Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3843/13 (B.N.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3843/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3843/13, rješavajući apelaciju B.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.N. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 002499 12 Rev od 6. juna 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 002499 11 Gž 2 od 17. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 002499 06 P od 12. novembra 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.N. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda-Srbija, podnio je 5. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 002499 12 Rev od 6. juna 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 002499 11 Gž 2 od 17. aprila 2012. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 002499 06 P od 12. novembra 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 002499 06 P od 12. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Unsko-sanski kanton (prvotuženi) i Općina Sanski Most (drugotužena) obavežu da mu solidarno na ime štete isplate iznos od 117.390,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. februara 2006.godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, te naknade troškove parničnog postupka (stav 1. dispozitiva presude). Presudom je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, te zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 600,00 KM.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka je, prvenstveno, konstatovano da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete nastale uništenjem imovine u njegovom vlasništvu, tačnije uništene nekretnine: kuću i druge objekte, te voće i hrastovu šumu. Dalje je istaknuto da su tuženi u toku postupka osporili osnov i visinu tuženog zahtjeva, te istakli prigovore pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja. Zatim je navedeno da među strankama nije bila sporna činjenica da je apelant bio vlasnik i posjednik nekretnina na području Općine Sanski Most, da je napustio svoju imovinu 10. oktobra 1995. godine usljed ratnih dešavanja nakon čega je njegova imovina uništena.

4. Istaknuto je potom da, iz izvedenog dokaza-Zahtjeva za vraćanje-naknadu nekretnina broj 5131011 od 10. decembra 1998. godine, proizlazi da se apelant obratio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) za povrat svojih nekretnina u KO Kruhari, kao i da iz izvedenog dokaza-Zaključka o dozvoli izvršenja Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko pravne i stambene poslove Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03-23-7-1873/02 od 26. juna 2003.godine proizlazi da je na zahtjev apelanta donesen zaključak kojim je konstatovano da je odlukom CRPC od 4. marta 1999. godine potvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina (upisanih u PL. broj 338 KO Kruhari), da je Općina Sanski Most proglasila navedene nekretnine privremeno napuštenim i utvrdila da je stambeni objekat porušen i da vlasnik može stupiti u posjed nekretnina po prijemu Zaključka. Također je utvrđeno da iz Uvjerenja Općinske službe broj 0323-7-472/05 od 4. marta 2005. godine proizlazi da je porodični stambeni objekat apelanta izgrađen na predmetnom zemljištu devastiran. Osim toga, iz stanja spisa predmeta proizlazi da navedeno uvjerenje od 4. marta 2005. godine služi u svrhu regulisanja donacije za izgradnju kuće i da se ne može koristiti u druge svrhe.

5. Odlučujući o prigovorima tuženih, Općinski sud je istakao da je, u smislu odredbu člana 28. Uredbe sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, osnovan u cjelosti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, navodeći da taj tuženi nije odgovoran za štetu nastalu na objektu apelanta i da stoga nije ni pasivno legitimiran u predmetnoj parnici. Na drugoj strani je, u smislu naprijed navedenog člana Uredbe sa zakonskom snagom, odbijen kao neosnovan prigovor drugotužene odbijen prigovor drugotužene da na njenoj strani nema pasivne legitimacije.

6. U odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, kojeg su tuženi istakli u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i “Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 377. stav 1. navedenog Zakona, kojom je propisan dulji zastarni rok, budući da apelant tokom postupka nije dokazao da je krivični postupak u vezi radnje rušenja objekata i uništenja apelantove tužitelja vođen, niti da je podnesena krivična prijava u vezi istog događaja. Kako u krivičnom postupku nije utvrđeno da je šteta na imovini apelanta posljedica krivičnog djela, a nisu ispunjeni uvjeti da se u ovom parničnom predmetu utvrđuje postojanje krivičnog djela iz kojeg je šteta nastala, Općinski sud je zauzeo stav da se stoga u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 376. stav 2. ZOO, prema kojoj odredbi potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. S obzirom da je provedenim dokazima utvrđeno da su objekti apelanta srušeni u toku 1996. godine, da je apelant o tome imao saznanja odnosno da je oktobra 1999. godine lično obišao svoju imovinu i neposredno saznao za štetu i način nastanka štete, a da je tužbu podnio sudu 22. februara 2006.godine, Općinski sud je zaključio da su potraživanja naknade štete za porušene objekte i uništenu imovinu obuhvaćena apsolutnim rokom zastare od pet godina, te su u smislu odredbe člana 376. ZOO zastarjela. Shodno navedenom, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Isto tako, prema mišljenju Općinskog suda, sve i da u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da su potraživanja apelanta zastarjela, tužbeni zahtjev tužitelja sud bio odbio a iz razloga što tužitelj u toku postupka nije prezentovao niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi sud utvrdio obim i visinu štete koja je eventualno prouzrokovana na imovini apelanta, shodno odredbi člana 155. ZOO.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 002499 11 Gž 2 od 17. aprila 2012. godine je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 12. novembra 2010. godine.

8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je obrazloženje prvostepene presude jasno i razumljivo i prvostepeni sud je u obrazloženju dao valjane činjenične i pravne razloge za zaključak da su potraživanja apelanta za naknadu štete zastarjela, jer je od dana kada je apelanta saznao za štetu odnosno da su njegovi objekti porušeni i uništena imovina (a to je oktobar 1999. godine) do podnošenja tužbe sudu (22. februara 2006. godine) protekao opšti zastarni rok od pet godina a dati razlozi nisu nejasni ni proturječni, zbog čega su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka na način da odluka suda o osnovanosti prigovora zastare nema razloga o odlučnim činjenicama da su razlozi nejasni i protivrječni priloženim dokazima pa da se zbog toga presuda ne može ispitati.

9. Žalbeni prigovori da je apelant za nastupjelu štetu u konačnom ishodu saznao nakon dobijanja uvjerenja Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove broj 03-23-7-472/05 od 4. marta 2005. godine i da bi tek od tada mogao početi teći trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO nisu osnovani po ocjeni drugostepenog suda, jer je apelant saznao za nastalu štetu i obim u oktobru 1999. godine kako je i sam u svom iskazu istakao, pa je od tada počeo teći subjektivni rok zastare.

10. Žalbeni prigovori da je tok zastarjelosti više puta prekidan: podnošenjem zahtjeva 10. decembra 1998. godine CRPC-u za vraćanje-naknadu nepokretnosti (po odredbama Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma); donošenjem Odluke CRPC broj 513-1011-1/1 od 4. marta 1999. godine; podnošenjem zahtjeva od strane apelanta 11. septembra 2002. godine za izvršenje navedene Odluke CRPC-a od 4. marta 1999. godine, donošenjem Zaključka Općinske službe o dozvoli izvršenja od 26. juna 2003. godine, kojim se usvaja apelantov zahtjev apelanta za izvršenje odluke CRPC-a od 4. marta 1999. godine; izdavanjem Uvjerenja Općine Sanski Most od 4. marta 2005. godine, kojim se potvrđuje da je sporna imovina devastirana i neuslovna za stanovanje), odnosno da je zastarijevanje potraživanja apelanta prekidano dužnom radnjom u čitavom spornom periodu od 1998. godine do podnošenja tužbe i pozivanje na člana 388. ZOO nisu osnovani po ocjeni Kantonalnog suda, jer podnošenjem zahtjeva i donošenjem navedenih odluka, zaključka i uvjerenja nije prekinut rok zastarjelosti potraživanja naknade štete. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da se, shodno odredbi člana 388. ZOO, zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe sudu a to je vjerovnikova radnja poduzeta protiv dužnika pred sudom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

11. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu postojale ni okolnosti koje bi sprječavale apelanta da svoja potraživanja ostvari podnošenjem tužbe nadležnom sudu i prije isteka roka zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da su tačni navodi žalbe da je radnja uništenja tuđe imovine protivpravna radnja i kažnjiva po zakonu, međutim, apelant nije dokazao shodno odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06: u daljnjem tekstu: ZPP) da je vođen krivični postupak u vezi radnje rušenja objekata i uništenja predmetne imovine, niti je dokazao da je podnesena krivična prijava protiv kojih lica koji za štetu prouzrokovanu krivičnim djelom odgovaraju kao neposredni učinioci, s obzirom da je i teret dokazivanja ovih činjenica na apelantu koji se pozivao na činjenicu da se radi o šteti nastaloj krivičnim djelom. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, zbog čega žalbeni prigovori da teret dokazivanja takve činjenice nije na apelantu nisu osnovani.

12. Na kraju je navedeno da apelant izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka nije dokazao ni obim, niti visinu materijalne štete za koju traži novčanu naknadu kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, pa su neosnovani i žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da apelant nije priložio dokaze u pogledu vrste i visine štete. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe čl. 226 ZPP.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 002499 12 Rev od 6. juna 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 17. aprila 2012. godine.

14. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da je presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena. Pravilno je, po ocjeni revizionog suda a suprotno navodima revizije, drugostepeni sud cijenio ispravnim utvrđenje prvostepenog suda da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu, a da je drugotužena pasivno legitimisana. Dalje je navedeno, a kako to pravilno cijeni drugostepeni sud, da je apelant bio dužan da dokaže svoju tvrdnju da je šteta nastala krivičnim djelom da bi se rok zastare mogao računati primjenom odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Kako apelant nije dokazao da je vođen krivični postupak, niti da je donesena krivična presuda, u vezi radnje rušenja objekta i uništenja imovine, niti je čak dokazao ni to da je podnesena krivična prijava (a teret dokazivanja je bio upravo na njemu) Vrhovni sud je potvrdio pravilnost stava drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO, a i revizioni prigovor apelanta da teret dokazivanja takve činjenice nije bio na njemu nije osnovan.

15. Apelantovi revizioni navodi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, kada je utvrdio da ne postoji krivični postupak te da apelant nije priložio dokaze o vrsti i obimu štete zato što je to sud dužan činiti, nisu po ocjeni Vrhovnog suda osnovani jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP), a u pogledu pribavljanja dokaza obaveza leži na strani stranke-apelanta. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je apelant u oktobru 1999. godine saznao za obim i visinu štete, pravilno su prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi ocijenili da je potraživanje apelanta zastarjelo, imajući u vidu subjektivni rok zastare od tri godine (član 376. stav 1. ZOO) i objektivni rok zastare od pet godina (član 376. stav 2. ZOO), pošto je tužba podnesena 22. februara 2006. godine, zbog čega je njegov zahtjev iz tog razloga, kao i iz razloga što nije dokazao obim i visinu štete, u cjelosti od strane nižestepenih sudova odbijen kao neosnovan. Slijedom naprijed navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.

Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, nepravilno tumačeći i primjenjujući relevantne odredbe ZOO-a u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete. S tim u vezi, apelant navodi da nijedna od osporenih presuda nije dala jasne i dovoljne razloge za ocjenu da nije u pitanju štete pričinjena krivičnim djelom u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant je istakao da je, suprotno stavu redovnih sudova, u konkretnom slučaju došlo do prekida zastarijevanja predmetnih potraživanja, navodeći da je apelant u periodu od 1998. godine do 2005. godine u kontinuitetu preduzimao dužne radnje s ciljem ostvarivanja predmetnog potraživanja. Zato je, po ocjeni apelanta, zaključak redovnih sudova u pogledu zastarjelosti u predmetnoj pravnoj stvari u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju kao osnovanu, te konstatuje da su presudom Vrhovnog suda od 6. juna 2013. godine povrijeđena naprijed navedena ustavna prava apelanta, te istu presudu ukine i vrati tom sudu predmet na ponovni postupak i suđenje, odnosno da ukine sve osporene odluke i vrati predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak i suđenje.

Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i “Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Potraživanje naknade štete član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

Član 388.

Podizanje tužbe Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji su redovni sudovi tumačili odredbe člana 377. u vezi sa odredbama člana 376. ZOO, odnosno odredbom člana 388. istog Zakona, prilikom razmatranja osnova za naknadu štete nastale uništenjem apelantove imovine 1996. godine, odnosno zaključka redovnih sudova da dulji zastarni rok propisan odredbom člana 377. stav 1. ZOO nije moguće primijeniti u okolnostima konkretnog predmeta, s obzirom da provedenim dokazima nije utvrđeno da je šteta na apelantovim objektima nastala krivičnim djelom, pritom imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant za štetu (i njen obim) na svojoj imovini saznao (lično obišavši istu) tokom 1999. godine a da je predmetnu tužbu podnio 22. februara 2006. godine. U vezi s tim, konstatacija drugostepenog suda, da aktivnostima koje je apelant preduzeo pred CRPC-om i Općinskom službom za prostorno uređenje nije prekinut rok zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredbe člana 388. ZOO, nije prema mišljenju Ustavnog suda od presudnog značaja za konačan ishod predmetnog spora, imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu (koju ni apelant nije osporio) da je direktno (neposredno) saznanje o pričinjenoj šteti i obimu iste apelant imao u oktobru 1999. godine, dok je CRPC odluku ishodovao prije tog datuma, u martu 1999. godine, a da su pomenute apelantove aktivnosti pred vansudskim tijelima bile usmjerene ka povratu u posjed njegove umovine te regulisanje dobijanja donacije za izgradnju porušene kuće. Slijedom navedenog, a suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda, iz konačno osporene odluke u predmetnoj pravnoj stvari, da S obzirom na utvrđenu činjenicu da je apelant u oktobru 1999. godine saznao za obim i visinu štete, pravilno su prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi ocijenili da je potraživanje apelanta zastarjelo, imajući u vidu subjektivni rok zastare od tri godine (član 376. stav 1. ZOO) i objektivni rok zastare od pet godina (član 376. stav 2. ZOO), pošto je tužba podnesena 22. februara 2006. godine, zbog čega je njegov zahtjev iz tog razloga, kao i iz razloga što nije dokazao obim i visinu štete, u cjelosti od strane nižestepenih sudova odbijen kao neosnovan. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman