprije osporili sadržaj odluka redovnih sudova, odnosno odlučenje, smatrajući da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, da nisu ocijenili na adekvatan način dokaze u postupku, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
42. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak, te nakon ocjene dokaza koje su smatrali relevantnim donijeli odluku, odnosno odbili tužbeni zahtjev apelanata. Pri tome su redovni sudovi, najprije prvostepeni sud, jasno naveli koji su im dokazi bili od značaja za odlučenje, izvršili ocjenu navedenih dokaza, te izveli činjenične zaključke na koje su primijenili materijalne propise. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka, načinu ocjene dokaza, te u primjeni materijalnog prava ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sve navode koje apelanti ističu pred Ustavnim sudom apelanti isticali i u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi na njih odgovorili dajući jasna obrazloženja. Činjenica da su apelanti nezadovoljni zaključcima do kojih su došli redovni sudovi, a što je posebno obrazložio Vrhovni sud u svojoj presudi odbijajući reviziju apelanata, ni na koji način ne upućuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak, odnosno da nisu ispoštovane garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Osim toga, u apelaciji apelanti iznose svoje viđenje, odnosno tumačenje odredaba koje ničim ne dovode u pitanje zaključke redovnih sudova, odnosno ne ukazuju na nepoštivanje bilo kog standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuju na nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja do kojeg su došli ocjenom relevantnih dokaza i primjenom materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza neosnovani. Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Evropski sud je, dalje, ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud konstatira da je prednik apelanata pokrenuo predmetni postupak tužbom od 1. aprila 1978. godine a da je konačnu odluku donio Vrhovni sud 14. februara 2013. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 1. aprila 1978. godine, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelanti ukazuju Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, iako postupak ukupno traje skoro 35 godina, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 16 godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
49. Ustavni sud primjećuje da su prednik apelanata, kao i sami apelanti podnijeli tužbu radi utvrđenja i naknade štete, tvrdeći da su suvlasnici i tražeći upis suvlasništva u zemljišne knjige, kao i naknadu štete u vezi sa zemljištem. Ustavni sud primjećuje da se u odgovoru na apelaciju niti jedan od redovnih sudova nije posebno osvrnuo na navode apelanata u vezi sa dužinom postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud, uglavnom na bazi materijalne dokumentacije, donio odluku, odnosno izveo činjenično-pravne zaključke. Također, Ustavni sud mora da uoči da su apelanti istakli dužinu trajanja postupka kao „sporedni problem“, odnosno apelaciju su, prije svega, izjavili zbog samog odlučenja sudova kojim nisu zadovoljni, a osim toga, istakli su i problem nedonošenja odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti u pravcu nerazumne dužine trajanja postupka nisu dali dovoljne i valjane razloge. Naime, prednik apelanata je umro (prema činjenicama koje proizlaze iz predmeta 1989. godine), te se postavlja pitanje kada su apelanti, kao nasljednici, preuzeli parnicu i tražili nastavak postupka. Osim toga, iz dokumentacije koju su apelanti dostavili uz apelaciju proizlazi da je Općinski sud u toku 2011. godine zakazivao rasprave i donio odluku, te da je Kantonalni sud riješio po žalbi u roku od osam mjeseci, a Vrhovni sud u roku od šest mjeseci je riješio po reviziji. Dakle, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su redovni sudovi postupali hitno u donošenju odluka (što se posebno odnosi na Kantonalni sud i Vrhovni sud, jer je to vidljivo iz dostavljenih presuda), a u nedostatku razloga koje su dali apelanti o toku postupka, naročito u periodu od 14. decembra 1995. godine, za koji je nadležan Ustavni sud, odnosno o koracima koje su apelanti, kao nasljednici, poduzeli, Ustavni sud nema dovoljno elemenata da utvrdi da je postupak trajao nerazumno dugo. Ovo pogotovo, kako je ranije rečeno, zato što je navod o dužini trajanja postupka u suštini proizašao iz samog odlučenja kojim su apelanti nezadovoljni. Stoga, imajući u vidu da su apelanti kao akcesoran navod istakli navod o dužini trajanja postupka, i to nakon što je postupak okončan ishodom kojim apelanti nisu zadovoljni, kao i bez dovoljno elemenata kojim podupiru svoje navode o nerazumnoj dužini trajanja postupka za koju je odgovoran redovni sud, posebno u periodu od 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud ne smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. Apelanti su, također, naveli da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Ustavni sud primjećuje da u vezi sa navedenim pravom apelanti, u suštini, iznose iste argumente kao i u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zaključuju da je, zbog osporenih odluka, došlo do povrede i ovog prava. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu ni bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, te da su i vodili postupak kako bi, zapravo, sud utvrdio njihovo vlasništvo, odnosno suvlasništvo, u čemu nisu uspjeli, zbog čega osporavaju odluke sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje, odnosno da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i proizvoljne ocjene dokaza kada su redovni sudovi donijeli odluku kojom tužbu odbijaju uz pozivanje na relevantne materijalne i procesne zakone sa obrazloženjem koje se ni u kom segmentu ne doima proizvoljno.
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada su apelanti ovo pitanje pokrenuli uslijed nezadovoljstva samim odlučenjem suda i bez dovoljno elemenata da Ustavni sud zaključi da je došlo do povrede prava na pravičan postupak u razumnom roku upravo postupanjem redovnih sudova, zbog čega smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa suđenjem u razumnom roku.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman