Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3524/13 (J. N., S. K. i L. T.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravo na povratak
- Pozitivne obaveze
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 28
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3524/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3524/13, rješavajući apelaciju Jelene Nedić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Nedić, Stojanke Kulišić i Ljeposave Tripunović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 004326 12 Rev od 11. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004326 12 Gž od 18. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 004326 04 P od 12. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jelena Nedić, Stojanka Kulišić i Ljeposava Trifunović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bijeljine, koje zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnijele su 9. avgusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 004326 12 Rev od 11. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004326 12 Gž od 18. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 004326 04 P od 12. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Lukavac, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 10. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. juna 2016. godine, dok Kantonalni sud, Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovor u datom roku, koji je istekao 19. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 000016 05 P od 24. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tužena obaveže da im na ime naknade materijalne štete za uništene objekte (porodična kuća s pomoćnim objektima) isplati iznos od 65.000,00 KM, za uništene šume iznos od 200.000,00 KM, te uništene voćke iznos od 50.000,00 KM ili ukupan iznos od 315.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.033,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je pravni prednik apelantica bio posjednik nekretnina, pobliže označenih u obrazloženju presude (u naravi šume i porodična kuća s pomoćnim objektima), koje je napustio 15. septembra 1995. godine zbog ratnih okolnosti, te da su se predmetne nekretnine nakon toga nalazile na liniji razgraničenja između Armije BiH i Vojske RS. Općinski sud je, također, utvrdio da nekretninama apelantica tužena nije raspolagala, niti ih stavila pod svoju upravu prema Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon), niti ih je dala na privremeno korištenje trećim licima. Predmetne nekretnine su rješenjem tužene od 8. novembra 2000. godine vraćene pravnom predniku apelantica. Također, Općinski sud je utvrdio da je pravni prednik apelantica umro 25. decembra 2003. godine, te da su apelantice rješenjem o nasljeđivanju od 17. januara 2006. godine proglašene zakonskim nasljednicama njihovog pravnog prednika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da prema sadržini provedenih dokaza apelantice nisu u smislu odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) dokazale da je tužena donosila bilo kakva rješenja za pokretanje postupka kojim bi stavila ove nekretnine pod svoju upravu, niti je donosila rješenja o proglašenju tih nekretnina privremeno napuštenim u smislu odredbe člana 5. navedenog Zakona. Osim toga, Općinski sud je ukazao da tužena nije donijela ni rješenje o dodjeli nekretnina na privremeno korištenje privremenim korisnicima (u smislu člana 12. navedenog Zakona), niti je privremene korisnike uvela u posjed nekretnina. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužena ni na koji način nije raspolagala predmetnim nekretninama apelanatica, pa slijedom toga u smislu odredbe člana 17d) stav 3. navedenog Zakona ne može biti ni odgovorna za eventualnu štetu pričinjenu na nekretninama apelantica.
6. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je, u skladu sa odredbama člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP, zaključio da apelantice tokom postupka nisu dokazale da postoji uzročna veza između nastale štete na predmetnim nekretninama i nepravilnog ili nezakonitog rada nadležnog organa tužene, te je, prihvatajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, sud odlučio kao u izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi apelantica protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 004326 12 Gž od 18. jula 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Zahtjev apelantica za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 821,00 KM je odbijen. Istom presudom je odbačena kao neblagovremena dopuna žalbe apelantica od 11. maja 2012. godine izjavljena protiv prvostepene presude. Nakon što je osporenu presudu preispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 208. stav 1. ZPP. Naime, Kantonalni sud je ponovio zaključke iz prvostepene presude proistekle iz činjeničnog utvrđenja, te ukazao da u situaciji kada je pravni prednik apelantica bio u posjedu svojih nekretnina do 15. septembra 1995. godine, da nakon toga nadležni organ tužene sa njima nije raspolagao, niti ih je proglasio napuštenim, niti ih dao na korištenje trećim licima, a pogotovo što su predmetne nekretnine bile u zoni ratnih djejstava, odnosno na liniji razgraničenja Armije BiH i Vojske RS, neosnovanim se ukazuju žalbeni prigovori da je tužena dužna apelanticama naknaditi štetu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da samo u slučaju da je tužena postupila u smislu odredaba čl. 7, 9. i 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, apelantice bi eventualno imale pravo na naknadu štete na predmetnim nekretninama u smislu odredaba člana 17.d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da nekretnine koje nisu proglašene napuštenim, niti stavljene pod upravu tužene, u smislu odredaba člana 17. a) navedenog zakona, izjednačavaju se sa nekretninama za koje je to učinjeno samo u pogledu vraćanja tih nekretnina vlasnicima koji su ih napustili prije 4. aprila 1998. godine, ali ni jednom odredbom tog zakona, kao ni nekog drugog zakona, nije predviđeno da za štetu na nekretninama napuštenim zbog ratnih okolnosti odgovara tužena. Osim toga, odgovornost tužene ne postoji ni po općim pravilima odgovornosti za štetu, jer odredba člana
180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđa odgovornost društveno-političke zajednice za oštećenje nečije imovine koje je nastalo usljed akta nasilja ili terora, prilikom javnih demonstracija ili manifestacija koje je ona bila dužna spriječiti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Također, suprotno žalbenim tvrdnjama, Kantonalni sud je ocijenio da ne postoji odgovornost tužene ni po osnovu člana 45. stav 3. u vezi sa članom 77. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima upravo zbog toga što predmetne nekretnine nisu bile stavljene pod upravu tužene pa se stoga tužena i ne može smatrati nesavjesnim posjednikom tih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, te je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 226. ZPP.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 004326 12 Rev od 11. aprila 2013. godine odbio reviziju apelantica izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je, nakon preispitivanja osporene presude u granicama revizionih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelantica da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te ukazao na nespornu činjenicu da tužena predmetne nekretnine nije stavila pod svoju upravu, niti njima raspolagala – njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, te je ukazao da, suprotno revizionim navodima apelantica, u smislu odredaba navedenog zakona, nije ni postojala obaveza tužene da napuštene nekretnine popiše, pogotovo imajući u vidu da su se nekretnine nalazile na liniji razgraničenja Armije BiH i Vojske RS. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana na koji su se apelantice pozvale prestao da važi 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Dalje, ukazano je da ne postoji odgovornost tužene ni u smislu člana 154. stav 1. ZOO, jer su štetu počinila nepoznata lica, kao ni u smislu člana 172. ZOO u vezi s članom 308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93), jer je nesporno dokazano da od vremena kada je pravni prednik apelantica napustio nekretnine one nisu stavljene pod upravu tužene. Najzad, ukazano je da devastacija privremeno napuštene imovine tokom rata i u poslijeratnom periodu koju su počinili nepoznati počinioci predstavlja akt uništenja imovine, ali ne rezultira posebnim slučajem odgovornosti tužene iz člana
180. ZOO. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje revizijski razlozi, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, te je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
10. Apelantice u suštini tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer smatraju da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da li je tužena imovinu apelantica proglasila privremeno napuštenom ili ne. Apelantice, također, smatraju da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a s tim u vezi su ukazale na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, ZOO i Zakona o državnoj upravi FBiH, shodno kojim je, prema njihovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje predmetnih nekretnina napuštenim, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza sa nastalom štetom, a time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se njihova imovina kontinuirano uništava u dužem periodu, ne preduzimajući ništa u vezi s tim. Apelantice, s tim u vezi, ukazuju da je tužena, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, bila dužna vratiti njihovu imovinu s opisom njezinog stanja, te im isplatiti naknadu za njezino oštećenje od trenutka kad je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17d. stav 3. i član 17a. navedenog zakona). Apelantice, također, smatraju da su sudovi svojim nezakonitim stavom doveli njih, kao i sve vlasnike imovine koji su u sporno vrijeme napustili imovinu u diskriminirajući položaj, jer je tužena propustila da po službenoj dužnosti proglasi i time zaštiti njihovu imovinu od uništenja.
11. Povredu prava na imovinu apelantice obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno pogrešnim stavom sudova prema kojem tužena nije bila obavezna da zaštiti njihovu napuštenu imovinu i da spriječi nedopušteno ponašanje pojedinaca koji su bespravno uništavali njihovu privremeno napuštenu imovinu. Po njihovom mišljenju, takav stav je protivan općim principima i pozitivnoj obavezi države da osigura prava i slobode, odnosno da spriječi povredu prava na imovinu. Apelantice smatraju da im je odbijanjem njihovog zahtjeva za naknadu oštećene i uništene imovine onemogućeno da u svojoj imovini mirno uživaju. Također, smatraju da im je uskraćivanjem prava na naknadu štete prekršeno i pravo na povratak iz Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, čija je suština uspostava stanja iz 1991. godine i neometano uživanje imovine.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonima, ustavima i odredbama o ljudskih pravima i da zbog toga treba odbiti apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
(…) Član 7.
Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 8.
Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.
(…) Član 10.
Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.
(…) Član 11.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.
(…) Član 28.
Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
14. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu – Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine. Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 15.
Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona. O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona. (…). Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
(…) Član l7d.
(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(…)
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 004326 12 Rev od 11. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 12. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantice tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
21. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP 323/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 323/12 od 7. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelantica, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 323/12 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanatica, tj. da apelantice nisu dokazale da su predmetne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene u kojem slučaju bi one, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogle potraživati štetu od tužene, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u Odluci broj AP 323/12 zaključeno je da su neosnovani navodi apelanata u pogledu kršenja prava na imovinu, te prava na povratak, kao i prava na zabranu diskriminacije, jer su apelanti kršenje tih prava vezali za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1137/12 od 15. aprila 2015. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenim predmetima može primijeniti i u konkretnom slučaju.
22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama apelanticama nisu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
VIII. Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredaba ZOO i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, odlučili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman