Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4344/13 (Z. S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4344/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4344/13, rješavajući apelaciju Zlatka Sabljakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zlatka Sabljakovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federcije BiH broj 20 0 P 003880 13 Rev od 12.

septembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zlatku Sabljakoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Zlatku Sabljakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Sabljakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 003880 13 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003880 12 Gž od 10. decembra 2012.

godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003880 01 P od 24. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlatko Sabljaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jasmin Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 24. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 003880 13 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 003880 12 Gž od 10. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 003880 01 P od 24. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. ranijih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 2. decembra 2013. godine, Općinski sud 5. decembra 2013. godine, tužena i Vrhovni sud 6. decembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 29. januara 2001. godine podnio tužbu protiv tužene u kojoj je naveo da je u vrijeme rata 18. decembra 1993. godine komisija Odsjeka za inspekcijske poslove tužene izvršila popis robe i inventara u apelantovoj prodavnici čiji su podaci precizirani u presudi, te da je tom prilikom sva trgovačka roba izuzeta zajedno sa inventarom prodavnice, opremom, sanitarijama i svim ostalim stvarima iz prodavnice zbog čega apelant traži da mu tužena naknadi materijalnu štetu u iznosu od 20.668,30 KM. Nakon što je tužena dostavila odgovor na tužbu 21. maja 2003. godine, zakazani su i održani pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu.

6. Općinski sud je donio Presudu broj 20 0 P 003880 01 P od 24. januara 2012. godine kojom je apelantov predmetni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je tužena u toku postupka istakla prigovor zastare potraživanja navodeći da je nesporno da je apelant za navodnu nastalu štetu saznao odmah nakon njenog nastanka, u decembru 1993. godine, te da su, s tim u vezi, protekli svi mogući zastarni rokovi za potraživanje naknade materijalne štete. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je odlukom Izvršnog odbora tužene od 18. decembra 1993. godine izvršeno popisivanje i izuzimanje robe i inventara i opreme iz apelantove radnje, te da apelantu nikada nije vraćena niti je apelant za navedeno obeštećen. Općinski sud je naveo da apelant svoj zahtjev zasniva na odredbama Zakona o obligacioniom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se prigovor zastare koji je istakla tužena ima rješavati shodno odredbama tog zakona. S tim u vezi, navedeno je da opće odredbe ZOO-a o zastarjelosti propisuju da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze i da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360. ZOO-a); da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze (član 361. ZOO-a) i da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (član 362. ZOO-a). Također je navedeno da je odredbama člana 376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok), a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok); da je čl. 383. i 388. istog zakona propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, te da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom povjerioca preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

7. Općinski sud je obrazložio da je apelant 29. januara 2001. godine podnio tužbu protiv tužene sa zahtjevom za naknadu materijalne štete koja se desila 20. decembra 1993. godine o čemu ne spori da je imao blagovremena saznanja, a što proizlazi i iz provedenih dokaza, to je nesporno, prema zaključku tog suda, da je u konkrentom slučaju protekao i subjektivni i objektivni zastarni rok. Navedeno je da apelant, s tim u vezi, ističe da nije mogao pristupiti sudu sve dok se nije vratio iz izbjeglištva iz Republike Hrvatske i kada mu je kuća vraćena u posjed, te da tek od dana povratka, 23. augusta 1998. godine, za njega teče zastarni rok koji je u ratu prekinut. Općinski sud je istakao da je Vrhovni sud u odlukama preciziranim u presudi, zauzeo stav da ratna zbivanja nisu bila prepreka koja je sprečavala tok zastarnog roka s obzirom da su uglavnom svi sudovi radili, istina u smanjenom obimu, te da je postojala mogućnost obraćanja i mjesno nenadležnom sudu koji bi onda ustupao predmet mjesno nadležnom sudu. Zbog svega navedenog, Općinski sud je zaključio i da u apelantovom slučaju ratno stanje nije predstavljalo prepreku da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze od tužene, te ukazuje i na činjenicu da je apelant i nakon prestanka rata i ratnog stanja kao i povrata u posjed kuće, čekao pet, odnosno tri godine da bi podnio predmetnu tužbu čime su, prema zaključku tog suda, nesporno protekli zastarni rokovi iz člana 376. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 20 0 P 003880 12 Gž od 10. decembra 2012. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da, suprotno stavu prvostepenog suda, taj sud smatra da rat predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarenje odštetnog zahtjeva, te da apelantu rok zastare treba računati od dana kad su prestale okolnosti koje su onemogućavale komunikaciju sa sudom u smislu dolaska u sud ili slanja poštanskih pošiljki, a što se, prema mišljenju tog suda, desilo 23. decembra 1995. godine kada je odlukom Predsjedništva BiH ukinuto vanredno stanje. S obzirom na navedeno, te kako je apelant tužbu podnio 29. januara 2001. godine, Kantonalni sud je zaključio da su do tog dana protekli i subjektivni i objektivni zastarni rok te je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 20 0 P 003880 13 Rev od 12. septembra 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je osporena presuda zasnovana na zakonu jer je nesporno utvrđeno da je apelant za nastalu štetu saznao dok je za vrijeme rata boravio u Velikoj Kladuši, gdje je izbjegao iz Cazina, a nakon toga u Hrvatskoj, te da je, s tim u vezi, nesporno da su protekli svi zastarni rokovi kako su to naveli nižestepeni sudovi. Pri tom je navedeno da je neosnovan i revizioni navod apelanta da je podnošenjem zahtjeva tuženoj iz 1999. godine prekinuo zastaru jer je, kako je obrazloženo, za prekid zastare potrebno podnijeti zahtjev prije isteka zastarnih rokova, a što u konkretnom nije bio slučaj. Navedeno je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u njegovom slučaju zastarni rok trebalo računati od povratka kući s obzirom da je već od kraja 1995. godine kada je ukinuto ratno stanje, bilo moguće doći direktno u sud radi predaje zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljno utvrđenim činjenicama i neopravdano dugom trajanju postupka. Smatra da su sudovi nesporno trebali uzeti u obzir da kao suprug visokopozicionirane funkcionerke Autonomne pokrajine Zapadna Bosna nije imao mogućnost da bezbjedno pristupi sudu i zahtijeva naknadu štete, te da je trebalo voditi računa o ratnom stanju. Apelant smatra da ničim nije dokazano da je odmah nakon nastanka štete znao za tu štetu jer je za štetu saznao tek 1998. godine kada se vratio kući iz izbjeglištva. Također, smatra da je njegovo usmeno obraćanje tuženoj 1999. godine prekinulo zastarni rok kao i da je predmetni postupak neopravdano trajao više od 11 godina.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj presudi.

12. Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer prilikom donošenja osporenih odluka, nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

14. Tužena je navela da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom i standardima ljudskih prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

(1)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nastupanje zastarjelosti Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 003880 13 Rev od 12. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete, dakle o pravima i obavezama građanskopravne prirode zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

24. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava i proizvoljno utvrđenih činjenica jer su redovni sudovi zaključili da je njegovo potraživanje zastarjelo, a pri tome nisu vodili računa da zastarni rokovi nisu tekli u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka i objektivnog i subjektivnog zastarnog roka iz člana 376. ZOO-a. Redovni sudovi su smatrali da je apelantovo potraživanje zastarjelo, s obzirom da su apelantu trgovačka roba, inventar i oprema iz radnje izuzeti 20. decembra 1993. godine za šta je apelant saznao neposredno nakon izuzimanja (a što je utvrđeno na osnovu iskaza poimenično navedenih svjedoka i materijalnih dokaza), a da je apelant naknadu štete zatražio tek 29. januara 2001. godine.

27. Ustavni sud najprije ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka o dopustivosti od 24. februara 2014. godine, dostupna na: http://hudoc.echr.coe.int), razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te najzad činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku. U vezi sa aplikativnim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, pa da u ovom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu, a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu jer je, prema relevantnim propisima, svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu, bez obzira na nadležnost, da je registrira i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. S tim u vezi, je ukazano i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a kojom je izričito bilo regulirano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje te da, imajući u vidu sve navedeno, a uzimajući u obzir legitimni cilj kojem služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi u više odluka podržao citirani stav. Tako je npr. u odlukama br. AP 23/13 i AP 1526/11 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 23/13 od 20. juna 2016. godine i broj AP 1526/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) zaključio da nije bilo proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelanticino potraživanje zastarjelo, te istakao da „analizirajući apelacione navode i zaključke osporenih presuda, kod nesporne činjenice da je od posljednjeg davanja 1. maja 1992. godine do podnošenja tužbe prošao rok od 11 godina, a imajući u vidu da apelantica ne navodi niti jedan razlog ili dokaz koji bi uputio na zaključak da nije bila u mogućnosti da tužbu podnese i nenadležnom sudu i da tako utječe na prekid toka zastarjelosti, te imajući u vidu zaključak Evropskog suda u predmetu Lončar, Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine argumente o „nesavladivim preprekama“. Shodno navedenom, proizlazi da je apelantica „propustila da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata“ (vidi, već citirani Lončar, stav 43), pa je pravilan stav prvostepenog suda, koji je prihvatio i drugostepeni sud, da je protekao rok od 11 godina u smislu člana 383. ZOO.“

29. S obzirom da je i u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja imajući u vidu naprijed navedene činjenice, Ustavni sud smatra da se stav iskazan u naprijed navedenim odlukama može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog toga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove navode, poziva na obrazloženja iz odluka br. AP 23/13 i AP 1526/11, te zaključuje da su apelantovi navodi da njegovo potraživanje zbog nastupanja rata na teritoriji BiH nije zastarjelo, neosnovani. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku, suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrđeno da je za štetu saznao odmah nakon njenog nastanka, te da su redovni sudovi dali obrazloženje da apelantovim obraćanjem tuženoj u vezi s naknadom štete 1999. godine zastarni rok nije ni mogao biti prekinut jer je do tada već bio protekao. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava.

Dužina trajanja postupka

31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog nerazumne dužine trajanja postupka od preko 13 godina.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut pred Općinskim sudom 29. januara 2001. godine kada je apelant podnio predmetnu tužbu i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 12. septembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i osam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b)Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete zbog u ratu izuzete trgovačke robe, inventara i opreme iz radnje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjenicama koje su redovni sudovi trebali utvrditi.

35. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio tužbu, prvostepeni sud tužbu na odgovor poslao tuženom u roku od skoro dvije godine, te da je tom sudu trebalo ukupno punih 11 godina da bi donio prvostepenu presudu u predmetu koji nije bio posebno složen. Nakon toga, postupak po pravnim lijekovima (žalba i revizija) je na dvije sudske instance okončan u roku od jedne godine i osam mjeseci. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je predmetni postupak na pojedinim instancama trajao relativno kratko (po žalbi i reviziji), Ustavni sud smatra da navedeno ne opravdava dužinu trajanja postupka od preko 12 godina, te da odgovornost za takvu dužinu trajanja snosi prvenstveno Općinski sud koji ne nudi nikakve argumente i razloge za ovako dugo trajanje postupka. Ovo stoga jer iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Zbog toga Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u odnosu na dužinu trajanja postupka.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodjelit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

37. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

38. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao 12 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

39. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za primjenu prava i utvrđeno činjenično stanje, odnosno tvrdnju da njegovo potraživanje nije zastarjelo. S obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da pravo nije proizvoljno primijenjeno niti da su činjenice proizvoljno utvrđene, odnosno da u tom segmentu nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je postupak za utvrđivanje prava apelanta na naknadu materijalne štete, trajao 12 godina i osam mjeseci, od čega punih 11 godina pred Općinskim sudom, a da pri tom redovni sud nije ponudio nikakve argumente i razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

41. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava i utvrđivanje činjenica kada su redovni sudovi zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, s obzirom da je apelant za nastanak štete saznao nakon njenog nastanka 20. decembra 1993. godine, a tužbeni zahtjev je podnio tek 29. januara 2001. godine.

42. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, a Ustavni sud je zaključio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice proizvoljno utvrđene.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4344/13 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio