Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/16 (R. M. i drugi)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1996/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1996/16, rješavajući apelacije Raif Muhamedbegović i drugi i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Raif Muhamedbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 025299 15 Rev od 14. marta 2016.

godine;

Amir Jukić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 051544 15 Rsž od 9. marta 2016. godine;

"PC INFO" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 129063 15 Rsž 2 od 15. marta 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1996/16 Raif Muhamedbegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 025299 15 Rev od 14. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je rješenje tužene (Općina Bosanski Petrovac) od 29. septembra 2010. godine o prestanku radnog odnosa apelantu zbog prekobrojnosti, nezakonito, te se isto poništava i obavezuje tužena da apelanta vrati u radni odnos i uspostavi radno pravni status počev od 29. septembra 2010. godine. Osim toga, obavezan je tuženi isplatiti apelantu na ime neisplaćenih plaća određene novčane iznose počev od 29. septembra 2010. godine do 11. marta 2011. godine i uplatiti doprinose za PIO počev od 29. septembra 2010. godine do 11. marta 2011. godine, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata odbijen. U obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda se navodi da odredba člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da sud može tuženom naložiti da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Isto tako je navedeno da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, te da se stoga ne može naložiti tuženom da apelantu isplati platu u iznosima koji trebaju dospjeti tek u budućnosti (nakon zaključenja glavne rasprave). Dakle, Vrhovni sud ističe da je odredba člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku mješovitog karaktera, procesnopravnog i materijalnopravnog, te da je zbog načela jače pravne zaštite, drugostepeni sud pravilno postupio, kada je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačio prvostepenu presudu, na način što je odbio zahtjev u pogledu iznosa plata koje nisu dospjele do zaključenja glavne rasprave, obzirom da je dospjelost materijalnopravna osobina potraživanja.

2. AP-1998/16 Amir Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 051544 15 Rsž od 9. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba za dio glavnog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da mu je tuženi (DOO „Novi Radio Bihać“) nezakonito prekinuo radni odnos i za eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status, počev od 25. decembra 2012. godine i sa istim zaključi ugovor o radu i rasporedi ga na poslove i radne zadatke u okviru njegove stručne spreme. Također, osporenom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov glavni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da vrati apelanta na posao i uspostavi mu radnopravni status počev od 25. decembra 2012. godine, te da mu na ime naknade neisplaćenih plaća za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, da za apelanta uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje kod Federalnog zavoda PIO/MIO, kao i da mu na ime naknade za regres isplati određeni novčani iznos za 2012. godinu.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tuženi osnovan u februaru 2005. godine, da je odlukom Skupštine društva tuženog od 1. avgusta 2012. godine apelant razriješen dužnosti direktora, kao i da je tuženi 25. decembra 2012. godine kao obveznik uplate doprinosa izvršio odjavu osiguranja za apelanta, kao osiguranika. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu provedenih dokaza, da su apelant i tuženi zaključili ugovor po načelu slobodnog ugovaranja i da je apelant imenovan za direktora tuženog za vremenski period od 4 godine, iz čega proizilazi da se radi o obligaciono-pravnom ugovoru sa određenim elementima radno-pravnog statusa, koji je po svojoj pravnoj prirodi menadžerski ugovor kojim se zasniva mandatni odnos. U vezi s tim, navedeno je da se ovaj ugovor ne zasniva na odredbama radnopravnog zakonodavstva, već na odredbama Zakona o obligacionim odnosima, sa određenim elementima ugovora o djelu i koji se po mnogim elementima razlikuje od radnog odnosa. Također, zaključeno je da je apelantu, prestankom mandata direktora, prestao pravni odnos sa tuženim, iz razloga što prije zaključenja menadžerskog ugovora nije bio u radnom odnosu kod tuženog, pa mu shodno tome ne pripada pravo da zahtijeva nastavak radno-pravnog statusa i raspoređivanje na druge poslove i radne zadatke. Obzirom da apelant nije sa tuženim zaključio ugovor o radu u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o radu, kojim je propisan, između ostalog, sadržaj ugovora o radu, trajanje, radno vrijeme, plate, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključeno je da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog u skladu sa odredbom člana

2. Zakona o radu. Pored toga, utvrđeno je da za dio glavnog tužbenog zahtjeva, koji je odbačen, apelant tužbu podnio neblagovremeno, iz razloga što je apelant ovaj tužbeni zahtjev istakao u pismenom podnesku, koji je zaprimljen kod prvostepenog suda 17. novembra 2014. godine, dok je za povredu svojih prava saznao 4. februara 2013. godine, pa imajući u vidu da odredba člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisuje da zaposlenik može podnijeti tužbu pred sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, te je na osnovu navedenog odbačen apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu, a sve u skladu s odredbom člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.

3. AP-2027/16 "PC INFO" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 129063 15 Rsž 2 od 15. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom poništeno je kao nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu od 1. maja 2011. godine, te je naloženo apelantu da tužitelja S. T. vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao do 1. juna 2011. godine ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika. Također, osporenom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati naknadu plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu i da mu uplati pripadajuće doprinose nadležnim fondovima za određeni vremenski period.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tužitelj na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme bio zaposlen kod apelanta u periodu od 1. oktobra 2006. godine do 1. maja 2011. godine, te da je tužitelju, rješenjem od 1. maja 2011.godine, otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga uz utvrđenje otkaznog roka od 30 kalendarskih dana. Nadalje, utvrđeno je da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu, kod apelanta bilo zaposleno više radnika i da je radni odnos prestao samo tužitelju, kao i da apelant u to vrijeme nije imao Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i da nije dokazao da je pokušao tužitelja rasporediti na drugo radno mjesto, a da je nakon toga, u periodu od 1. juna 2011. godine do 1. decembra 2012. godine, apelant zapošljavao nove radnike. Obzirom da apelant nije dokazao ekonomske teškoće, organizacione promjene i tehnološke izmjene u svom radu, a nije imao ni Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, niti program zbrinjavanja viška radnika, u smislu odredbe člana 138. Zakona o radu, zaključeno je da je otkaz ugovora o radu tužitelju, zahvaćen nizom povreda zakonskih odredbi. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da tužitelj jeste u periodu od 1. maja 2012. godine do 30. aprila 2013. godine bio zaposlen u DOO „Kolektiv“ Banja Luka, ali da nisu tačne apelantove tvrdnje da je osporenom presudom obavezan isplatiti tužitelju i plate koje je ostvario kod drugog poslodavca. Naime, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D. R., da plate koje je tužitelj ostvario u DOO „Kolektiv“, u periodu od 1. maja 2012. godine do 30. aprila 2013. godine, nisu uvrštene kao sastavni dio ukupnog iznosa plata koje bi tužitelj ostvario u periodu od 1. maja 2012. godine do 31. avgusta 2015. godine, da nije bilo odluke o nezakonitom otkazu ugovora o radu. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da je izostavljanjem ocjene tužiteljevog iskaza, kao parnične stranke propušteno utvrđenje radno-pravnog statusa tužitelja u Republici Sloveniji, Okružni sud je na raspravi od 15. marta 2016. godine ponovo saslušao tužitelja kao parničnu stranku, te tom prilikom utvrdio da isti nije stekao status zaposlene osobe u Republici Sloveniji, pošto u toj državi nema boravak, pa tako nije mogao izdejstvovati radnu dozvolu na osnovu koje bi eventualno mogao zasnovati radni odnos.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1996/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/16 (R. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio