Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-159/15 (P. B. i M. U.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-159/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-159/15, rješavajući apelacije Pašana Brčaninovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Pašan Brčaninović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011340 13 U od 28. novembra 2013. godine;

Masija Uvejzović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002474 14 U od 2. decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-159/15 Pašan Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011340 13 U od 28. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu i raseljene osobe Općine Živinice kojim je odbijen apelantov zahtjev u predmetu utvrđivanja novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom kao neosnovan.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da odredba člana 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisuje da, ako kod ratnog vojnog invalida nastupe promjene koje utiču na prava utvrđena konačnim rješenjem, ratni vojni invalid može po isteku dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja, podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta u vezi sa nastalom promjenom, ukoliko to pravo koristi po osnovu rane ili povrede; po isteku roka od četiri godine ukoliko to pravo koristi po osnovu oboljenja. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant prvostepenom organu podnio zahtjev za novim vještačenjem zdravstvenog stanja, odnosno za utvrđivanje novog, većeg procenta vojnog invaliditeta, a zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Nakon toga, prvostepeni organ je pokrenuo postupak, da bi, na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 9. novembra 2011. godine, koja je vojni invaliditet cijenila po osnovu tačke 254. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta u visini od 40% i tačke 92a. u visini od 30%, te tačke 128. u visini od 20%, i koja je utvrdila da ukupan vojni invaliditet, po članu 4. stav 1. Pravilnika iznosi 60%, VI grupa trajno, te je na osnovu toga prvostepeni organ donio rješenje kojim se apelant odbija sa zahtjevom za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je apelant u postupku po žalbi pribavio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu, koja je na osnovu neposrednog pregleda i uvida u priloženu dokumentaciju cijenila vojni invaliditet, uz konstataciju da nema osnova za povećanje procenta vojnog invaliditeta. Dakle, zaključeno je da ne postoje uslovi za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, odnosno za povećanje procenta vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja apelanta, pa shodno tome nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 49. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, jer nije došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja apelanta u odnosu na ranije utvrđeno zdravstveno stanje.

2. AP-609/15 Masija Uvejzović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002474 14 U od 2. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da odredba člana 74. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje da dijete kod koga nastupi nesposobnost za samostalan život i rad prije 15 godine života ima pravo na porodičnu penziju dok ta nesposobnost traje, dok je stavom 5. istog člana propisano da dijete kod koga nesposobnost za privređivanje nastupi poslije 15 godine života, a prije smrti osiguranika, odnosno korisnika penzije, ima pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao do svoje smrti. U vezi s tim, konstatovano je da je bilo potrebno utvrditi da je apelantica bila nesposobna za privređivanje prije smrti oca, odnosno u periodu prije 22. decembra 1996. godine. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nije imala potrebnu dokumentaciju vezano za navedeni vremenski period, a da je tuženom dostavila dokumentaciju koja se odnosi na period 2007., 2008. i 2009. godine. Također, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je prvostepeni organ vještačenja, 4. marta 2014. godine, donio nalaz, ocjenu i mišljenje, kojim je utvrđeno da kod apelantice postoji sposobnost za rad, pa je shodno navedenom odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-159/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-159/15 (P. B. i M. U.) | Sudska praksa | Aktio