Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-516/13 (Internacionalna asocijacija „EFFECTA“ d.o.o.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Javni interes
- Porez
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se smatra imovinom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-516/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 516/13, rješavajući apelaciju Internacionalne asocijacije „Effecta“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Internacionalne asocijacije „Effecta“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine i S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine Banja Luka broj 01/04-UP/II-1046/09 od 24. decembra 2009. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Tuzla broj 04/5/II-17-702-46-3/09 od 22. septembra 2009. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine- Regionalni centar Tuzla - Odsjek za poreze-Grupa za reviziju i kontrolu broj 04/5-2-/II-17-1-8-3-702/09 od 22. jula 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Internacionalne asocijacije „Effecta“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013.
godine i S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine Banja Luka broj 01/04-UP/II-1046/09 od 24. decembra 2009. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Tuzla broj 04/5/II-17-702-46-3/09 od 22. septembra 2009.
godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Tuzla-Odsjek za poreze-Grupa za reviziju i kontrolu broj 04/5-2-/II-17-1-8-3-702/09 od 22. jula 2009.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Internacionalna asocijacija „Effecta“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 4. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/04-UP/II-1046/09 od 24. decembra 2009. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Tuzla (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) broj 04/5/II-17-702-46-3/09 od 22. septembra 2009. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Tuzla-Odsjek za poreze-Grupa za reviziju i kontrolu (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 04/5-2-/II-17-1-8-3-702/09 od 22. jula 2009. godine. Nakon podnošenja apelacije predmetni postupak je okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave, Regionalnog centra i Odsjeka zatraženo je 31. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Uprava, Regionalni centar i Odsjek su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 15. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odsjek je donio Rješenje broj 04/5-2-/II-17-1-8-3-702/09 od 22. jula 2009. godine kojim je apelantu utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza za porezni period od 1. decembra 2008. godine do 30. aprila 2009. godine u iznosu od 119.014,00 KM, te određeno da će se, u slučaju neizvršenja obaveze u određenom roku, naplata provesti prinudnim putem, kao i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
6. U obrazloženju rješenja Odsjeka utvrđeno je da je apelant, kao davalac usluga, sa Opskrbnim centrom za vojnike kopnene vojske i zračnih snaga za područje Evrope/Usluge pomoćnog osoblja vojske i zračnih snaga - Evropski region, Njemačka (u daljnjem tekstu: AAFES), „koja je dio civilnih službi Vlade SAD i koja nema svoje sjedište ili prebivalište u BiH“, kao primaocem usluga, zaključio ugovor o pružanju usluga (broj ugovora bliže naveden u obrazloženju rješenja) o osiguravanju radne snage za usluge pomoćnog osoblja vojske i zračnih snaga na „Operaciji za oslobođenje Iraka“. Dalje, utvrđeno je da je apelant fakture za izvršene usluge, prema tom ugovoru, ispostavljao AAFES-u na adresu u Dalasu, Teksas (SAD), i da po njima nije vršio obračun poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV). U vezi sa tim, konstatirano je da, prema odredbama člana 15. stav 2. tačka 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), a u vezi sa tačkom 4. pod f) stava 2. istog člana Zakona o PDV, ako usluge stavljanja osoblja na raspolaganje pruža obveznik koji ima sjedište u BiH za primaoca usluga koji nema svoje sjedište ili prebivalište u BiH, mjestom pružanja usluge smatra se mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište. Međutim, dalje je konstatirano da je, u skladu sa stavom 9. člana 21. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV (u daljnjem tekstu: Pravilnik), davalac usluge, u svrhu dokazivanja da se usluga vrši stranom državljaninu a radi stjecanja uvjeta za oslobođenje od obaveze obračunavanja PDV, dužan od pravnog lica primaoca usluge uzeti potvrdu o registraciji poreznog obveznika. U vezi sa navedenim, utvrđeno je da apelant nema takvu potvrdu, odnosno da je u postupku kontrole nije predočio inspektorima. Također, konstatirano je da je, prema predlošku A-Opće odredbe ugovora o obavljanju usluga, apelant u pogledu poreza preuzeo potpunu i samostalnu odgovornost za sve federalne, državne i lokalne poreze koji se odnose na imovinu, prihod i transakcije ugovarača, kao i da će se cijene ispostavljene AAFES-u smatrati kao da su u njih uključeni svi važeći porezi. Odsjek je, zatim, konstatirao da je članom 16. Zakona o PDV propisano da UIO, radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja, može u preciziranim slučajevima odrediti mjesto pružanja usluge iz člana 15. stav 2. tačka 4. istog zakona. Odsjek je zaključio da iz navedenog proizlazi da bi neobračunavanjem PDV iz člana 15. stav 2. tačka 4.f) Zakona o PDV u konkretnom slučaju došlo do duplog neoporezivanja, jer je usluga obavljena neobvezniku PDV (što je tvrdio i apelant, odnosno da AAFES nije porezni obveznik), a apelant je, prema predlošku A - Opće odredbe ugovora o obavljanju usluga, preuzeo potpunu i samostalnu odgovornost za sve federalne, državne i lokalne poreze koji se odnose na imovinu, prihod i transakcije ugovarača. Shodno tome, Odsjek je izvršio obračun PDV i utvrdio apelantovu dodatnu obavezu da plati PDV.
7. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Odsjeka, Regionalni centar je donio Rješenje broj 04/5/II-17-702-46-3/09 od 22. septembra 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu.
8. U obrazloženju rješenja Regionalnog centra konstatirano je da iz ugovora koji je apelant zaključio sa AAFES-om proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o uslugama iz člana 15. stav 2. tačka 4.f) Zakona o PDV (stavljanja osoblja na raspolaganje), a da se primalac usluga tim ugovorom ogradio od bilo kakvih poreznih obaveza i da je sav teret tih obaveza prebacio na apelanta. Pored toga, ukazano je i na ugovore o radnom odnosu koje je apelant zaključio sa konkretnim zaposlenicima. Po mišljenju Regionalnog centra, iz toga proizlazi da su svi zaposleni apelantovi zaposlenici i da se radi o ustupanju osoblja, a ne o apelantovom vršenju konkretno ugovorenih poslova za AAFES. Regionalni centar je konstatirao da apelant u upravnom postupku nije dokazao da je za izvršene usluge „platio ijednu KM poreza državi BiH, gdje se nalazi sjedište preduzeća, niti državi u kojoj je AAFES provodio vojne operacije, tj. u Iraku“. Ocijenivši da primalac usluge nije porezni obveznik i da je svu poreznu obavezu ugovorom prenio na apelanta, Regionalni centar je zaključio da se u konkretnom slučaju nije ni mogao ispuniti zahtjev iz odredbe člana 21. stav 9. Pravilnika, pa je, s obzirom na navedeno, primijenjena odredba člana 16. Zakona o PDV po kojoj je, zbog onemogućavanja izbjegavanja oporezivanja izvršenih usluga, određeno da je mjesto vršenja usluge u BiH i, shodno tome, izvršeni obračun i plaćanje PDV.
9. Apelant je podnio žalbu protiv Rješenja broj 04/5/II-17-702-46-3/09 od 22. septembra 2009. godine, koju je Uprava odbila Rješenjem broj 01/04-UP/II-1046/09 od 24. decembra 2009. godine.
10. U obrazloženju rješenja Uprave je konstatirano da apelant smatra da se u predmetnoj stvari radi o uslugama koje su izvršene van teritorije BiH i da one nisu predmet oporezivanja u BiH. Međutim, ocijenjeno je da su ovi žalbeni navodi neosnovani, jer se u konkretnom slučaju radi o uslugama koje su predmet oporezivanja, odnosno o uslugama koje, shodno odredbama Zakona o PDV, nisu oslobođene plaćanja PDV. U vezi sa tim, istaknuto je da je odredbama člana 15. Zakona o PDV regulirano mjesto prometa usluga a koji je predmet oporezivanja u smislu navedenog zakona. Konstatirano je da se smatra da se mjesto gdje se vrši takav promet usluga (stavljanje osoblja na raspolaganje) nalazi u BiH kada se radi o mjestu gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, shodno odredbama člana 15. Zakona o PDV i člana 21. Pravilnika. Međutim, ocijenivši da utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju upućuje na primjenu odredaba člana 16. Zakona, Uprava je zaključila da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je svoju odluku donio u skladu sa navedenim odredbama. Uprava je, također, konstatirala da apelantovi navodi koji se odnose na pravni status AAFES-a i njegovu registraciju nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u konkretnom predmetu s obzirom na to da je prvostepeni organ prilikom donošenja odluke primijenio relevantne zakonske odredbe. Pored toga, ocijenjeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 27. stav 6. Zakona o PDV, jer se u konkretnom slučaju ne radi o pružanju usluga koje vrše predstavnici i drugi posrednici u ime i za račun drugog, odnosno o uslugama predviđenim navedenim odredbama, već da se radi o uslugama stavljanja osoblja na raspolaganje, kako je to zaključio i prvostepeni organ, a što nesporno proizlazi iz odredaba predmetnih ugovora. Shodno navedenom, Uprava je zaključila da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izvršio obračun porezne obaveze, na način i u iznosima navedenim u rješenju o razrezu dodatne porezne obaveze, imajući u vidu odredbe čl. 3. i 8. stav 1, člana 15. stav 2. tač. 4. i 5, člana 16. Zakona o PDV, te člana 21. Pravilnika.
11. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Uprave broj 01/04-UP/II-1046/09 od 24. decembra 2009. godine, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine.
12. Razmotrivši tužbu i osporeni akt, Sud BiH je u obrazloženju svoje presude ocijenio da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. U vezi sa tim, Sud BiH je, između ostalog, konstatirao da su organi Uprave pravilno utvrdili da je apelant kao kontrolirani porezni obveznik pružio predmetne usluge za primaoca usluga koji nema svoje sjedište u BiH, zbog čega se mjestom pružanja usluga smatra mjesto gdje primalac usluga ima sjedište svoje firme. U tom slučaju je davalac usluge dužan od primaoca usluge pribaviti potvrdu o registraciji poreznog obveznika, kako je to predviđeno odredbom člana 21. stav 9. Pravilnika. Međutim, sud je zaključio da su organi Uprave, nakon utvrđenja da apelant, kao davalac usluga, ne posjeduje potvrdu o registraciji poreznog obveznika primaoca usluga, pravilno utvrdili dodatnu poreznu obavezu za izvršeni promet usluga za koji je apelant ostvarivao naknadu.
13. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, koji je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine.
14. U obrazloženju presude Sud BiH je prihvatio kao valjane pravne zaključke iz odluke donesene u upravnom sporu, zaključivši da je u upravnom sporu pravilno ocijenjeno da su organi Uprave, nakon postupka kontrole indirektnih poreza apelanta, u konkretnom slučaju osnovano izvršili razrez i obračun PDV u smislu odredbi člana 3, člana 8. stav 1, člana 15. stav 2. i člana 16. Zakona o PDV i člana 21. Pravilnika.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. Iz iscrpnih navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je, imajući u vidu odredbe čl. 1. i 3. Zakona o PDV i člana 2. Pravilnika, koje su, po njegovom mišljenju, organi Uprave i redovni sud zanemarili, u konkretnom slučaju izvršen promet usluga van teritorije BiH, te da, u skladu sa tim odredbama, nije bilo ni mjesta za primjenu odredaba čl. 15. i 16. Zakona o PDV i člana 21. stav 9. Pravilnika, ni za njegovo obavezivanje na plaćanje PDV u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, tvrdi da je osporenim rješenjima nesporno utvrđeno da je usluge vršio isključivo izvan teritorije BiH, i to u Iraku, za potrebe Ministarstva odbrane SAD, koje je putem vladine organizacije AAFES angažirano u ratnim operacijama „oslobađanja Iraka“ sa kojom je sklopio ugovor o obavljanju poslova za potrebe američke vojske. Dalje, tvrdi da se ne može opteretiti obavezom da plati PDV, jer je nemoguće da dostavi potvrdu da je AAFES porezni obveznik s obzirom na to da je on državni organ koji ne može biti porezni obveznik. Apelant, također, tvrdi da usluge koje obavlja za AAFES nisu usluge u smislu člana 8. Zakona o PDV, pa se, shodno tome, ne mogu oporezivati sve i da su obavljene na teritoriji BiH. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 3. Zakona o PDV i da se „nema (se) šta primjenjivati član 15.“ istog zakona, jer „niti je primalac usluge u BiH, niti je usluga izvršena u BiH, niti je stavljeno osoblje na raspolaganje u BiH, niti je usluga vršena u BiH za lice koje nema sjedište u BiH, nego je usluga vršena van BiH“. Također, tvrdi da je neosnovano odbijeno njegovo pozivanje na odredbe člana 27. stav 6. Zakona o PDV, jer bi, kako smatra, u skladu sa ovom zakonskom odredbom u svakom slučaju bio oslobođen obaveze plaćanja poreza. Apelant navodi i da, prema članu 57. Zakona o PDV, ne treba biti obveznik PDV, jer je tom zakonskom odredbom propisano da je porezni obveznik svako lice čiji oporezivi dio prometa dobrima ili uslugama prelazi ili će preći prag od 50.000,00 KM, a s obzirom na to da, u smislu člana 3. Zakona o PDV, na teritoriji BiH nije ostvario promet uslugama (ni promet dobrima) „niti jednu KM“, ne može biti porezni obveznik. Pored toga, apelant tvrdi da je predložio zakazivanje javne rasprave pred Sudom BiH radi rješavanja spornih pitanja, ali da je taj sud u osporenoj presudi odbio njegov prijedlog iako je, kako navodi, detaljno obrazložio razloge zbog kojih je neophodno zakazati tu raspravu, koje taj sud uopće nije ocijenio.
b) Odgovori na apelaciju
16. Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom odlukom tog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da je apelantu omogućen pristup sudu, te da je upravni spor rješavao na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, i da je u konkretnom slučaju utvrdio da je pobijano rješenje pravilno, jer su se stekli uvjeti iz čl. 3. i 8. stav 1, 15. stav 2. i člana 16. Zakona o PDV, te člana 21. Pravilnika, kao i da je tuženi porezni organ proveo postupak propisan zakonom, omogućio apelantu pristup i izjašnjavanje u svakoj fazi postupka, odnosno da su porezni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnoj stvari i na takvo utvrđenje pravilno primijenili materijalni propis uz poštovanje pravila upravnog postupka. Sud BiH, također, smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Sud BiH, pored toga, smatra da osporenom odlukom nije povrijedio ni apelantova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, jer su, po mišljenju tog suda, apelacioni navodi o povredi tih prava paušalni, a apelantova obaveza da plati porez nije posljedica proizvoljnog postupanja organa države, već je određena u postupku provedenom u skladu sa odredbama relevantnih propisa. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je Presuda tog suda broj S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, koje je osporena apelacijom, donesena prije nego što je u konkretnoj pravnoj stvari donesena Presuda istog suda broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje te odluke, pa se, po mišljenju Suda BiH, postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije.
17. Uprava je u odgovoru na apelaciju, prije svega, ukratko opisala hronologiju konkretnog postupka, odnosno odlučenja i obrazloženja osporenih odluka, kao i Presude Suda BiH broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine, koja je donesena nakon podnošenja apelacije (a koju je Uprava dostavila u prilogu apelacije). U vezi sa tim, Uprava je istakla da je Sud BiH presudama donesenim u konkretnoj upravnoj stvari potvrdio zakonitost postupanja organa Uprave u odnosu na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju. Samim tim su, prema shvaćanju Uprave, apelacioni navodi neosnovani a, dodatno, i zbog toga što ih, po mišljenju Uprave, apelant u apelaciji ničim nije dokazao. Pored navedenog, Uprava smatra da je neosnovan i da nema utjecaja na drugačije rješavanje u konkretnoj upravnoj stvari apelantov navod da je dokazao pravni status AAFES-a (jer je vladina institucija). Ovo zbog toga što je, po mišljenju Uprave, apelant na taj način dokazao da nije pribavio potvrdu kojom bi dokazao da je primalac usluge porezni obveznik, te što je apelant zanemario činjenicu da je odredbama člana 16. Zakona o PDV propisano ovlaštenje Uprave da postupa u slučajevima izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja. Uprava ističe da je prilaganjem dopisa ovlaštenog oficira AAFES-a apelant samo dodatno dokazao da se radi o neobvezniku PDV kao primaocu usluga, te da je na taj način upravo dokazao da je u konkretnom slučaju Uprava, zbog izbjegavanja duplog neoporezivanja, bila obavezna postupiti na ovakav način, odnosno na način koji je potvrdio Sud BiH. Osim toga, Uprava je istakla da je apelant registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza kao obveznik PDV u skladu sa važećim propisima, a u postupku registracije i upisa u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza u kojem je prihvaćen zahtjev za registraciju koji je podnio sam apelant, te da apelant kao registrirani obveznik PDV podliježe svim pravima i obavezama koje su propisane odredbama propisa o indirektnom oporezivanju. Shodno tome, Uprava smatra da je neosnovan i navod u apelaciji da apelant ne treba biti obveznik PDV, osobito imajući u vidu da je, prema izloženom pravosnažnom rješenju, u konkretnom postupku utvrđeno da apelant obavlja oporezivi promet. Shodno navedenom, Uprava smatra da u konkretnom postupku nije bilo povrede apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, te je predložila da se odbije apelacija.
18. Regionalni centar i Odsjek su predložili da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana, ili odbije kao neosnovana, jer iz apelacionih navoda, po njihovom mišljenju, ne proizlaze povrede apelantovih ustavnih prava. U vezi sa tim, između ostalog, tvrde da apelant u apelaciji i dalje ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje a pri tome navode da lice koje je korisnik apelantovih usluga nije porezni obveznik i da potvrdu o tome nije mogao ni pribaviti, što je organ Uprave i utvrdio, i da bi izbjegao duplo neoporezivanje, u postupku kontrole izvršio obračun PDV. Naime, naveli su da je u toku postupka kontrole utvrđeno da apelant nije obračunavao PDV na pružene usluge, smatrajući da su one oslobođene plaćanja PDV, ali da je u toku postupka kontrole, kao i u toku žalbenih postupaka dokazano da je apelant bio obavezan da obračuna PDV na pružene usluge. U vezi sa tim, u suštini su ponovili razloge koji su već dati u osporenim odlukama organa Uprave.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Teritorijalna primjena Ovim zakonom uvodi se obaveza i reguliše se sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na teritoriji Bosne i Hercegovine.
[...] Član 3.
Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:
1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;
[...] Član 8.
Promet usluga Prometom usluga, u smislu ovog zakona, smatraju se svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz čl. 4 - 7. ovog zakona.
[...] Član 15.
Mjesto prometa usluga Za promet usluga smatra se da je izvršen u BiH ako obveznik:
1. ima stalno sjedište u BiH iz kojeg se pružaju usluge ili, 2. u nedostatku takvog mjesta, ima stalnu adresu ili uobičajeno mjesto stanovanja u BiH.
Uz odredbe stava 1. ovog člana, mjestom gdje se vrši takav promet usluga smatra se da se nalazi u BiH kada se radi o mjestu gdje:
[...] 4. primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, ako se radi o uslugama:
[...]
f) stavljanja osoblja na raspolaganje;
[...] 5. Ako usluge iz tačke 4. ovog člana pruža obveznik koji ima sjedište ili prebivalište u BiH za primaoca usluga koji nema svoje sjedište ili prebivalište u BiH, mjestom pružanja usluga smatra se mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište. Član 16.
Posebna pravila UIO, radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja, može u preciziranim slučajevima odrediti mjesto pružanja usluga za usluge iz člana 15. stav 2. tačka 4, kao i za usluge iznajmljivanja prevoznih sredstava.
Član 27.
Izvoz dobara Sljedeće se oslobađa od plaćanja (oporezuje nultom stopom) PDV-a:
[...] 6. pružanje usluga koje vrše predstavnici i drugi posrednici u ime i za račun drugog, pod uslovom da te usluge čine dio usluga koje su navedene u ovom članu ili usluge koje se vrše van BiH;
[...]
20. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Predmet oporezivanja (1) Predmet oporezivanja porezom na dodatu vrijednost ( u daljem tekstu: PDV ) je svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriji Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu BiH ) uz naknadu, vlastita potrošnja, unos dobara u carinsko područje BiH, te isporuka dobara i usluga što se obavi uz naknadu, bez naknade ili uz povoljnije uslove poreskim obveznicima i njihovim zastupnicima, kao i drugim primaocima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uslovi.
Član 21.
Mjesto oporezivanja kod obavljanja usluga (1) BiH se smatra mjestom obavljanja usluga, ako je mjesto obavljanja usluge tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište lica koje obavlja usluge, ako Zakonom ili ovim pravilnikom nije drugačije određeno. Isto se odnosi i ako uslugu obavlja poslovna jedinica stranog preduzeća koja se nalazi u BiH.
(2) U članu 15. stav 2. Zakona, propisani su izuzeci od opšteg načela.
[...] (9) Pri vršenju usluga iz člana 15. stav 2. tačka 4. i 5. Zakona u slučajevima da primalac usluge nije poreski obveznik na teritoriji BiH, odnosno nema svoje prebivalište u BiH, davalac usluge, u svrhu dokazivanja da se usluga vrši stranom državljaninu, a u cilju sticanja uslova za oslobađanje od obaveze obračunavanja PDV-a, dužan je od primaoca usluge uzeti ime i prezime, adresu i broj pasoša za fizičko lice, a za pravno lice potvrdu o registraciji poreskog obveznika.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
24. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez PDV (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant 4. februara 2013. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 002397 10 U od 10. decembra 2012. godine, kao konačne odluke, u roku od 60 dana u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora na apelaciju koje su dostavili Sud BiH i Uprava, kao i dokumentacije dostavljene uz taj odgovor proizlazi da je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. Predmetni postupak je nakon podnošenja apelacije (u roku kraćem od mjesec dana) okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje odbijen.
28. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, u skladu sa novijom praksom Ustavnog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke smatra efektivnim pravnim lijekom ukoliko je izjavljen i ukoliko je postupak povodom tog zahtjeva rezultirao odlukom kojom je taj zahtjev uvažen ili odbijen, dakle, meritornom odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je navedenom Presudom Suda BiH broj S1 3 U 002397 13 Uvp od 26. februara 2013. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen uz pozivanje na iste razloge kao u osporenoj presudi tog suda od 10. decembra 2012. godine. Zbog toga, Ustavni sud smatra cjelishodnim da, iako apelant nije eksplicitno osporio tu presudu, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelacione navode ispita i u kontekstu te presude. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i Suda BiH, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave, koje je ispitao i Sud BiH, utvrđen dodatni razrez PDV koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).
35. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).
36. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu dodatno razrezanog poreza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
38. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).
39. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka, nadležni organ Uprave donio rješenje o dodatnom razrezu PDV apelantu za precizirani period, te mu naložio da uplati utvrđene obaveze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je odredbama člana 3. Zakona o PDV propisano šta je predmet oporezivanja PDV, odnosno da je to, između ostalog, i promet usluga koje porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji BiH uz naknadu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 8. stav 1. istog zakona propisano šta se smatra prometom usluga, a da je odredbama člana 15. st. 1. i 2. tač. 1 - 4. Zakona o PDV, nasuprot apelantovim navodima, konkretizirano kada se smatra da je promet usluga izvršen u BiH. Tako je odredbom člana 15. stav 1. navedenog zakona propisan opći princip po kojem se smatra da je promet usluga izvršen u BiH ako obveznik ima stalno sjedište u BiH iz kojeg se pružaju usluge, ili, u nedostatku takvog mjesta, ima stalnu adresu ili uobičajeno mjesto stanovanja u BiH, a odredbom člana 15. stav 2. propisani su i posebni principi za pojedine, taksativno navedene, vrste usluga. Tako je odredbom člana 15. stav 2. tačka 4. pod f) propisano da se, uz odredbe stava 1. ovog člana, mjesto gdje se vrši takav promet usluga smatra da se nalazi u BiH kada se radi o mjestu gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište, ako se radi o uslugama stavljanja osoblja na raspolaganje. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 15. stav 2. tačka 5. istog zakona, također, propisano da, ako usluge iz tačke 4. ovog člana pruža obveznik koji ima sjedište ili prebivalište u BiH za primaoca usluga koji nema svoje sjedište ili prebivalište u BiH, mjestom pružanja usluga smatra se mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 16. Zakona o PDV propisano da Uprava, radi izbjegavanja duplog oporezivanja ili neoporezivanja, u preciziranim slučajevima može odrediti mjesto pružanja usluga za usluge iz člana 15. stav 2. tačka 4. istog zakona, dakle, i usluga stavljanja osoblja na raspolaganje.
40. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa citiranim odredbama, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi, što apelant i ne spori, već, naprotiv, potvrđuje u apelaciji, da je apelant, kao davalac usluga, sa AAFES-om, kao primaocem usluga, koji je dio civilnih službi Vlade SAD, te koji nema svoje sjedište ili prebivalište u BiH i koji nije porezni obveznik, zaključio ugovor o pružanju usluga o osiguravanju radne snage za usluge pomoćnog osoblja vojske i zračnih snaga u „Operaciji za oslobođenje Iraka“. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka organa Uprave dalje proizlazi da se AAFES, kao primalac usluga, tim ugovorom ogradio od plaćanja bilo kakvih poreznih obaveza, što apelant, također, ne spori u apelaciji, te da je sav teret tih obaveza prebacio na apelanta, a da je apelant kao kontrolirani porezni obveznik fakture za izvršene usluge, prema tom ugovoru, ispostavljao AAFES-u na adresu u Dalasu, Teksas (SAD), ali da po njima nije vršio obračun PDV. Također, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka organa Uprave proizlazi da apelant za izvršene usluge po tom ugovoru nije platio porez ni u Iraku, niti u BiH. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u osporenim odlukama zaključeno da se u konkretnom slučaju radi o prometu u smislu člana 8. stav 1. Zakona o PDV, konkretno o vršenju usluga stavljanja osoblja na raspolaganje iz člana 15. stav 2. tačka 4.f) istog zakona i da apelant ne može biti oslobođen plaćanja PDV u smislu odredbe člana 27. stav 6. Zakona o PDV, jer se ne radi o uslugama koje se oslobađaju oporezivanja u smislu te zakonske odredbe. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka organa Uprave u vezi sa tim i sadržaj citiranih zakonskih odredaba, Ustavni sud u ovakvom zaključku, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni tih odredaba Zakona o PDV. Ustavni sud, zatim, zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom predmetu zaključeno da bi se primjenom odredbe člana 15. stav 2. tačka 5. Zakona o PDV, u vezi sa stavom 2. tačka 4. pod f) istog člana Zakona o PDV, mjestom pružanja usluge u konkretnom slučaju smatralo mjesto gdje primalac usluge ima sjedište svoje firme ili prebivalište, ali da je, zapravo, ocijenjeno da se te odredbe ne mogu primijeniti, jer bi u konkretnom slučaju došlo do duplog neoporezivanja. Zbog toga je primijenjena odredba člana 16. Zakona o PDV i primjenom te odredbe je, zapravo, određeno da je mjesto pružanja usluge u BiH, a na osnovu toga je apelantu izvršen dodatni razrez PDV. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u postupku pred organima Uprave utvrđeno da apelant ne posjeduje potvrdu o registraciji primaoca usluge kao poreznog obveznika u smislu člana 21. stav 9. Pravilnika. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne osporava činjenicu da se AAFES, kao primalac usluga, predmetnim ugovorom ogradio od plaćanja bilo kakvih poreznih obaveza i da je sav teret tih obaveza prebacio na apelanta, te da ni apelant u apelaciji ni u redovnom postupku nije tvrdio da je za izvršene usluge po tom ugovoru plaćen porez ni u Iraku, ni u BiH, niti u državi gdje AAFES ima sjedište. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni navedenih zakonskih odredaba, kao ni odredbe člana 21. stav 9. Pravilnika, radi izbjegavanja dvostrukog neoporezivanja u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da su i paušalni apelantovi navodi da, prema članu 57. Zakona o PDV, ne treba biti obveznik PDV, jer, kako navodi, na teritoriji BiH nije ostvario promet uslugama (ni prometom dobara) „niti jednu KM“. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV i Pravilnikom. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o PDV i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja PDV iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
41. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant na određene usluge nije obračunao PDV zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
42. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, koja je u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant, kao porezni obveznik, propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole apelanta utvrdio da nije plaćen.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
44. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH, na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrdio da je odluka kojom je apelant obavezan da plati indirektni porez donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV i Pravilnika.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman