Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/15 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-118/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-118/15, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 011178 14 Uvp od 25.
septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 011178 14 Uvp od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija), kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu naloženo da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreskih obaveza.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz podataka predmeta spisa proizlazi da je izvršenom kontrolom obračuna i uplate poreza i doprinosa na plaće i iz plaća u određenom vremenskom periodu, utvrđeno da obračun i uplatu doprinosa za obveznike doprinosa iz člana 4. Zakona o doprinosima vrši isplatilac prilikom svake isplate na dan njihove isplate u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o doprinosima, što znači, da se doprinosi obračunavaju prilikom obračuna plaće, a uplata doprinosa prilikom svake isplate plaće, pa obzirom da je apelant djelomično izvršio isplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje u skladu sa članom 13. Zakona o doprinosima, obračunata je zatezna kamata po stopi od 0,04% za svaki dan zakašnjenja što predstavlja dodatnu utvrđenu obavezu za uplatu, koju je apelant neosnovano osporio. Također se navodi da je članom 2. Zakona o porezu na plaću, propisano da pod plaćom u smislu tog Zakona podrazumijevaju se lična i dodatna primanja koja fizičko lice ostvari po osnovu redovnog rada, dodatna primanja koje fizičko lice ostvari izvan redovnog rada i primanja koja fizičko lice ostvari od samostalnog obavljanja djelatnosti, da članom 7. navedenog Zakona, navedena su dodatna primanja iz redovnog rada i izvan redovnog rada, a članom 9. navedeno koja se primanja ne smatraju plaćom koja podliježe plaćanju poreza, te da član 11., tog Zakona stavom 3. propisuje da se na dodatna primanja koja nisu obuhvaćena članom 7. Zakona, u konkretnom slučaju, obračunava i plaća porez po stopi od 50%, pa kako je prilikom kontrole utvrđeno, iz evidencije poreznog obveznika, da su vršena davanja u novcu uposlenicima za posebna zalaganja i povodom „Dana rudara“, bez obračunavanja poreza na dodatna primanja (50%+kamata) za navedene periode, to je apelantu pravilno obračunat porez na dodatna primanja po stopi od 50% i pripadajuća zatezna kamata po stopi od 0,04% za svaki dan zakašnjenja plaćanja u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate. Vrhovni sud konstatuje da obračunati iznos poreza na dodatna primanja i pripadajuće kamate predstavlja dodatno utvrđenu obavezu poreza koju je porezni obveznik-apelant dužan proknjižiti u svojim poreznim evidencijama. Vrhovni sud, također, navodi da prilikom kontrole obračuna poreza na promet proizvoda i usluga utvrđeno je da je apelant vršio nabavku građevinskog materijala (trupci, čelične podgrede u dijelovima) u čiju cijenu nije bio obračunat porez na promet po stopi od 10% (član 5. i 6. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga), a članovima 13. i 14. istog Zakona je propisano, da se porez na promet proizvoda plaća na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji, to se trupci, čelične podgrede u dijelovima, ne mogu smatrati reprodukcijskim materijalom u smislu odredbe člana 12. ovog Zakona (materijal, sirovine, poluproizvodi, dijelovi i pomoćni materijal koji se preradom, doradom, ugradnjom, nanošenjem ili na drugi način troši u procesu proizvodnje i ulazi u supstancu finalnog proizvoda), obzirom da je registrovna osnovna djelatnost apelanta „vađenje i briketiranje mrkog uglja“, pa je pravilno obračunat porez na materijal za građevinarstvo.
3. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman