Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2990/16 (M. V.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2990/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2990/16, rješavajući apelaciju Milenka Vrhovca, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vrhovac, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 009860 15 Gž 2 od 21. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 009860 15 Gž 2 od 21. aprila 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti izvršenje osporene presude Okružnog suda do okončanja konkretnog postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom končanom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu (advokatu T. K.), na ime troškova zastupanja, isplati određeni novčani iznos, te da mu plati troškove parničnog postupka.
2. U svom obrazloženju, između ostalog Okružni sud navodi da je tužilac aktivno legtimisan u konkretnoj parnici, jer je u spisu, iz drugog predmeta, povodom kojeg se i vodi konkretna parnica, nalazi punomoć kojom je apelant u svojstvu vlastodavca ovlastio tužioca kao advokata da u njegovo ime može preduzimati sve radnje pred organima pravosuđa, uprave, upravnim organizacijama, preduzećima i udruženjima u postupku koji se vodio u tom drugom predmetu, te ga ovlastio da kao punomoćnik može preduzimati sve radnje propisane članom 305. Zakona o parničnom postupku. Dalje se navodi, da je pravilan stav prvostepenog suda da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je tužiocu dao ovlaštenje za zastupanje (u drugom predmetu) samo na pripremnom ročištu, jer i da je to tačno svakako da tužilac, kao punomoćnik, ne bi zastupao apelanta u daljem toku postupka i na ostalim ročištima, jer bi mu apelant, koji je svakom ročištu neposredno prisustvovao, uskratio dalje zastupanje, te da je prisustvom u pratnji tužioca, apelant dao prešutnu suglasnost za njegovo zastupanje na ostalim ročištima a ne samo na pripremnom ročištu. Okružni sud konstatuje, da je davanjem punomoći tužiocu, između vlastodavca (apelanta) i njega kao advokata, koji se obavezao pružiti advokatske usluge, nastao ugovoreni odnos, apelant je kao vlastodavac dao nalog u svojstvu nalogodavca, a odredbom člana 749. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, je propisano da se ugovorom o nalogu obavezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove, a prema stavu 2., da se istovremeno nalogopimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova, dok je stavom 3. propisano, da nalogoprimac ima pravo na nadoknadu za svoj trud, osim ako je drugčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnih odnosa. Kantonalni sud zaključuje da pošto iz izjava parničnih stranaka proizlazi da oni međusobno nisu zaključili ugovor kojim bi regulisali visinu nagrade tužiocu, za preuzete pravne radnje, a kako je tužilac te radnje preduzeo, to mu pripada nagrada u visini određenoj Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata. Kantonalni sud, također, navodi da je neprihvatljiv apelantov stav kao žalioca da bi ga tužilac zastupao besplatno, obzirom na same troškove koje je imao tužilac za pristup na zakazana ročišta u sudu i na licu mjesta (u drugom predmetu, u kojem je zastupao apelanta), kao i zbog činjenice da je apelant tužiocu isplatio na ime zastupanja akontaciju u određenom novčanom iznosu, pa ukoliko je apelant smatrao da ga tužilac zastupa bez naknade, sporno je zašto mu je onda isplaćivao akontaciju.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman