Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3318/13 (Radio-televizija Federacije Bosne i H. i B. H.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda primanja i prenošenja informacija i ideja
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Naknada štete
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3318/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3318/13, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052288 12 Gž 2 od 29. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052288 08 P od 19. rujna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantica i apelant), koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 26. srpnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052288 12 Gž 2 od 29. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052288 08 P od 19. rujna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od tužitelja Milorada Dodika (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. prosinca 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pošto se pismeno upućeno tužitelju vratilo s naznakom pošte „nije tražio“, Ustavni sud je dostavu pismena tužitelju obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 19. siječnja 2016. godine, u smislu članka 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Osnovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. prosinca 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052288 08 P od 19. rujna 2012. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelanti su obvezani tužitelju solidarno nadoknaditi nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova zbog povrede ugleda, koju su mu nanijeli objavljivanjem, vođenjem i davanjem izjava u emisiji „60 minuta“ 8. prosinca 2008. godine, u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. rujna 2012. godine do isplate, sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja. Tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji predstavlja razliku između traženog iznosa od 10.000,00 KM i dosuđenog iznosa od 5.000,00 KM odbijen je kao neutemeljen. Istom presudom su obvezani apelanti da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu 1.052,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neutemeljen.

6. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da su 8. prosinca 2008. godine u apelantičinoj emisiji „60 minuta“, koju uređuje i vodi apelant, objavljeni prilozi u kojima su iznesene neistine koje vrijeđaju njegov ugled i čast i kojima mu se u vidu duševnih bolova nanosi nematerijalna šteta, te je istaknuo da je takvih priloga bilo i u prethodnih 15 emisija. Tužitelj je u tužbi, dalje, naveo da je u navedenoj emisiji apelant izjavio: „.... posljednje divljačko paljenje džamije je još jedan dokaz kako Bošnjaci žive na teritoriji koju kontrolira režim i policija kriminaliziranog nacionaliste Milorada Dodika....“, te dalje „...posjetom banjalučkom Kremlju čijom su gradnjom Dodik i kompanija opljačkali stotinjak miliona budžetskih maraka, Blažević je po ko zna koji put pokazao da uživa biti u društvu diktatora sa pljačkaškim backgroundom. Kao što se svojevremeno lizao sa Franjom Tuđmanom, smatrajući ga drugim ocem, tako danas Blažević laktaškog pljačkaša i velikosrbina Dodika smatra liderom prosperiteta... Jadna je država čiji je selektor za samo deset godina prošao put poštovaoca kriminalne politike Franje Tuđmana do licemjera koji uvažava nasljednika zločinačke i pljačkaške politike Radovana Karadžića...“ Tužitelj je u tužbi naveo da je svaka tvrdnja iznesena u navedenoj emisiji „60 minuta“ emitiranoj 8. prosinca 2008. godine neistinita i da je zbog tako iznesenih tvrdnji pretrpio nematerijalnu štetu, te da je evidentno da je apelantica emitirala emisiju „60 minuta“, a da je apelant urednik emisije „60 minuta“ koja je emitirana 8. prosinca 2008. godine u kojoj su iznesene navedene neistine zbog kojih je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu.

7. Osnovni sud je prvo konstatirao da apelanti, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili na pripremno ročište, niti na ročište za glavnu raspravu zbog čega je, sukladno čl. 84. i 97. Zakona o parničnom postupku, navedena ročišta održao bez nazočnosti apelanata. Dalje je naveo da je na glavnoj raspravi proveo dokaze čitanjem stenograma apelantičine emisije „60 minuta“ od 8. prosinca 2008. godine, čitanjem demantija tužitelja i potvrde o prijemu pošiljke od 11. prosinca 2008. godine. Osnovni sud je istaknuo da između parničnih stranaka nije sporan sadržaj priloga i informacija o tužitelju koji su izneseni u emisiji „60 minuta“ koju je emitirala apelantica 8. prosinca 2008. godine. Međutim, između parničnih stranaka je sporno predstavljaju li prilozi i informacije o tužitelju u predmetnoj emisiji „60 minuta“ klevetu.

8. Osnovni sud je dalje u obrazloženju presude istaknuo da je apelant u spornoj emisiji iznio tvrdnje da je tužitelj kriminalac koji je zajedno sa drugim osobama iz proračuna opljačkao stotinjak milijuna maraka, da je diktator sa pljačkaškim backgroundom i da je nasljednik zločinačke i pljačkaške politike Radovana Karadžića.

9. Osnovni sud je ukazao da su, u konkretnom slučaju, apelanti o tužitelju iznijeli informacije koje su podobne za dokazivanje, pa se ne može prihvatiti navod apelanata da su u spornoj emisiji iznosili svoje mišljenje. Naime, iznošenje tvrdnje da je određena osoba (javnosti identificirana imenom i prezimenom) pljačkaš, kriminalac, zločinac nije iznošenje mišljenja o nekom, već tvrdnja da je ta osoba počinitelj određenog kaznenog djela. Prema članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) nikome se ne može staviti na teret da je počinio određeno kazneno djelo dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Iz sadržaja sporne emisije ne može se zaključiti na temelju čega su apelanti utvrdili da je tužitelj kriminalac, pljačkaš, zločinac i na temelju čega su ove tvrdnje istinite. Tužitelj je u postupku dokazao da su apelanti iznijeli informacije koje imaju elemente klevete, pa je teret dokazivanja da je takva informacija istinita na strani tuženog (apelanata), koji u tijeku postupka nisu ni tvrdili da su prije emitiranja emisije provjerili istinitost iznesenih informacija, a što su bili obvezni, niti su u tijeku postupka u tom pravcu izvodili dokaze. Osnovni sud je dalje ukazao da je nesporno da je tužitelj javna ličnost i da je u vrijeme objavljivanja spornog sadržaja u emisiji „60“ minuta obnašao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske, da je dugogodišnji javni i sportski radnik i da je, kako je to u tužbi naveo, obiteljski čovjek. Obzirom na navedeno, a ocjenjujući moralne principe okruženja u kom tužitelj živi i da je emitirani sadržaj u spornoj emisiji podoban da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost, te da ga učini nedostojnim za obnašanje državnih funkcija, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti, zbog iznošenja neistinitih informacija, povrijedili ugled tužitelja, što je samim tim dovelo i do njegovih duševnih patnji. Imajući u vidu način i okolnosti pod kojim je tužitelju nanesena šteta, tj. u emisiji koju gleda veliki broj građana, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen pozivajući se na odredbe članka 1. stavak 1, te čl. 5, 6, 7. i 11. Zakona o zaštiti od klevete, članka 10. Europske konvencije i članka 200. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), nalazeći da je dosuđena naknada proporcionalna i da predstavlja satisfakciju za pretrpljenu štetu, te da je u razmjeri sa njom.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 052288 12 Gž2 od 29. svibnja 2013. godine odbijen je priziv apelanata i prvostupanjska Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 052288 08 P od 19. rujna 2012. godine je potvrđena.

11. Okružni sud je ocijenio neutemeljenim prizivne navode apelanata kojim su ukazali da je Osnovni sud dosudio tužitelju naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, a da u tijeku prvostupanjskog postupka nije dokazano da je tužitelj ove bolove trpio, kao i navode da se tužitelj dragovoljno stavio u javnu sferu, pa je prema tome dužan i trpjeti kritike javnosti kroz medije kao što je apelantica, odnosno da tužitelj nije dokazao činjenice u pogledu nastanka i visine štete.

12. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te zaključak da iznijeti sadržaji imaju elemente klevete iz članka 5. Zakona o zaštiti od klevete, „jer se ne radi o prihvatljivim ograničenjima slobode izražavanja tuženih ili prihvatljivim kritikama“. Okružni sud je dalje ukazao da je pravo ličnosti zaštićeno odredbama čl. 155, 199. i 200. ZOO, te da sadržaj prava ličnosti (između ostalih garantiranih prava) čini i pravo na čast i ugled kao izraz specifične socijalne funkcije čovjeka i socijalnog ugrožavanja njegove ličnosti. Čast i ugled neke ličnosti predstavljaju osobno dobro i čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti. Sama čast je vlastito osjećanje moralne vrijednosti, tj. intimna moralna svijest o vlastitoj vrijednosti, a ugled predstavlja uvažavanje koje određena osoba uživa u određenoj društvenoj sredini. Također je ukazano da i Europska konvencija štiti ugled svake fizičke i pravne osobe, a sloboda izražavanja se „mjeri" međunarodno prihvaćenim standardima, pa je svako prekoračenje te granice sankcionirano odštetnom odgovornošću štetnika.

13. Po ocjeni Okružnog suda, imajući u vidu da je tužitelj javna ličnost, da je u vrijeme objavljivanja spornog sadržaja bio predsjednik Vlade Republike Srpske, odnosno visokopozicionirana ličnost, da je bio dugogodišnji sportski radnik, obiteljski čovjek, iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja od apelanata nesporno škodi časti i ugledu tužitelja prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a posebice kada se uzmu u obzir način i sadržaj iznesene klevete u emisiji koju gleda veliki broj građana. Okružni sud je, također, istaknuo da, polazeći od pravnog standarda kao najopćijeg pravila i onoga što se u životu najčešće događa kao određenog obrasca ponašanja, izvjesno je da će kod prosječnog čovjeka, pa sasvim sigurno i kod tužitelja, iznošenje sadržaja u spornoj emisiji prouzročiti duševne bolove intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanje naknade, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Stoga, i po ocjeni Okružnog suda, dosuđena naknada nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova tužitelja je odgovarajuća satisfakcija tužitelju za pretrpljenu štetu i u razmjeri je sa štetom.

14. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio neutemeljenim i prizivne prigovore apelanata da je Osnovni sud dosudio tužitelju naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, a da u tijeku prvostupanjskog postupka nije dokazano da je tužitelj ove bolove trpio. Također su ocijenjeni neprihvatljivim i prizivni prigovori apelanata da je tužitelj javna ličnost, odnosno da se dragovoljno stavio u javnu sferu, pa je, prema tome, dužan i trpjeti kritike javnosti kroz medije kao što je prvotužena, jer sama činjenica da je tužitelj javna ličnost i da je njegov rad izložen sudu javnosti, nije bez ograničenja i mogućnosti iznošenja neistinitih sadržaja u sredstvima javnog informiranja, jer apelanti u tijeku postupka nisu ni predlagali, niti izvodili dokaze na okolnosti da su izneseni i objavljeni sadržaji istiniti kod činjenice da se nisu ni odazvali kako na pripremno ročište, tako ni na glavnu raspravu kod prvostupanjskog suda o kojima su uredno obaviješteni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. U svezi sa kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelanti su istaknuli da svrha objavljivanja spornog priloga nije bila namjera apelanata da izraze neistinite činjenice, nego novinarski stav i mišljenje koje može biti netočno samo u nebitnim elementima zbog čega smatraju da je sporno izražavanje razumno i istinito i da zbog toga ne postoji odgovornost apelanata za klevetu. Apelanti su naveli da je tužitelj poznata ličnost, te se ima smatrati javnim službenikom u smislu članka 4. stavak 1. toč. b. i c, te članka 6. stavak 5. Zakona o zaštiti od klevete. Apelanti su ukazali na to da se nastanak štete prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete ne pretpostavlja (kao što je pogrešno uradio prvostupanjski sud, a potvrdio drugostupanjski sud), već se, u smislu odredbe članka 123. stavak 1. ZPP, dokazuje u svakom pojedinačnom slučaju, koje stanovište je zauzeto i Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine. Apelanti navode da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao da je odista pretrpio štetu u smislu odredbe članka 200. ZOO, budući da svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redoviti sudovi učinili u konkretnom slučaju.

16. U svezi s kršenjem prava iz članka 10. Europske konvencije, apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je iskazao stav da su „granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima. U tom smislu, naglašeno je da su političari neizbježno i dragovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da, sukladno tome, moraju pokazati veći stupanj tolerancije („slučaj Lindgens“, presuda od 8. lipnja 1986. godine)“. Ukazali su na to da se članak 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive, ili se primaju s ravnodušnošću, već, također, i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Europskog suda od 7. prosinca 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim odlukama, ocijenivši da su apelacioni navodi neutemeljeni.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.

Odgovornost za klevetu Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Standard dokazivanja Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog Zakona, potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10.(2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom razdoblju, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 052288 12 Gž 2 od 29. svibnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, opunomoćenik apelanata je navedenu presudu primio 8. srpnja 2013. godine a apelacija je podnesena 26. srpnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3. (g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, kao i članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja;

27. Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje [su] neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.

a) Opći principi

28. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu [demokratskog] društva, jedan od temeljnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi [...] (vidi, Europski sud, Selisto protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

29. Naime, Europski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

30. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40(e)). Također, privatna osoba je izložena javnoj kritici kada uđe na scenu javne rasprave (vidi, Europski sud, Jeruzalem protiv Austrije, presuda od 27. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 26958/95, st. 38 - 39).

31. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dala nadležna tijela za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70).

32. U svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud kroz svoju praksu utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost s tim da definicija "teme" od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa", dok u suprotnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan sa prethodnim. U svezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi sa političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije. Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo cilj da zadovolje znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. veljače 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).

33. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u članku u istom članku (vidi, Europski sud, Ion Carstea protiv Rumunjske, presuda od 28. listopada 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stavak 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

34. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv a, osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

35. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

36. U svezi s tim, Europski sud je, kako je već rečeno, utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici, ulozi i funkciji osobe koja je u pitanju, kao i razdoblje aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

37. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda tužitelja, koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

38. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornog izražavanja koje je objavljeno u spornoj emisiji apelantice „60 minuta“ od 8. prosinca 2008. godine proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužitelja u određene „kriminalne“ radnje, a koje za sobom povlače odgovarajuću kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u svezi s navedenim načelima apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li (apelanti) postupali bona fide, potom, u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obnašanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati obzirom na poslove i funkciju koju vrše.

39. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u emisiji apelantice, čiji je urednik apelant, zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja koji je u vrijeme emitiranja sporne emisije obnašao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske. Naime, prema utvrđenju redovitih sudova, sadržaj iznesenih informacija je bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na to da tužitelja u javnosti učini nedostojnim za vršenje društvenih i državnih funkcija, posebice imajući u vidu da je u momentu emitiranja sporne emisije tužitelj obnašao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske. Također, redoviti sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi te navode provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza utvrđeno da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

40. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redoviti sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, u iznosu od 5.000,00 KM, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelant predmetnom apelacijom neutemeljeno ukazuje, već su postupali sukladno praksi i diskrecijskoj ovlasti u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 5.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja apelanata koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene sukladno članku 10. Europske konvencije.

41. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

42. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Ostali navodi

43. U svezi sa navodima apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovo pravo ostvaruje unutar čovjeka. Samo onda kad neko javno ispoljava svoje misli ili uvjerenja, država saznaje za njihovo postojanje i prirodu i tada ispoljavanje može zaći u oblast slobode izražavanja ili nekog drugog prava garantiranog Europskom konvencijom. Obzirom na zaključak Ustavnog suda da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neutemeljeni.

44. Apelanti su, također, ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje prava na pravično suđenje, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira navedeno pravo, te zaključuje da su i navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo sukladno zakonu, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bila je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz članka II/3.(e) i (g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 9. Europske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za navode o povredi prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neutemeljeni.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3318/13 (Radio-televizija Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio