Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3051/16 (B.J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3051/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3051/16, rješavajući apelaciju B. J., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. J., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 K 002816 16 Kž od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anka Hrstić, advokatica iz Ljubuškog, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 K 002816 16 Kž od 7. jula 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se pustiti na slobodu do okončanja konkretnog postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je apelantu, protiv kojeg se vodi istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona F BiH u vezi sa članom 28. istog zakona, produžen pritvor za dva mjeseca, iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH) i pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 31. avgusta 2016. godine ili do nove odluke suda. Apelant je, u podnesku od 16. avgusta 2016. godine, dostavio Ustavnom sudu i rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 K 002816 16 Kpp7 od 11. avgusta 2016. godine, kojim rješenjem je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje pritvora. Osim toga apelant je, podneskom od 1. septembra 2016. godine, dostavio Ustavnom sudu rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 K 002816 16 Kps od 29. avgusta 2016. godine, kojim rješenjem je apelantu produžen pritvor, koji pritvor po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Apelant je, također, podneskom od 10. septembra 2016. godine, dostavio i rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 K 002816 16 Kv 3 od 5. septembra 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda od 29. avgusta 2016. godine (kojim je apelantu produžen pritvor).
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se apelantovom žalbom pobija osnovana sumnja, kao opći uvjet za produženje pritvora, da s tim u vezi navodi da je u pobijanom rješenju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što je rezultat pogrešne ocjene prikupljenih dokaza na kojima se temelji zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti, a koji žalbeni navodi po ocjeni Vrhovnog suda, nisu mogli dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Naime iz razloga datih u pobijanom rješenju slijedi da je prvostepeni sud na osnovu prikupljenih dokaza, a prije svega iskaza oštećenog S. A., kao i drugih materijalnih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant, kada ga je oštećeni pozvao i upitao kada će mu vratiti novac, ušao u svoje vozilo te izašao sa pištoljem u ruci, kojeg je odmah repetirao, došao do oštećenog, uperio ga u njegovom pravcu, nakon čega je iz pištolja ispalio jedan metak u smjeru prednjeg dijela vozila oštećenog, te da je zatim unio pištolj u unutrašnjost vozila kroz otvoreno suvozačevo staklo, te ga uperio u oštećenog, ispalio jedan hitac u smjeru njegovih nogu, a zatim i drugi hitac koji je oštećenog pogodio u desnu potkoljenicu. Vrhovni sud konstatuje da se navedene činjenice i okolnosti žalbom ne dovode u pitanje, osim što se u žalbi iznose pretpostavke koji zaključci bi se mogli izvesti analizom iskaza oštećenog, te je vrhovni sud smatrao da je potrebno naglasiti da se u toj fazi krivičnog postupka (odlučivanje o produženju pritvora), sa sigurnošću ne utvrđuje koje krivično djelo je učinio osumnjičeni-apelant, nego se utvrđuje postojanje osnovane sumnje, odnosno određenog stepena vjerovatnoće o učinjenju krivičnog djela od strane osumnjičenog. Stoga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti osnovanim navodi u žalbi da ne postoje ni objektivne (povreda vitalnog organa oštećenog) ni subjektivne (volja-želja-htijenje) okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti, ili da se eventualno radi o nekom drugom krivičnom djelu, jer će konačnu ocjenu o tome dati sud nakon provedenog krivičnog postupka. Dalje se navodi, da apelant žalbom osporava i postojanje razloga za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH, te da se u žalbi navodi da je nejasno na osnovu čega pobijano rješenje ,,crpi“ zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, odnosno dovršio pokušano krivično djelo. Vrhovni sud konstatuje, da je u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH potrebno utvrditi postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili dovršenja krivičnog djela, a koje okolnosti se cijene u svakom konkretnom slučaju, da zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju puštanja na slobodu dovršili već pokušano krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, temelji na činjenicama da su odnosi između oštećenog i apelanta već od ranije poremećeni, odnosno da između njih postoje neriješeni odnosi, da apelant živi u susjedstvu oštećenog, te da postoji mogućnost njihovog češćeg susretanja. Također se navodi, da imajući u vidu njihove nesuglasice, te činjenicu da je oštećeni pobjegao sa lica mjesta, bojeći se za vlastiti život i tako onemogućio apelanta u njegovoj namjeri da ga liši života, jer bi u protivnom apelant i dalje nastavio sa ispaljivanjem hitaca prema oštećenom i na taj način dovršio navedeno krivično djelo, prema stavu prvostepenog suda sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi dovršio pokušano krivično djelo. Vrhovni sud zaključuje da se apelant u žalbi ne bavi navedenim činjenicama i okolnostima, osim što se dovodi u pitanje udaljenost osumnjičenog i oštećenog kao susjeda, te da se ni u žalbi ne tvrdi da oni nisu susjedi, niti se u žalbi iznose razlozi od kakvog je značaja njihova međusobna udaljenost kao susjeda, pa su ovi žalbeni navodi ocijenjeni paušalnim.
3. U svom obrazloženju odluke (od 11. avgusta 2016. godine), Kantonalni sud konstatuje da sama činjenica da bi apelant eventualno mogao promijeniti mjesto prebivališta iz Vitina u mjesto Ljubuški nije dovoljna garancija, kako se po ocjeni Kantonalnog suda to neutemeljeno navodi u apelantovom prijedlogu, da neće počiniti novo krivično djelo ili dovršiti pokušano a to stoga što je mala udaljenost jednog i drugog mjesta i što se djelo može izvršiti bilo gdje ukoliko se apelant nađe na slobodi, tj. pri svakom bliskom susretu apelanta i oštećenog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno odnosno paušalno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP F BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
8. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, produžen pritvor jer su sudovi smatrali da je to neophodno, iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH, odnosno da postoji opravdana bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, dovršiti već pokušano krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti, ako naručite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman