Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-669/13 („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Protek roka
- Propisano zakonom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-669/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-669/13, rješavajući apelaciju „Agrokomerc“ d.d. velika Kladuša, na osnovu člana 18. stav (1) i (3). tačka c) i stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša protiv zaključka Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Ip 007014 10 Ip 12 I od 4. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša protiv zaključakā Općinskog suda Velika Kladuša br. 23 0 Ip 009726 12 Ip 2 od 30. oktobra 2012.
godine, 23 0 Ip 009740 07 Ip od 2. oktobra 2012. godine 23 0 I 009592 06 I od 19. juna 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. februara 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv zaključka o prodaji Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Ip 007014 10 Ip 12 I od 4. februara 2013. godine, zaključka Općinskog suda broj 23 0 Ip 009726 12 Ip 2 od 30. oktobra 2012. godine, zaključka o prodaji Općinskog suda broj 23 0 Ip 009740 07 Ip od 2. oktobra 2012. godine i zaključka o prodaji Općinskog suda broj 23 0 I 009592 06 I od 19. juna 2012. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
3. U četiri izvršna postupka koja su se vodila protiv apelanta kao izvršenika po zahtjevima tražilaca izvršenja „Gastro markt“ d.o.o. Velika Kladuša, „Circle International“ d.o.o. Međugorje, „SC Dioss“ d.o.o. Velika Kladuša i Nazifa Muhamedagića i dr. (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja), Općinski sud je donio četiri zaključka o prodaji apelantovih nekretnina pod brojevima: 23 0 Ip 007014 10 Ip 12 I od 4. februara 2013. godine, 23 0 Ip 009726 12 Ip 2 od 30. oktobra 2012. godine, 23 0 Ip 009740 07 Ip od 2. oktobra 2012. godine i 23 0 I 009592 06 I od 19. juna 2012. godine. Navedenim zaključcima o prodaji su apelantove nekretnine (kuća, zgrada, ekonomsko dvorište, poslovna zgrada) u državnom vlasništvu, sa pravom korištenja i raspolaganja apelanta sa dijelom 1/1, prodata najpovoljnijim ponuđačima za određenu cijenu. U svim naprijed navedenim (pojedinačnim) zaključcima ponuđačima je naloženo da u određenom roku deponuju kupoprodajnu cijenu na žiro račun suda, te su upozoreni na posljedice neispunjenja obaveze deponovanja novčanih sredstava odnosno da će se u suprotnom zaključak o prodaji proglasiti nevaljanim i novim zaključkom odrediti prodaja drugom po redu ponuđaču. Svi zakljuci su objavljeni na Oglasnoj tabli suda a u pouci o pravnom lijeku je konstatirano da protiv istih nije dopušten pravni lijek. Apelacioni navodi
4. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama – zaključcima o prodaji nekretnina koje su donesene u izvršnim postupcima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava obrazlaže nezadovoljstvom u pogledu načina izvršenja i načina provođenja izvršnih radnji, prvenstveno iz razloga što se izvršenja provode na njegovoj nepokretnoj imovini. S tim u vezi apelant je ukazao na nedostatke u odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) smatrajući nedopustivim da se nekretnine uglavnom kupuju na zadnjem ročištu za prodaju kad kupoprodajna cijena nekretnina postane najniža. Apelant je zatim hronološki opisao tok svakog od četiri izvršna postupka za koja je podnio apelaciju, ukazujući suštinski da mu u postupku nije dozvoljeno da osporava samu prodaju nekretnina.
Protek roka
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu kojom su osporeni zaključci Općinskog suda o prodaji apelantovih nekretnina pod brojevima 23 0 Ip 009726 12 Ip 2 od 30. oktobra 2012. godine, 23 0 Ip 009740 07 Ip od 2. oktobra 2012. godine i 23 0 I 009592 06 I od 19. juna 2012. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1). i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
«(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Imajući u vidu da su osporeni zaključci o prodaji apelantovih nekretnina doneseni 2. i 30. oktobra 2012. godine te 19. juna 2012. godine a apelacija podnesena 13. februara 2013. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena protiv zaključaka Općinskog suda br. 23 0 Ip 009726 12 Ip 2 od 30. oktobra 2012. godine, 23 0 Ip 009740 07 Ip od 2. oktobra 2012. godine i 23 0 I 009592 06 I od 19. juna 2012. godine neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant putem Oglasne table suda obaviješten o osporenim odlukama.
U odnosu na zaključak o prodaji broj 23 0 Ip 007014 10 Ip 12 I od 4. februara 2013. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u ovom dijelu odnose isključivo na način provođenja izvršnih radnji, prvenstveno iz razloga što se izvršenje provodi na apelantovoj nepokretnoj imovini. S tim u vezi apelant je suštinski ukazao na nedostatke u odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) smatrajući nedopustivim da se njegove nekretnine uglavnom kupuju na zadnjem ročištu za prodaju kad kupoprodajna cijena nekretnina postane najniža.
11. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su odredbama ZIP-a uređena pravila po kojima sudovi provode prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava (član 1. stav 1. ZIP-a), da se sudski izvršni postupak provodi u pravilu, kao što je slučaj i u konkretnom predmetu, kada je u drugom postupku utvrđena tražbina koju tražilac iz tog postupka nije ostvario. Dakle, svrha izvršnog sudskog postupka je prinudna naplata duga nastalog iz prethodno vođenog postupka, koji izvršenik nije dobrovoljno platio u paricionom roku određenom u izvršnoj ispravi. Također, Ustavni sud ukazuje da je u odredbama ZIP-a propisano da su „predmet izvršenja stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja“ (član 6. stav 2. ZIP-a). Nadalje, u odredbi člana 8. stav 1. propisano je da sud određuje „izvršenje na onim predmetima koji su navedeni u prijedlogu za izvršenje“, dakle da tražilac izvršenja ima dispoziciju da odredi predmet na kojem će se izvršenje provesti. Ustavni sud također napominje da je odredbama člana 71. ZIP-a propisano da, u slučaju kada je predmet izvršenja nekretnina, izvršenik „[...] može u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja. Uz prijedlog izvršenik je dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu izvršenja na osnovu kojeg je na tom predmetu moguće odrediti izvršenje protiv izvršenika“. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da je apelant mogao tražiti od suda promjenu predmeta izvršenja.
12. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud ukazuje da postupak izvršenja čini stadij odlučivanja o predloženom izvršenju, te stadij provođenja izvršenja koji nastupa nakon što rješenje o izvršenju postane pravomoćno i izvršno, dakle nakon što izvršenik iscrpi mogućnosti podnošenja redovnih pravnih lijekova (član 12. ZIP-a) ili mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju (član 14. stav 2. ZIP-a). Ustavni sud ukazuje da se prigovor protiv rješenja o izvršenju izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja ako ZIP-om nije drugačije određeno (član 12. stav 3.). Nakon izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju sud pristupa drugoj fazi postupka izvršenja, odnosno stadiju provođenja. Stadij provođenja izvršenja na nekretnini se provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom (član 68. ZIP-a).
13. Međutim, iz činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije predlagao promjenu predmeta izvršenja u smislu člana 71. ZIP-a, a apelacionim navodima ukazuje na svoje nezadovoljstvo upravo s tog aspekta, dakle načina i predmeta izvršenja. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je načinom i predmetom izvršenja na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan osporenim zaključkom o prodaji njegove nekretnine. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i odredbu člana 18. stav (1). i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman