Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3490/15 (B. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3490/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3490/15, rješavajući apelaciju Behije Mecavica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Behija Mecavica, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195999 12 Rsž od 7. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Behija Mecavica (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Hadžića, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 195999 12 Rsž od 7. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (JU Osnovna škola „6 Mart“ Hadžići) da joj isplati, na ime razlike plate za određeni vremenski period, naknade za minuli rad, razlike naknade za topli obrok, razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009. i 2010. godinu određene novčane iznose, kao i da joj uplati razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplatu po osnovu jubilarne nagrade.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) iz kog apelantica izvodi pravo za isplatu zahtijevanih razlika plate i naknada, po svojoj osnovi ima elemente posebnog kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Dalje se navodi da kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost, zaposlenike zastupa granski samostalni sindikat djelatnosti a poslodavce Udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili do formiranja Udruženja poslodavaca to može biti Vlada Federacije BiH, odnosno vlada kantona, sve prema članu

112. Zakona o radu kojom odredbom su regulisani kolektivni ugovori. Kantonalni sud konstatuje, da između parničnih stranaka nije sporno da apelantici nije isplaćivana plata i zahtijevane naknade prema Kolektivnom ugovoru, niti regres za korištenje godišnjeg odmora, jer po tuženoj apelantici je redovno isplaćivana plata i naknade prema odluci Vlade Kantona Sarajevo, odnosno prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Naime, Kolektivni ugovor čija je primjena sporna između parničnih stranaka, iz kog apelantica izvodi osnov za svoje zahtjeve, zaključen je između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika, i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao predstavnika poslodavca. Također se navodi, da nije sporna odredba člana 1. Kolektivnog ugovora kojom je određeno da se njom određuju prava i obaveze uposlenika u osnovnim školama, ali svakako pod uslovom da zaključenom ugovoru između naprijed navedenih ugovarača pristupe kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata kantona (član 71. Kolektivnog ugovora). Kantonalni sud zaključuje da se predmetni ugovor, bez naknadnog pristupanja, primjenjuje na sve škole u F BiH predviđeno u članu 1. Kolektivnog ugovora, kako to prikazuje apelantica, onda svakako ne bi bilo odredbe člana 71. tog ugovora, ona bi bila suvišna, a ta odredba donijeta je upravo na osnovu člana 115. Zakona o radu. Prema ocjeni Kantonalnog suda samo po zaključivanju ili pristupanju predmetnom Kolektivnom ugovoru, ugovor se primjenjuje, te da nema dokaza da je Kolektivnom ugovoru pristupljeno od strane Kantona Sarajevo. Kantonalni sud ističe, da apelantica zanemaruju bitnu činjenicu da se kolektivni ugovor, njegove izmjene i dopune objavljuju u službenom glasilu kantona sve u smislu člana 118. stav 1. Zakona o radu i on mora biti dostavljen nadležnom ministarstvu kantona na upoznavanje i registraciju, te da obzirom da je dostavljanje zaključenih kolektivnih ugovora nadležnim organima i njihovo objavljivanje utvrđeno kao zakonska obaveza, onda u situaciji kada nije dostavljen nadležnom organu i nije objavljen u službenom glasilu ne može se ni primjenjivati. Kantonalni sud, također, konstatuje, da prema rješenjima iz odredaba člana 118., 119. Zakona o radu i člana 73. Kolektivnog ugovora, nedostavljanje i neobjavljivanje Kolektivnog ugovora ima za posljedicu da se isti i ne može primjenjivati, pa je po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno na utvrđene činjenice primijenio Zakon o radu i Kolektivni ugovor, nepravilno izveo zaključak da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti Kolektivni ugovor.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3490/15 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio