Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/13 (E. C.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Smetanje posjeda
- Posjed
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3081/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3081/13, rješavajući apelaciju Emira Cerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Cerića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008282 08 Gž od 11. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-001805 od 28. marta 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adis Oprašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008282 08 Gž od 11. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-001805 od 28. marta 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Zehre Sarajlić i Mirsada Sarajlića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2016. godine, a Općinski sud 27. maja 2016. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-001805 od 28. marta 2008. godine odbijen je apelant s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud utvrdi da su tuženi smetali apelanta u posljednjem mirnom korištenju stana u Sarajevu, preciznije označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), tako što su 15. februara 2007. godine protivpravno ušli u posjed predmetnog stana koji je apelant držao u posjedu i u kojem su bile apelantove stvari, što im se ubuduće zabranjuje, te nalaže da uspostave pređašnje stanje na način kako je preciznije navedeno u izreci rješenja pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu od 500,00 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su tuženi s agencijom „Nekretnine 2A“ zaključili usmeni ugovor o posredovanju u kupoprodaji predmetnog stana na način da Agencija predmetni stan proda trećoj osobi ili da ga otkupi za svoje potrebe. Također je utvrđeno da je apelant s navedenom agencijom zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je na ime kupoprodajne cijene (kapare) isplatio iznos od 4.000,00 eura, te da je navedena agencija apelantu uručila ključeve od predmetnog stana, pa je apelant započeo sa njegovom adaptacijom. Nadalje, navedeno je da su tuženi 15. februara 2007. godine promijenili bravu na ulaznim vratima predmetnog stana i ušli u njegov posjed, pri čemu su sačinili i zapisnik o ulasku u posjed stana i popisu zatečenih stvari. Općinski sud je također naveo da je nesporno utvrđeno da su tuženi 4. aprila 2007. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s M. E. i M. I. i da je sud potpise na tom ugovoru ovjerio 13. aprila 2007. godine, te da se navedene osobe i nalaze u posjedu predmetnog stana.
7. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je apelant svoj posjed u predmetnom stanu dokazao držanjem ključeva od predmetnog stana u posjedu, kao i svojih stvari koje su navedene u zapisniku od 15. februara 2007. godine, te je s tim u vezi zaključio da apelantu shodno odredbama člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima pripada pravo na sudsku zaštitu posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Međutim, cijeneći da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da tuženi nisu u posjedu predmetnog stana, već M. E. i M. I. kojima su 4. aprila 2007. godine tuženi prodali predmetni stan, Općinski sud je zaključio da se ne može udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu za zaštitu od daljeg smetanja posjeda s obzirom da je utvrđivanje činjenice smetanja posjeda samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti zahtjeva za zaštitu zbog smetanja posjeda u smislu odredbe člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da „odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjed, sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda“. Naime, Općinski sud je zaključio da je prodajom predmetnog stana drugim osobama koje se i nalaze u posjedu predmetnog stana postalo nemoguće vraćanje apelantu oduzetog posjeda i uspostavljanje prijašnjeg stanja, te nalaganje tuženim da se klone budućeg ili sličnog smetanja u skladu sa odredbom člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a s obzirom da tuženi nisu zadržali posjed stana i ne nalaze se u posjedu istog već druge osobe.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 P 008282 08 Gž od 11. aprila 2013. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant bio u posjedu predmetnog stana, te da su tuženi omeli apelanta u posljednjem posjedu stana na način kako je preciznije navedeno u obrazloženju rješenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da u smislu odredbe člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev opredijeljen u pravcu da tuženi vrate apelantu bravu koju su zamijenili na ulaznim vratima predmetnog stana i na taj način onemogućili apelanta u mirnom posjedu predmetnog stana, kao i nespornu činjenicu „da tuženi nisu više u posjedu spornih ulaznih vrata kao ni predmetnog stana“ jer je „ugovorom o kupoprodaji od 4. aprila 2007. godine predmetni stan prodat drugim osobama, te da su te osobe u posjedu predmetnog stana“, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nisu pasivno legitimirani za vraćanje apelantu oduzetog posjeda.
9. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da je utvrđenje čina smetanje posjeda, samo po sebi, bez značaja ako nema restitucije jer, kako navodi Kantonalni sud, tužba zbog smetanja posjeda nije tužba za utvrđenje, nego je kondemnatorna tužba upravljena na određenu činidbu i rješenjem suda se u smislu odredbe člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima naređuje tuženom da uspostavi prethodno posjedovno stanje, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, te druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda. Istaknuto je da se zbog toga, u slučaju kada se utvrdi da vraćanje oduzetog posjeda nije moguće (kako je to utvrdio prvostepeni sud u pobijanom rješenju), ne može djelimično usvojiti tužbeni zahtjev za zaštitu posjeda na način da se utvrdi da je izvršen čin smetanja posjeda jer ta činjenica, sama po sebi, nema nikakav značaj ako nema naloga tuženom da uspostavi prethodno posjedovno stanje, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, te druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda shodno odredbi člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključke redovnih sudova da on nije ostvario uvjete za sudsku zaštitu primjenom relevantnih odredbi člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, apelant je istakao da su tuženi protivpravno u dva navrata stavili u pravni promet predmetni stan iako im je bilo poznato da se apelant nalazi u posjedu stana, pa s obzirom da je u toku postupka nesporno dokazao stanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda predmetnog stana, kao i činjenicu nastalog smetanja (zapisnik od 15. februara 2007. godine) koje se „manifestovalo činom promjene brave na ulaznim vratima“, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi kršenje njegovih ustavnih prava, te osporena rješenja ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka tog suda pravilna i zakonita, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
13. Općinski sud smatra da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na čiju povredu ukazuje apelant. V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 80 Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).
Član 81.
Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost.
Član 82.
Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).
Član 83.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82 .ovog zakona.
Član 84.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 P 008282 08 Gž od 11. aprila 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f), k), te iz člana 6, 8. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu prema kojoj se „prava koja se odnose na pitanja u vezi sa pravom na korištenje stana, uključujući i pitanje imovinskih prava na nekom stanu, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 497/04 od 28. juna 2005. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 27/06). S obzirom da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđenje smetanja posjeda predmetnog stana, proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
26. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da su tuženi omeli apelanta u posljednjem posjedu predmetnog stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen u pravcu da tuženi vrate bravu koju su prethodno zamijenili na ulaznim vratima predmetnog stana i na taj način onemogućili apelanta u posjedu predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant bio u posjedu predmetnog stana, kao i da su tuženi omeli apelanta u posljednjem posjedu stana na način kako je u prethodnim tačkama odluke navedeno, te da su nakon toga tuženi, ugovorom o kupoprodaji od 4. aprila 2007. godine, prodali predmetni stan drugim osobama koje se i nalaze u posjedu predmetnog stana. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi obrazložili da tužba za smetanje posjeda nije tužba za utvrđenje, nego je kondemnatorna tužba upravljena na određenu činidbu tako da se rješenjem suda u smislu odredbe člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima naređuje tuženom da uspostavi prethodno posjedovno stanje, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, te druge mjere od daljeg smetanja posjeda. S tim u vezi, istaknuto je da u slučaju kada se utvrdi da vraćanje oduzetog posjeda nije moguće, ne može se djelimično usvojiti tužbeni zahtjev za zaštitu posjeda na način da se samo utvrdi da je izvršen čin smetanja posjeda jer je utvrđenje čina smetanja posjeda samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti zahtjeva za uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja.
27. Imajući u vidu navedeno kao i činjenice konkretnog predmeta, te relevantne odredbe čl. 83. i
84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Zbog toga Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.
28. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
Ostali navodi
29. Apelant također ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. i 13. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da apelant navode o kršenju ovih prava zasniva na istim navodima o primjeni materijalnog prava koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje, te s obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da u tom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao mogućnost da protiv prvostepene odluke koristi redovne pravne lijekove, što je i učinio, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Stoga Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanta iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. i 13. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluke u pogledu primjene relevantnih odredbi čl. 83. i 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu i kada je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove prema zakonu i koristio ih je.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman