Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-677/15 (J. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-677/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-677/15, rješavajući apelaciju Jasminke Juhić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasminka Juhić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 1 P 001012 14 Rev od 21. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Jasminka Juhić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 1 P 001012 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na dan zaključenja ugovora o poklonu (4. avgust 2004. godine) između N. Š. i D. Š., kao poklonodavatelja i M. Š. i mldb. M. Š., (sin i unuk poklonodavca N. Š.), kao poklonoprimatelja na parceli (pobliže opisana u izreci prvstepene presude) bila sagrađena kuća površine 107 m i pomoćni objekat površine 62 m , pa se briše upis posjednika-vlasnika M. Š. sa dijelom ½ na parceli, u naravi dvorište površine 306 m , kuća površine 107 m i pomoćni objekat površine 62 m , kao i zahtjev da se utvrdi da je apelantica stekla pravo vlasništva po osnovu nasljedstva iza umrlih roditelja D. Š. i N. Š. na naprijed navedenim nekretninama sa dijelom ½, a na dvorištu sa dijelom ¼, pa se tuženici (M. Š. i mldb. M. Š.) obavezuju da trpe, da se brišu kao posjednici – vlasnici sa po ½ dijela na parceli u naravi dvorište, kuća i pomoćni objekat, i da se na parceli, u naravi kuća i pomoćni objekat kao posjednik – vlasnik upiše tuženi M. Š. sa ½ dijela, a na parceli, u naravi dvorište upišu tuženi M. Š. i tuženi mldb. M. Š. sa po 6/16 idealnih dijelova.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su apelantica i tuženi M. Š., brat i sestra, a da je tuženi mldb. M. Š. apelanticin bratić, te da je između N. Š. i D. Š., kao poklonodavaca i tuženih, kao poklonoprimaca 4. avgusta 2004. godine zaključen ugovor o poklonu (predmet ugovora o poklonu gradilište površine 475 m ). Nadalje, utvrđeno je da je poklon predat poklonoprimcima, koji su sa poklonodavcima živjeli u zajedničkom domaćinstvu do smrti poklonodavaca, a da je kuća koja se nalazi na predmetnoj parceli sagrađena 1982/83. godine i da je po zahtjevu tuženog M. Š. kuća uplanjena i upisana na njega. Osim toga, konstatovano je da je ugovor o poklonu dobročini, formalni, dvostrani pravni posao kojim vlasnik raspolaže sa svojom imovinom za života, nije prinudan i nastaje saglasnom voljom ugovarača, i može ga opozvati poklonodavac, a pobijati treća lica i to samo kao nužni nasljednici kada im je povrijeđen nužni nasljedni dio, lica koja je po zakonu poslodavac dužan da izdržava i povjerioci poklonodavca koji su u slučaju poklona prikraćeni u svojim potraživanjima, a u roku od tri godine od smrti poklonodavca. U vezi s tim, konstatovano je da apelantica, kao kćerka poklonodavaca (nužni nasljednik), predmetni ugovor o poklonu ne pobija zbog povrede nužnog nasljednog dijela, već je njen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je kuća u vrijeme sačinjavanja ugovora o poklonu bila sagrađena na parceli koja je predmet poklona, te da volja poklonodavaca nije bila da poklone i kuću i pomoćne objekte, pa da se dosljedno tome tuženi briše sa pravom vlasništva od ½ na kući i pomoćnim objektima i da se utvrdi da je apelantica po osnovu nasljeđa stekla pravo vlasništva na kući i zemljištu u obimu kako je to navedeno u tužbi. Dakle, zaključeno je da se predmetni ugovor o poklonu pobija iz razloga iz kojih se ne može pobijati. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da objekti i zemljište predstavljaju jednu cjelinu i dijele sudbinu (kuća izgrađena 1982/83. godine, ugovor o poklonu zaključen 2004. godine), pa obzirom da je predmet poklona predat tuženom M. Š., koji je živio sa poklonodavcima u kući do njihove smrti i da se kao vlasnik kuće upisao 2005. godine, kada je poklonodavac N. Š. bio živ, to je shodno navedenom zaključeno da je stvarna volja poklonodavaca bila da poklone i kuću zajedno sa zemljištem na kojem je sagrađena. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman