Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/13 (I. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 217
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 38
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2339/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-2339/13, rješavajući apelaciju Izudina Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Jusufovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 116008 12 Rev od 12. februara 2013.
godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002946 09 Gž od 30. novembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornje Kalesije, podnio je 28. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 116008 12 Rev od 12. februara 2013. godine 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002946 09 Gž od 30. novembra 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2101/05 od 27. marta 2009. godine odbijen je tužbeni zahljev tužitelja E.M., kojeg je podnio protiv M.Ć. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta kao drugotuženog, da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene kao prodavca s jedne strane i apelanta kao kupca s druge strane, čiji predmet je bila prodaja stana koji se nalazi u Tuzli, a koji ugovor je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-2571/05 od 20. aprila 2005. godine, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se izvrši brisanje upisanog prava na ime apelanta u knjizi položenih ugovora broj KPU 509/2005, te upis prava vlasništa na ime tužitelja, stečenog po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj P-761/05 od 20.07.2005. godine (stav 1. dispozitiva presude). Stavom drugim dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev da se apelant obaveže da tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene sa prvotuženom solidarno isplati novčani iznos od 23.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. marta 2005. godine pa do isplate, te da mu solidarno na ime naknade štete isplati novčani iznos od 2.118,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. marta 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. Stavom trećim dispozitiva presude obavezana je prvotužena da tužitelju na ime povrata kupopordajne cijene isplati novčani iznos od 23.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. marta 2005. godine pa do isplate, te da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos od 1.257,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. marta 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.314,69 KM. Stavom četvrtim dispozitiva presude odbijen je tužitelj sa viškom zahtjeva između onoga što mu je dosuđeno stavom III dispozitiva presude i onoga što potražuje na ime naknade štete (potražuje ukupno iznos od 2.118,90 KM). Stavom petim dispozitiva presude odbijen je tužitelj sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka između onoga što mu je dosuđeno stavom III dispozitva presude i onoga što potražuje od prvotužene. Stavom šestim dispozitiva presude odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u odnosu na apelanta. Stavom sedmim dispozitiva presude obavezan je tužitelj da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.647,41 KM. Stavom osmim dispozitiva presude odbijen je apelant sa viškom zahtjeva između onoga što mu je dosuđeno i onoga što potražuje na ime troškova postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno: da su tužitelj kao kupac i prvotužena kao prodavac 31. januara 2005. godine zaključili pismeni predugovor; da je predmet predugovora bio prodaja predmetnog stana; da je kupoprodajna cijena iznosila 23.000,00 KM (član 1. i 2. predugovora); da je tužitelj na ime kupoprodajne cijene isplatio prvotuženoj iznos od 15.000,00 KM u momentu potpisivanja predugovora, s tim da će ostatak od 8.000,00 KM isplatiti najkasnije u roku od deset dana po završenom upisu prvotužene u KPU kod Općinskog suda; da je članom 5. predugovora utvrđeno da će prodavac zaključiti sa kupcem kupoprodajni ugovor i ovjeriti potpise na tom ugovoru kod Općinskog suda; da će kupac na osnovu tog ugovora steći pravo da bez odobrenja ishodi upis svog prava vlasništva na kupljeni stan u javnim knjigama sa dijelom 1/1; da je tužitelj isplatio prvotuženoj ostatak kupoprodajne cijene i to iznos od 6.000,00 KM nekoliko dana nakon zaključenja predugovora; da je od preostalog dijela duga od 2.000,00 KM tužitelj platio dug za električnu energiju i porez za prethodnu kupovinu stana od S.O. 2003. godine; da je tužitelj iznos od 500,00 KM lično predao prvotuženoj; da je prvotužena predala u posjed stan tužitelju polovinom februara 2005. godine; da je tužitelj svojim sredstvima adaptirao predmetni stan; da je prvotužena nakon što se uknjižila u KPU kao vlasnik predmetnog stana odbila da zaključi glavni ugovor sa tužiteljem; da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu pod brojem P-751/05 te da je pravomoćnom presudom zbog propuštanja od 20. jula 2005. godine utvrđeno da je tužitelj kupio od prvotužene predmetni stan za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 23.000,00 KM; da je prvotužena zaključila kupoprodajni ugovor o prodaji predmetnog stana 20. aprila 2005. godine sa apelantom za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 23.000,00 KM; da je ugovor ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov: 2571/05; da je tačkom III ugovora predviđeno da će predaja u posjed stana kupcu biti izvršena kad iz stana bude deložiran nezakoniti korisnik; da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu, platio porez na promet nekretnina i da je 14. oktobra 2005. godine upisan u KPU kao vlasnik predmetnog stana pod brojem 509/05 sa dijelom 1/1.
4. Slijedom naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je, između ostalog, zaključio da je sporna nekretnina prodata apelantu valjanim pravnim poslom-ugovorom o prodaji, na temelju kojeg je izvršen upis u KPU, da je apelant bio savjestan kupac i da je na taj način stekao pravo vlasništva na spornom stanu. Obrazlažući ovakav svoj stav, Općinski sud je istakao da tužitelj nije dokazao da je apelant nesavjestan kupac predmetnog stana od prvotužene, a to što je prvotužena istovremeno vodila aktivnosti i poduzimala određene radnje na kupoprodaji predmetnog stana sa tužiteljem a isti prodala apelantu ne može trpiti apelant. Naime, po ocjeni Općinskog suda, apelant je u cjelosti izvršio svoje obaveze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između prvotužene i njega, tj. u cjelosti prvotuženoj isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Također je navedeno da tužitelj ničim nije dokazao nesavjesnost apelanta u postupanju, odnosno pri kupoprodaji predmetnog stana od prvotužene. Osim toga je istaknuto da tužitelj nije dokazao da je apelant pri kupoprodaji spornog stana znao ili mogao znati da je tužitelj u fazi kupoprodaje predmetnog stana od prvotužene jer kada on zaključuje ugovor istom, prvotužena je upisana u KPU kao vlasnik stana bez tereta i zabilježbi. Dakle, zaključeno je iz naprijed navedenog da na apelantovoj strani u sklapanju ugovora sa prvotuženom nema nesavjesnosti i nepoštenja, a što znači da sa njegove strane nema povrede odredaba člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano: U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. U tom smislu je Općinski sud konstatovao da, ako u svemu ovome ima kršenja načela savjesnosti i poštenja, onda ga može biti na strani prvotužene, ali onda to ne može trpiti apelant jer iz svega navedenog sud zaključuje da je on zakoniti i savjesni vlasnik predmetnog stana. Stoga je odlučeno kao stavu prvom dispozitiva presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 002946 09 Gž od 30. novembra 2011. godine usvojena je žalba tužitelja i prvostepena presuda Općinskog suda od 27. marta 2009. godine preinačena tako da je utvrđeno da je ništav ugovor zaključen između prvotužene kao prodavca s jedne strane i apelanta kao kupca s druge strane, čiji predmet je bila prodaja spornog stana, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se izvrši brisanje upisanog prava na apelantovo ime u knjizi položenih ugovora broj KPU 509/2005 te izvrši upis prava vlasništva na ime tužitelja, stečenog po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj P.761/05 od 20. jula 2005. godine (stav 1. dispozitiva drugostepene presude). Stavom drugim dispozitiva drugostepene presude obavezani su tuženi da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.700,00 KM, troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.775,94 KM, dok je zahtjev apelanta za naknadu troškova cjelokupnog postupka odbijen. Stavom trećim dispozitiva drugostepene presude žalba prvotužene odbačena je kao nedopuštena.
6. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je, suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, a nakon održane rasprave u smislu odredaba člana 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, zauzeo pravni stav da su sporne nekretnine u vrijeme kada su bile predate apelantu, već bile prodate tužitelju i predate mu u posjed i da stoga izmjenjeno zemljišno-knjižno stanje ne može ići na štetu tužitelja. S tim u vezi je dalje navedeno da se u konkretnom slučaju upravo radi o konkurenciji ugovora na osnovu kojih se stiče pravo vlasništva na nekretninama u smislu člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBIH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO), kojim je u stavu 1. propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan, dok se savjesnost stjecatelja pretpostavlja, a u stavu 2. istog člana je propisano da u slučaju više savjesnih stjecatelja upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da spor o jačem pravu između više kupaca u slučaju dvostruke ili višestruke prodaje iste nekretnine ne rješava se samo primjenom pravila o sticanju vlasništva, već i primjenom načela morala, savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava (član 12. i 13. ZOO), a prvostepeni sud je navedena pravila pogrešno primijenio kad je izveo zaključak da tužitelj nije uspio dokazati da je apelant nesavjestan kupac predmetnog stana.
7. Dalje je navedeno da, prema opšteprihvaćenoj sudskoj praksi, savjestan kupac nekretnine je osoba koja, pored pouzdanja u javne knjige, utvrdi i stanje faktičkog posjeda kupljene nekretnine, a pri ocjeni da li je kasniji kupac savjestan, tj. da li je znao ili mogao znati da je prodavač nekretninu ranije prodao drugom kupcu, uzima se u obzir standard razumnog kupca u konkretnim i općim uslovima kupoprodaje. Polazeći od ovog standarda, drugostepeni sud je, za razliku od prvostepenog suda, izveo zaključak da je tužitelj dokazao da je apelant nesavjestan kupac, jer je znao da je tužitelj u vrijeme njegove kupovine već bio u posjedu predmetnog stana, što je uostalom i konstatovano u tački III ugovora o prodaji stana od 20. aprila 2005. godine zaključenog između tuženih, i to navodima da će apelant kao kupac ući u posjed stana kad iz njega bude iseljen „nezakoniti posjednik“, pa i pored toga, nije postupio kao razuman kupac i provjerio da li je tužitelj zaista nezakoniti posjednik ili pak stan koristi po nekom pravnom osnovu. Da je tako postupio, apelant bi prema mišljenju drugostepenog suda saznao da je tužitelj kao savjestan kupac ušao u posjed predmetnog stana, po odobrenju i predaji ključeva stana od strane prodavca-prvotužene, na osnovu pismeno zaključenog predugovora i nakon isplate kupoprodajne cijene, a na taj način bi saznao i sve druge okolnosti (prve) prodaje stana tužitelju i postao svjestan da se radi o dvostrukoj prodaji istog stana. Zato apelant, budući da nije bio savjestan kupac i stjecatelj predmetnog stana, bez obzira što je ishodio upis svog prava iz ugovora u javnoj knjizi, po ocjeni Kantonalnog suda, nije jači u pravu u odnosu na tužitelja kao ranijeg savjesnog kupca, koji se nalazi i u posjedu stana, a konačan valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva tužitelja na predmetnom stanu čini pravosnažna presuda Općinskog suda broj 761/05 od 20. jula 2005. godine, koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, budući da je donesena po tužbi tužitelja (od 29. aprila 2005. godine ) podnesenoj u roku od šest mjeseci od isteka roka za zaključenje glavnog ugovora u smislu odredbe člana 45. stav 5. ZOO.
8. Prema tome, kako se po članu 38. ZVPO pravo vlasništva na nekretninama stječe upisom u javne knjige samo ako je stjecatelj savjestan, a takav stjecatelj nije apelant, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj kao raniji savjestan kupac ima jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu u odnosu na apelanta kao kasnijeg nesavjesnog stjecatelja, bez obzira na to što je on uspio ishoditi upis svog prava iz ugovora zaključenog sa prvotuženom 20. aprila 2005. godine, jer je taj ugovor protivan načelu morala, poštenja i savjesnosti, te je kao takav ništav po članu 103. ZOO. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavu 1. dispozitiva drugostepene presude primjenom odredbe člana 229. tačka 3. ZPP, te je navedeno da je u takvoj situaciji postalo bespredmetno odlučivanje o eventualnom zahtjevu tužitelja o kome je prvostepeni sud bio odlučio u stavu II, III i IV dispozitiva prvostepene presude.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 116008 12 Rev od 12. februara 2013. godine 2013. godine odbijena je revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 30. novembra 2011. godine.
10. U obrazloženju revizione presude je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. odredbe člana 38. ZVPO i člana 12. ZOO donio odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva. S obzirom na sadržaj citirane zakonske odredbe člana 38. ZVPO, revizioni sud je istakao da je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebno da se ispune dva uvjeta: postojanje valjanog pravnog osnova i upis u javne knjige, a u situaciji kada je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi sticanja prava vlasništva na istoj nekretnini o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala, savjesnosti, poštenja i načela zabrane zloupotrebe. Prema tome, u slučaju kad vlasnik istu nekretninu prodaje različitim osobama (višestruka prodaja iste stvari) sudska praksa je pošla od načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO) i načela zabrane zloupotrebe prava. Kako je u konkretnom slučaju među strankama nesporno utvrđeno da je prvotužena kao vlasnica predmetnog stana izvršila višestruku prodaju na način da je sa tužiteljem zaključila predugovor o kupovini predmetnog stana, koji ima sve elemente glavnog ugovor, da je isti predala u posjed tužitelju, a nakon toga zaključila ugovor o kupoprodaji sa apelantom, koji je bio upoznat sa činjenicom da se tužitelj nalazi u posjedu istog, pravilan je po ocjeni Vrhovnog suda zaključak drugostepenog suda da postupanje apelanta kao kupca nije bilo u dobroj vjeri. Prema tome, po ocjeni revizionog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tužitelj kao raniji savjestan kupac kome je nekretnina predana u posjed ima jaču pravnu osnovu u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca-apelanta, čak i u situaciji kada je apelant kao nesavjesni kupac ishodio upis u knjigu položenih ugovora. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.
11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji su ti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđenja ništavosti ugovora. Naime, apelant ističe da je pravilno prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana, zaključenog između apelanta i prvotužene. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni i revizioni sud su pogrešno zaključili da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o konkurenciji ugovora na osnovu kojih se stječe pravo vlasništva u smislu odredbe člana 38. ZVPO. U tom kontekstu, apelant ističe da u momentu kada je on sa prvotuženom zaključio ugovor tužitelj nije bio ništa drugo nego nezakoniti posjednik predmetnog stana, a da je apelant savjestan kupac koji je i prvi podnio zahtjev za uknjižbu, slijedom čega u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo mjesta za primjenu člana 103. ZOO kako su to odlučili drugostepeni i revizioni sud. Stoga je apelant mišljenja da su osporene odluke nezakonite u cjelosti, radi čega su navedeni sudovi povrijedili naprijed navedena ustavna prava u konkretnom slučaju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđenja ništavosti (kupoprodajnog) ugovora. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su se Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kojom je preinačena prvostepena presuda, odnosno potvrđena drugostepena presuda na način da je usvojen primarni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora kojeg su zaključili apelant i prvotužena, a čiji predmet prodaje je bio sporni stan. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili odredbe člana 38. ZVPO i člana 12. ZOO u vezi sa članom 103. ZOO, pritom zaključujući da se spor o jačem pravu između više kupaca u slučaju dvostruke ili višestruke prodaje stvari (nekretnine) ne rješava samo primjenom pravila o stjecanju vlasništva kako je to učinio prvostepeni sud, već i primjenom načela morala, savjesnosti i poštenja i načela zloupotrebe prava, te da u okolnostima konkretnog predmeta tužitelj kao savjestan kupac ima jaču pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu u odnosu na apelanta kao kasnijeg kupca istog, za kojeg je provedenim dokazima utvrđeno da je bio nesavjestan, čak i u situaciji kada je apelant ishodio upis u knjigu položenih ugovora. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman