Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3082/16 (E. E. J.)
Odluka donesena 21. 07. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3082/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 07. 2016.
Tekst odluke
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, u predmetu broj AP 3082/16, rješavajući zahtjev Edera Eberharda Josefa za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), dana 21. jula 2016. godine, donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Edera Eberharda Josefa za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Eder Eberhard Josef (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, kojeg zastupa Amila- Mimica Kunosić, advokatica iz Tuzle, podnio je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 021326 16 Kž od 12. jula 2016. godine i rješenja broj S 1 3 K 021326 16 Kv 5 od 24. juna 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje donošenja odluke o izručenju apelanta, kao i puštanje apelanta na slobodu uz istovremeno izricanje blažih mjera od pritvora kojim bi se osiguralo prisustvo apelanta u Bosni i Hercegovini do okončanja predmetnog postupka, a sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Prethodno je odlukom Ustavnog suda broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine odbijena apelantova apelacija podnesena protiv rješenja Suda BiH br. S1 3 K 021326 16 Kv 4 od 5. maja 2016. godine i S1 3 K 021326 16 Eks od 28. aprila 2016. godine (kojima je apelantu određen ekstradicioni pritvor) u odnosu na pravo iz člana 5. st. 1. f) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom, također, odbačena je apelantova apelacija protiv istih rješenja Suda BiH u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
3. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 021326 16 Kv 5 od 24. juna 2016. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta kao potraživanog pravosudnim organima Republike Turske radi vođenja krivičnog postupka pred Teškim krivičnim sudom u Bakirkoju zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora iz člana NR 188/3-4-5 i člana 53. Krivičnog zakona Republike Turske po optužnici Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine.
4. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je molbom pravosudnih organa Republike Turske od 15. aprila 2016. godine zatraženo izručenje apelanta kao potraživane osobe radi krivičnog gonjenja po optužnici Vrhovnoj javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine a zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora iz člana NR 188/3-4-5 i člana 53. Krivičnog zakona Republike Turske.
5. Vijeće je navelo da je kao prvo na nesumnjiv način utvrdilo identitet apelanta. Utvrđeno je da apelant nema status državljanina Bosne i Hercegovine jer iz kompletne dokumentacije proizlazi da je državljanin Republike Njemačke, čije lične i putne podatke posjeduje. Stoga po ocjeni Suda BiH nije povrijeđen tzv. nacionalni princip ili princip aktivnog personaliteta što predstavlja prvi uslov odnosno pretpostavku za izručenje iz člana 34. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
6. Dalje je utvrđeno da Sud BiH nema dokaze da apelant u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu uživa pravo azila niti je bio u postupku traženja azila u BiH u vrijeme podnošenja molbe za izručenje. Ukazano je da prema članu 34. tačka b) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima traženje azila predstavlja prepreku za izručenje apelanta ali se veže za određeni rok odnosno zahtjev da azil mora biti postavljen prije podnošenja molbe za izručenje.
7. Istaknuto je da po mišljenju Vijeća sadržaj dostavljenih odluka pravosudnih organa Republike Turske kao i prijepis odredbi Krivičnog zakona R. Turske jasno ukazuju da krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, psihotropnih supstanci i prekursora, za koje se traži izručenje apelanta predstavlja krivično djelo i po zakonodavstvu Bosne i Hercegovine kao i po entitetskim krivičnim zakonima čime je ispunjeno načelo identične norme ili klauzula dvostruke inkriminacije predviđeno u članu 34. tačka d) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. S tim u vezi Vijeće je ukazalo kojim odredbama je navedeno krivično djelo regulisano u domaćem zakonodavstvu.
8. Također, Vijeće je utvrdilo da navedena krivična djela po svojoj prirodi nisu politička ili vojna krivična djela a iz stanja u spisu se zaključuje da se izručenje apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova, niti je za navedena krivična djela propisana smrtna kazna.
9. Nadalje je utvrđeno da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja prije nego je apelant pritvoren a kako je to propisano odredbom člana 34. tačka f) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i člana 10. Evropske konvencije o ekstradiciji. Stoga, imajući u vidu da je predmetno krivično djelo učinjeno 30. septembra 2005. godine proizlazi da prema domaćem zakonodavstvu zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na apelanta nije nastupila. Također je ukazano da je država moliteljica u molbi za izručenje navela da prema krivičnom zakonodavstvu R. Turske zastara za predmetno krivično djelo nastupa 30. septembra 2025. godine.
10. Ukazano je da je država moliteljica uz molbu za ekstradiciju dostavila dokumentaciju u ovjerenoj fotokopiji koja je vjerna originalu, a što proizlazi iz navoda sadržanih u dopisu Ministarstva pravde BiH. Vijeće je navelo da je navedeno u skladu sa članom 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te da je Tužilaštvo BiH navedenu dokumentaciju na zahtjev Suda BiH dostavilo u ovjerenoj kopiji.
11. Istaknuto je da je po mišljenju Vijeća nejasan stav Tužilaštva BiH vezano za ispunjenost zakonskih pretpostavki s obzirom da se pozivaju na činjenicu da uz molbu za izručenje nije dostavljen niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se potražuje. S tim u vezi Vijeće je navelo da je uz molbu dostavljena optužnica Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul od 3. jula 2006. godine uz koju su kako je vidljivo nadležnom Teškom krivičnom sudu Bakirkoj dostavljeni dokazi (krivična prijava policije, zapisnici o prisluškivanju telefona, pisma Carinskog podsekretari jata Regionalne direkcije carina i skladištenja Erdena, zapisnik o incidentu, te cjelokupna datoteka) koji potkrepljuju navode optužnice. Također, Vijeće je ukazalo da primarni cilj ekstradicionog postupka nije utvrđivanje krivične odgovornosti potraživanih lica već utvrđivanje pretpostavki za izručenje.
12. Prema tome istaknuto je da su u odnosu na apelanta ispunjenje sve zakonske pretpostavke za njegovo izručenje pravosudnim organima R. Turske propisne članom 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima uz ocjenu da molba sadrži i svu potrebnu dokumentaciju propisanu članom 12. Evropske konvencije o ekstradiciji.
13. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Apelaciono odjeljenje Odjela III za opšti kriminal Suda BiH rješenjem broj S1 3 K 021326 16 Kž od 12. jula 2016. godine odbilo kao neosnovanu.
14. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je i po mišljenju Apelacionog vijeća dokumentacija države moliteljice u konkretnom slučaju kompletirana, te da fizičko dostavljanje dokaza navedenih od strane države moliteljice nije bilo neophodno. Nadalje je Apelaciono vijeće navelo da dokumentacija priložena od strane države moliteljice u ovom trenutku zadovoljava stepen dostatnosti neophodan za utvrđivanje pretpostavki za izručenje što i jeste bio cilj ovog predmeta.
15. Apelaciono vijeće je navelo da je neosnovan navod žalbe da je i samo Tužilaštvo izvelo zaključak da molbu za izručenje nije pratila odgovarajuća dokumentacija kako to nalaže odredba člana 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoću u krivičnim stvarima kao i da je shodno članu 36. navedenog zakona Tužilaštvo to koje ima de facto nadležnost da ispituje valjanost dostavljenih molbi za izručenje. Ukazano je da je tačno da prema odredbi člana 36. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima Tužilaštvo ispituje da li je molba podnesena u skladu sa članom 34. ovog zakona pa ako utvrdi da molba nije potpuna zatražit će od Ministarstva pravde BiH da nadležni organ države koja traži izručenje otkloni nedostatak molbe. S tim u vezi ukazano je da apelant s druge strane potpuno zanemaruje odredbu člana 42. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima koja jasno ovlašćuje sudiju za prethodni postupak da po saslušanju tužioca i branioca po potrebi provede i druge izviđajne radnje radi utvrđivanja postoje li pretpostavke za izručenje stranca a kojom odredbom se u konkretnom slučaju rukovodio i postupajući sudija za prethodni postupak. Prema tome, sama činjenica da i Tužilaštvo ima odgovarajuću ulogu u provođenju ovog postupka po mišljenju Apelacionog vijeća ne dovodi u pitanje ovlaštenje suda da u konačnici razjasni ovu procesnu situaciju i utvrdi pravilno stanje stvari u smislu ispunjenosti odnosno neispunjenosti pretpostavki za izručenje, te da donese odluku o meritumu.
16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Smatra da je pogrešan zaključak Suda BiH da iz sadržaja dostavljene optužnice Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul jasno proizlazi da se osnovana sumnja apelanta zasniva na rezultatima prisluškivanih telefonskih razgovora, iskazima osumnjičenih osoba i drugim dokazima. Napominje da Republika Turska nije dostavila niti jedan dokaz da je apelant navodno počinio krivično djelo za koje se tereti, te da je sama optužnica nepotpisana i neovjerena (na njoj se nalazi pečat određenog organa R. Turske koji se nalazi i na svim drugim dostavljenim aktima pa se može izvući zaključak da to nije pečat Vrhovnog javnog tužilaštva Istanbul koje je podiglo optužnicu obzirom da su dostavljeni akti nekoliko različitih organa). Također iz samog činjeničnog opisa optužnice proizlazi da nema dovoljno dokaza da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također ukazuje da izjava postupajućeg sudije Apelacionog vijeća Suda BiH da iz sadržaja ovjerene kopije optužnice jasno proizlazi da se osnovana sumnja zasniva na rezultatima prisluškivanih razgovora, iskazima osumnjičenih osoba i drugim dokazima predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav
2. Evropske konvencije. Navedeno iz razloga što Apelaciono vijeće takav „nedvosmislen zaključak“ izvodi na osnovu teksta optužnice (u kojem stoji da nema dokaza koji upućuju na krivicu osumnjičenih, uključujući i apelanta) i „pobrojanih dokaza“ koji nisu dostavljeni od strane Republike Turske. Apelant ukazuje da postupak apelantovog izručenja još uvijek nije okončan o čemu odluku treba da donese Ministarstvo pravde BiH na osnovu osporenih rješenja Suda BiH. U odnosu na privremenu mjeru apelant smatra da bi u okolnostima konkretnog slučaja bilo svrsishodno izdati traženu privremenu mjeru. Također, smatra da bi dovoljna mjera za apelanta umjesto pritvora bilo oduzimanje putnih isprava i zabrana napuštanja privremenog boravišta u Bosni i Hercegovini. Apelant ukazuje i na posljednja dešavanja u Republici Turskoj koja su po njegovom mišljenju rezultirala određenim stepenom pravne, političke i socijalne nesigurnosti a što dovodi u sumnju da bi se postupak protiv apelanta mogao provesti u skladu sa standardima garantovanim Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ukoliko bi došlo do apelantovog izručenja.
17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojoj odredbi predsjednik Ustavnog suda može izuzetno odlučiti o privremenoj mjeri u nemogućnosti sazivanja sjednice Ustavnog suda. Stoga u konkretnom slučaju ovu odluku o privremenoj mjeri donosi predsjednik Ustavnog suda, zbog nemogućnosti sazivanja sjednice Malog vijeća, ali uz prethodnu konsultaciju članova Malog vijeća.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.
18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Dakle, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se izda tražena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi odložio postupanje nadležnih organa po pravomoćnoj odluci Suda BiH u postupku ekstradicije apelanta odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ministar pravde Bosne i Hercegovine još uvijek nije donio rješenje kojim dopušta ili ne dopušta izručenje apelanta Republici Turskoj a u smislu člana
46. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“, br. 53/09 i 58/13). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman