Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4425/13 (M. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-4425/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4425/13, rješavajući apelaciju Mirsada Kaljikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Kaljikovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mirsadu Kaljikoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Mirsadu Kaljikoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Kaljikovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 004010 08 Rsž od 21. februara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirsad Kaljiković (daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, koga zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 004010 08 Rsž od 21. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva odbrane zastupanog po Federalnom pravobranilaštvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 17. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovor na apelaciju 24. i 27. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-06- 001845 od 4. aprila 2008. godine tužena je obavezana da apelantu na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa isplati, i to: na ime neisplaćenog dijela plaća za period od 1. decembra 2005. godine do 31. oktobra 2006. godine iznos od 7.562,38 KM, na ime neisplaćenog dijela plaća za period od 1. novembra 2006. godine do 28. februara 2007. godine iznos od 2.932,30 KM, na ime neisplaćenog dijela regresa za godišnji odmor za 2004. godinu iznos od 186,31 KM i za 2005. godinu iznos od 172,50 KM, na ime jubilarne nagrade za 10 godina rada iznos od 572,11 KM, na ime troškova prevoza na posao i sa posla za juli i august 2004. godine iznos od 240,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. decembra 2006. godine uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.516,00 KM.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tužene i Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane BiH, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Istaknuto je da je apelant u toku postupka povukao tužbu protiv Bosne i Hercegovine, koja je pristala na povlačenje tužbe pa je Općinski sud rješenjem odlučio da je povučena tužba protiv te tužene.
7. Dalje iz prvostepene presude proizlazi da je predmet spora apelantov zahtjev kojim traži isplatu razlike plaća za period od 1. decembra 2005. godine do 28. februara 2007. godine, jubilarnu nagradu, troškove prevoza na posao i sa posla i razliku regresa za 2004. i 2005. godinu u skladu sa Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH iz decembra 2005. godine, na koji je Vlada FBiH dala saglasnost, i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
8. Općinski sud je svoju odluku zasnovao na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH, Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaća za radnike organa uprave i sudske vlasti („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06) kao i na odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00).
9. Tužena je podnijela žalbu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je navedenu žalbu Presudom broj 01 0 Rs 004010 08 Rsž od 21. februara 2012. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plaća za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine u iznosu od 9.783,53 KM i jubilarne nagrade za 10 godina u iznosu od 572,11 KM kao i troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa od 248,81 KM. U ostalom dijelu tužbenog zahtjeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 713,00 KM.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na što je tužena ukazala u žalbi, kada je apelantu dosudio razlike plaća za period poslije 1. januara 2006. godine i jubilarnu nagradu za 10 godina neprekidnog rada u službi zbog čega se žalba tužene ukazuje osnovanom.
11. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant od 1. januara 2006. godine uposlenik Armije BiH i to je zakonska činjenica jer je odredbom člana 62. Zakona o odbrani regulirano da od 1. januara 2006. godine državni službenici i namještenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane postaju zaposlenici Ministarstva odbrane BiH. Ukazano je da su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava nastalih do 1. januara 2006. godine (član 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH). Tumačeći navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije u obavezi da isplati razliku plaća nastalih u periodu od 1. januara 2006. godine i jubilarnu nagradu za 10 godina rada s obzirom da je apelant ostvario neprekidan rad u trajanju od 10 godina sa 31. decembrom 2005. godine, a što proizlazi iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Istaknuto je da je pravo na traženje isplate naknade na ime jubilarne nagrade za 10 godina rada apelant stekao sa 1. januarom 2006. godine.
12. Ukazano je da je za obaveze prema uposlenicima Armije BiH nastale od 1. januara 2006. godine odgovorna država BiH, te da stoga isplata razlike plaća nakon 1. januara 2006. godine i jubilarne nagrade nije na strani tužene. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda uslijed nedostatka pasivne legitimacije uz primjenu odredbe člana 229. st. 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu trebalo preinačiti i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plaća za period od 1. januara 2006. godine pa nadalje u iznosu od 9.783,53 KM i jubilarne nagrade za deset godina rada u iznosu od 572,11 KM odbiti.
13. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine odbio kao neosnovanu. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužena naknadi troškove za sastav revizije u iznosu od 824,00 KM.
14. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelant u reviziji prigovara zakonitosti drugostepene presude kroz navode o tome da je drugostepeni sud previdio činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o novopreuzetim obavezama u pogledu isplate plaća i toplog obroka, već o pravima apelanta stečenim osnovom zaključenog ugovora o radu sa Federalnim Ministarstvom odbrane (15. oktobar 1997. godine) kao ukinutim organom tužene. Apelant dalje prigovara da je drugostepeni sud propustio cijeniti osnovanost potraživanja razlike plaće i jubilarne nagrade nakon 1. januara 2006. godine sa stanovišta primjene odredaba čl. 68. i 69. Zakona o radu.
15. Po mišljenju Vrhovnog suda, suprotno navodima apelanta drugostepeni sud je primjenom odredbe člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH pravilno odlučio o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanja u periodu od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine.
16. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH prema kojoj su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda iz navedene odredbe se može zaključiti da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine pa budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje isplatu razlike plaća, naknade za prevoz od 1. decembra 2005. godine do 28. februara 2007. godine, to prema navedenoj odredbi na strani tužene postoji obaveza za isplatu razlike plaće za decembar 2005. godine dok nakon tog perioda (1. januara 2006. godine) po ocjeni Vrhovnog suda tužena nema obaveza za potraživanja apelanta kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.
17. Po ocjeni Vrhovnog suda nije osnovan ni apelantov prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a na način da zaključak o nedostatku pasivne legitimacije drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije opravdao valjanim razlozima, odnosno da su dati razlozi u suprotnosti sa zapisnicima i nemaju uporišta u odredbama materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud rješavajući po žalbi tužene u smislu člana 231. ZPP-a ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i pri tome dao valjane i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud, a činjenični i pravni zaključci utemeljeni su u izvedenim dokazima i zasnivaju se na pravilnoj primjeni materijalnog prava. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Ukazuje da je drugostepeni sud zanemario postojanje pravnog osnova apelantovog potraživanja, a to je ugovor o prijemu u službu iz 1997. godine. Ističe da drugostepeni sud zanemaruje odredbe Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Smatra da su pitanje pasivne legitimacije Kantonalni i Vrhovni sud propustili cijeniti sa stanovišta primjene odredaba člana 11. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama BiH koji propisuje obavezu poslodavca na zaključenje ugovora o radu. Ukazuje na različitu praksu redovnih sudova povodom istog pitanja u čemu vidi diskriminaciju. Smatra da redovni sudovi nisu obrazložili zbog čega su zauzeli drugačiji pravni stav u odnosu na prethodni. Smatra da bi i u njegovom slučaju Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu da je njegov predmet riješen u razumnom roku ili bar nakon četiri godine od podnošenje tužbe, odnosno da je riješen do momenta do kada je Kantonalni sud zastupao stanovište da je prvostepeni sud pravilno ocijenio pasivnu legitimaciju tužene. Ukazuje na povredu principa nepristranosti suda, te da je ova povreda vezana za subjektivni odnos sudova prema tuženoj kao i državi BiH.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da suprotno apelantovim navodima osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud donese odluku u skladu sa stanjem u spisu.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o odbrani BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) relevantne odredbe glase: Član 62. st. (3), (4) i (5) (Reguliranje statusa državnih službenika i zaposlenika) (3) Dana 1. januara 2006. godine namještenici/radnici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i na njih će se primjenjivati Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 26/04 i 7/05).
(4) Danom propisanim u st. (1) i (3) ovog člana pravilnici o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji entitetskih ministarstava odbrane postaju sastavni dio Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva odbrane. Državni službenici i zaposlenici iz st. (1) i (3) ovog člana nastavljaju obavljati prethodne poslove i zadatke u mjeri u kojoj to nije u suprotnosti s ovim Zakonom, dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora iz člana 64. ovog Zakona.
(5) Državni službenici i zaposlenici iz st. (1) i (3) ovog člana zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora predviđenog u članu 64. ovog Zakona.
Član 72.
(Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, s 1. januarom 2006.
(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu s članom 73. ovog Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006.
(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.
22. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Također, ukazuje na povredu principa nepristranosti suda.
31. U vezi s navodima o povredi principa nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na kršenje principa subjektivne nepristranosti kroz navodni subjektivni odnos sudova prema tuženoj na štetu apelanta. S tim u vezi Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant osim ovih svojih navoda ničim nije dokazao da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje su na bilo koji način dovele u pitanje princip subjektivne nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
32. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu razlike plaća za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine i jubilarne nagrade uz obrazloženje redovnih sudova da je za obaveze prema uposlenicima Armije BiH nastale od 1. januara 2006. godine odgovorna država BiH, a ne tužena, te da zbog toga u konkretnom slučaju tužena nije pasivno legitimirana. Dakle, apelantov tužbeni zahtjev u navedenom periodu je odbijen primjenom odredbi člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu zauzetu u odluci broj AP 3599/12 u kojoj se bavio istim činjeničnim i pravnim pitanjem. U pomenutoj odluci Ustavni sud je naveo „da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada su zaključili da tužena nije pasivno legitimirana za obaveze po osnovu radnog odnosa apelanata nastale u period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine. Ustavni sud zapaža da su sudovi ovakav zaključak temeljili, između ostalog, na odredbama člana 62. stav 1. Zakona o odbrani kojim je propisano da su svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane od 1. januara 2006. godine postali državni službenici u Ministarstvu odbrane BiH, te da se na njih primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, člana 72. stav 2. istog Zakona prema kojem su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstva nastalih do 1. januara 2006. godine, te člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem lica u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine postaju, u skladu sa Zakonom o odbrani, lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u činu i položaju na kojem su se zatekli na dan prije nastupanja roka utvrđenog u članu 1. ovog Zakona, a najranije 31. decembra 2005. godine. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.“ Stoga je, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine, tačka 15, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju o kojem je Ustavni sud već raspravljao u svojoj odluci broj AP 3599/12, kod koje prakse ostaje i dalje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani. Navedeno čak i u situaciji kada se apelant poziva na različitu praksu redovnih sudova. Naime, odluke redovnih sudova donesene u drugim predmetima na koje apelant ukazuje donesene su prije nego što je apelantov predmet riješen, dakle te odluke su bile rezultat ranije prakse redovnih sudova, kako to i sam apelant primjećuje u apelaciji. Stoga, Ustavni sud zapaža da apelant ničim ne ukazuje da je praksa redovnih sudova drugačija i nakon rješavanja apelantovog predmeta. Prema tome Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
35. U odnosu na pozivanje apelanta na Odluku broj AP 2609/06 od 17. aprila 2008. godine Ustavni sud zapaža da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti na konkretan predmet budući da se u citiranom predmetu radilo o postojanju pravne praznine, odnosno nepostojanju pravnih propisa koji određuju isplatu i visinu regresa. U konkretnom slučaju postoje jasni zakonski propisi slijedom kojih proizlazi da tužena u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana za apelantova potraživanja u periodu od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 31. decembra 2006. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 040512 12 Rev od 25. jula 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i šest mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
40. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi sa činjeničnim stanjem ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, u odnosu na ponašanje apelanta u predmetnom postupku Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant preduzimao bilo kakve radnje kojima je odugovlačio predmetni postupak.
41. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku svoju odluku donio 4. aprila 2008. godine, dakle u periodu od jedne godine i tri mjeseca. Navedeni period po mišljenju Ustavnog suda zadovoljava garancije donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na doprinos Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je navedeni sud svoju odluku donio 21. februara 2012. godine. Dakle, Kantonalni sud je po žalbi tužene podnesenoj 22. aprila 2008. godine rješavao u periodu od tri godine i deset mjeseci. Navedeni period po mišljenju Ustavnog suda ni u kom slučaju ne može zadovoljiti princip donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u vezi s ovako dugim trajanjem postupka pred tim sudom nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem. Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka budući da vrijeme u kojem je rješavao u predmetnom postupku ne zadovoljava garancije donošenja odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U odnosu na doprinos Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je navedeni sud svoju odluku donio u relativno kratkom vremenskom periodu.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Iako apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke (ostali aspekti prava na pravično suđenje). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
46. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine, tačka 16, već citirana). Također, apelant ničim nije dokazao da je u predmetnom postupku u odnosu na njega bilo postupljeno drugačije u odnosu na bilo koju osobu koja se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u vrijeme kada je riješeno po apelantovom tužbenom zahtjevu. I sam apelant naglašava da su isti tužbeni zahtjevi ranije usvajani, odnosno da su od Kantonalnog suda ranije potvrđivane prvostepene presude kojima je prihvaćena pasivna legitimacija tužene. Međutim u vrijeme rješavanja apelantovog tužbenog zahtjeva praksa sudova je bila promijenjena. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao u periodu od tri godine i 10 mjeseci što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka koji je po zakonu hitne prirode, a Kantonalni sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Naposlijetku, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminiran u predmetnom postupku.
51. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman