Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1713/13 (Lj.O.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1713/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1713/13, rješavajući apelaciju LJ.O., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija LJ.O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lj.O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnijela je 19. travnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 008215 12 Rev od 18. prosinca 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2098/12 od 13. ožujka 2013. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelantica podnijela 7. kolovoza 2012. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu članka 19. stavak (3) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme donošenja navedene odluke, dužna na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tuženog TP „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 27. i 28. travnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, tuženi i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4, 11. i 12. svibnja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Parnični postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa (članak 143. Zakona o radu)

6. Apelantica je 31. listopada 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi zaštite prava iz radnog odnosa po osnovi članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-008215 03 od 10. siječnja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07- 000354 od 5. travnja 2007. godine, kojom je, između ostalog, odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status uposlenika na čekanju posla počev od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, te da se naloži tuženom da joj isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom razdoblju u iznosu bliže navedenom u izreci, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekanja. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istaknuo da je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radnopravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 1. veljače 2000. godine. Rješavajući o njezinom zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. studenog 2000. godine uspostavio radnopravni status uposlenika na čekanju posla od 1. veljače do 6. svibnja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Općinski sud je naveo da u momentu stupanja na snagu ZOR-a, u studenom 1999. godine, apelantica nije imala status uposlenika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 11. listopada 2000. godine.

8. Kantonalni sud je u svojoj odluci, između ostalog, u svezi sa apelantičinim zahtjevom da joj se prizna status uposlenika na čekanju od 3. travnja 1992. godine i prava u svezi sa tim, naveo da bi se apelantici mogao priznati status uposlenika na čekanju prije i u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a, apelantica je morala dokazati da se obraćala tuženom za uspostavljanje radnopravnog statusa prije stupanja na snagu ZOR-a, te da je tuženi apelantičin radnopravni status riješio upućivanjam na čekanje posla.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. studenog 2008. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su bez osnove navodi revizije da su redoviti sudovi pogrešno protumačili odredbe članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a i odbili njen tužbeni zahtjev da joj tuženi prizna status uposlenika na čekanju posla od 3. travnja 1992. godine, a ne tek od 1. veljače 2000. godine, kada se apelantica obratila tuženom radi uspostavljanja radnopravnog statusa. Ovo zbog toga, kako je istaknuo Vrhovni sud, što sudska praksa, kao i praksa svih kantonalnih povjerenstava za provedbu članka

143. ZOR-a, te Federalnog povjerenstva za provedbu članka 143. ZOR-a sve vrijeme od stupanja na snagu ZOR-a članak 143. stavak 2. tog zakona tumače na jednak način, tj. smatraju da se uposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na 31. prosinac 1991. godine, a prestali su raditi u razdoblju rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a), imaju smatrati uposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa. Vrhovni sud je naveo da bi suprotno rezoniranje predstavljalo nerazmjeran teret za poslodavca zbog kojih razloga su, po mišljenju tog suda, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 143. stavak 2. ZOR-a kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito donoseći osporeno rješenje o uspostavi radnopravnog statusa apelantici počev od 1. veljače 2000. godine, kada se apelantica nakon rata prvi put obratila tuženom.

Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 66/09

10. Apelantica je 9. siječnja 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. studenog 2008. godine, Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. travnja 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P- 008215/03 od 10. siječnja 2007. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 66/09 od 9. veljače 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U donesenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati uposlenikom na čekanju sukladno stavku 2. članka 143. ZOR-a, ima status uposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, na proizvoljan način protumačili pozitivnopravne propise, konkretno članak 143. ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog članka, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene članka 143. ZOR-a redoviti sudovi nisu ni upuštali u obrazlaganje svoga tumačenja navedenog članka. Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo osporenu odluku Vrhovnog suda i naložio mu da po žurnom postupku donese novu odluku i da u roku od tri mjeseca od dana primitka odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke, sukladno članku 74. stavak 5. tada važećih Pravila Ustavnog suda.

11. Naime, u toj odluci Ustavni sud je ukazao da se (ibid., točka 33) „iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe članka

143. ZOR-a bavio pitanjem što je ratio legis članka 143. ZOR-a. […] Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan nadnevak 31. prosinac 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan nadnevak kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. prosinca 1991. godine ili im je nakon tog nadnevka radnopravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. […]“. Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 66/09

12. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 58 0 P 008215 11 Rev 2 od 22. ožujka 2011. godine kojom je djelomično usvojio apelantičinu reviziju, obje nižestupanjske presude preinačio i, između ostalog, utvrdio da apelantica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počev od 3. travnja 1992. do 6. svibnja 2000. godine (točka 2. izreke presude). Istom presudom Vrhovni sud je ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu plaće za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka 3. izreke presude). U ostalom dijelu revizija je odbijena (točka 4. izreke presude).

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da je, odlučujući u ponovnom postupku o apelantičinoj reviziji, u granicama razloga iz odredaba članka 241. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imao u vidu obvezujuće pravne zaključke iz Odluke Ustavnog suda broj AP 66/09. Ukazano je da su na temelju provedenih dokaza nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog od 1988. do 3. travnja 1992. godine, kada je prestala raditi zbog ratnih djejstava, da je 1. veljače 2000. godine podnijela tuženom pismeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa sukladno članku 143. ZOR-a, da je Rješenjem tuženog broj 114-10/00 od 11. listopada 2000. godine tuženi prihvatio taj zahtjev i uspostavio apelantici radnopravni status sa 1. veljačom 2000. godine, te da joj prestaje radni odnos sa 6. svibnjem 2000. godine i da ima pravo na otpremninu. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelantici pripada pravo na status radnika na čekanju počev od 3. travnja 1992. godine pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona (6. svibnja 2000. godine), jer joj to pravo proizlazi iz članka 143. stavak 2. ZOR-a obzirom na to da je bila u radnom odnosu kod tuženog na 31. prosinac 1991. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je nepravilna i odluka nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine. Budući da, zbog pogrešnog stava u primjeni materijalnog prava, nedostaju činjenična utvrđenja na okolnosti pripadajuće novčane naknade na koju apelantica ima pravo (je li ravnatelj poslodavca donio odluku o visini naknade, ako nije, visina te naknade odmjerava se prema ocjeni suda) (članak 127. ZPP) sukladno materijalnim mogućnostima tuženog, kako je istaknuo Vrhovni sud, to u tom dijelu taj sud nije imao uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda, pa je primjenom odredaba članka 250. stavak 2. ZPP u tom dijelu drugostupanjsku presudu ukinuo.

14. Kantonalni sud je, odlučujući ponovno o apelantičinom prizivu na Presudu Općinskog suda broj P. 008215 03 03 (stari broj P.252/03 Č) od 10. siječnja 2007. godine, donio Rješenje broj 58 0 P 005476 11 od 2. lipnja 2011. godine kojim je priziv uvažio i prvostupanjsku presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila naknadu plaće, doprinosa iz plaće i na plaću za razdoblje od 3. travnja 1992. do 2. veljače 2000. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ukazano je da u prvostupanjskoj presudi nedostaje činjenično utvrđenje kolika je visina naknade koju je odredio poslodavac od 3. travnja 1992. godine do 1. veljače 2000. godine, na koju apelantica ima pravo kao radnica na čekanju. Stoga je presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje na temelju članka 224. točka 3. ZPP. Naglašeno je da u ponovnom postupku prvostupanjski sud treba imati u vidu upute koje je dao Kantonalni sud prilikom ponovnog odlučivanja o apelantičinom zahtjevu.

Ponovni postupak radi utvrđivanja visine naknade

15. Općinski sud je, nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, donio Presudu broj 58 0 Rs 008215 11 Rs od 22. prosinca 2011. godine kojom je obvezao tuženog da apelantici isplati na ime naknada plaća za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine iznos od 10.049,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. listopada 2000. godine do isplate (stavak prvi izreke). Tuženi je obvezan da putem nadležnog Federalnog zavoda MIO na apelantičino ime uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u razdoblju od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, u iznosu i po razdobljima pobliže opisanim u izreci presude (stavak drugi izreke). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da apelantici pripada pravo na status radnika na čekanju od 3. travnja 1992. godine, pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona 6. svibnja 2000. godine, jer joj to pravo proizlazi iz članka 143. stavak 2. ZOR-a obzirom na to da je 31. prosinca 1991. godine bila u radnom odnosu kod tuženog. Ukazano je da okolnost da tuženi nije donio rješenje o upućivanju apelantice na čekanje posla nakon što je ona prestala dolaziti na posao ne znači da ona nema status radnika na čekanju od dana kada je prestala dolaziti na posao zbog ratnih djejstava ili od dana kada je prestao raditi tuženi. Naime, ukazano je da je stupanjem na snagu ZOR-a nastupila sasvim nova situacija, gdje je intencija zakonodavca bila da svi radnici koji su do stupanja na snagu ovog zakona ostali bez posla mogu, sukladno članku 143. ovog zakona, realizirati prava predviđena tom odredbom. Obzirom na to da je apelantica imala taj status, pripada joj pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac. Ukazano je da je to pravo izravno zasnovano na zakonu i da je zakonska obveza poslodavca da donese odluku o visini naknade.

16. Visinu naknade plaće Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka ekonomske struke u iznosu minimalnih plaća, a polazeći od činjenice da tuženi, kao poslodavac, svojom odlukom nije odredio visinu naknade plaće za vrijeme čekanja posla sukladno odredbama članka 7. Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja koji se, kao relevantan propis, primjenjuje u konkretnom slučaju. Navedenim odredbama propisano je da za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u visini utvrđenoj odlukom ravnatelja sukladno materijalnim mogućnostima. To pravo na naknadu utvrđeno je i u članku 143. stavak 3. ZOR-a. Propuštanje poslodavca da utvrdi visinu naknade sukladno materijalnim mogućnostima tuženog predstavlja grubu povredu prava uposlenika, i to ne znači da je takvim propuštanjem poslodavca apelantica izgubila pravo na tu naknadu, odnosno da joj ona ne pripada. I prema mišljenju Općinskog suda, Odluka tuženog broj 6/96 od 24. lipnja 1996. godine ne predstavlja odluku o visini naknade plaće uposlenika koji imaju status radnika na čekanju posla, već se radi o obliku novčane pomoći za radnike koji su bili angažirani kao pripadnici HVO-a. Na utvrđenu visinu naknade apelantici pripada zatezna kamata koju je tražila od 11. listopada 2000. godine.

17. Dalje, Općinski sud je, razmatrajući apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi uplati doprinose za MIO za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, ukazao na odredbe članka 18. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (,,Službeni list SFRJ“ br. 23/82, 77/82, 75/85, 65/87, 74/89, 87/89, 44/90 i 84/90), kao i članka 1. Zakona o doprinosima („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01,37/01, 1/02, 17/06, 14/08) kojima su propisani, kao obvezni, doprinosi mirovinskog i invalidskog osiguranja. Sukladno navedenim odredbama, proizlazi da je tuženi kao poslodavac obvezan obračunati i uplatiti doprinose mirovinskog i invalidskog osiguranja apelantici, čiju visinu je sud utvrdio na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Pošto je visina doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, koja se uplaćuju svakom uposleniku, pa i apelantici, vezana za iznos plaće, odnosno naknade plaće, a on apelantici za utuženo razdoblje nije uplaćen, to je apelantičin tužbeni zahtjev utemeljen.

18. Odlučujući o prizivu tuženog protiv Presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 008215 11 Rs od 22. prosinca 2011. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine kojom je priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je presudio da je tuženi dužan apelantici, na ime naknade plaća u razdoblju od 17. rujna 1996. do 1. veljače 2000. godine, isplatiti iznos od 5.513,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. listopada 2000. godine do isplate. Odlučeno je da je tuženi dužan, putem nadležnog Federalnog zavoda MIO, na apelantičino ime uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u razdoblju od 17. rujna 1996. do 1. veljače 2000. godine, iznose po razdobljima pobliže navedenim u izreci presude. Apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa je odbijen.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelantici pripada pravo na status radnika na čekanju od 3. travnja 1992. godine, pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona 6. svibnja 2000. godine, jer joj to pravo proizlazi iz članka 143. stavak 2. ZOR-a, obzirom na to da je bila u radnom odnosu kod tuženog na 31. prosinac 1991. godine. Međutim, kako je istaknuo Kantonalni sud, Općinski sud je pogriješio kada je traženu naknadu dosudio od 3. travnja 1992. godine. Tuženi je u postupku ukazivao na činjenicu da je, nakon rata, počeo poslovati tek 17. rujna 1996. godine, na koju okolnost je u tijeku postupka predložen i dokaz - prijava o početku poslovanja obveznika uplaćivanja doprinosa Zavodu mirovinskog osiguranja HR HB (zaprimljena u tom zavodu 23. listopada 1996. godine). U svezi s tim, tuženi osnovano ističe u prizivu da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti navedeni materijalni dokaz iako ga je prihvatio kao dokaz koji je predložio tuženi na pripremnom ročištu 28. lipnja 2011. godine, te u njega, zajedno sa ostalim dokazima, izvršio uvid na ročištu za glavnu raspravu od 29. rujna 2011. godine, koji ni apelantica nije osporavala tijekom postupka. Iz navedene prijave proizlazi da je tuženi započeo poslovanje nakon rata tek 17. rujna 1996. godine, pa je bilo pravilno apelantici dosuditi naknade plaće, a time i doprinose za MIO od tog nadnevka. Polazeći od dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 10. listopada 2011. godine i njegovog dopunskog nalaza od 24. studenog 2011. godine, koje je prvostupanjski sud prihvatio, Kantonalni sud je utvrdio da apelantici pripada po osnovi naknade plaće u razdoblju od 17. rujna 1996. do 1. veljače 2000. godine iznos od 5.513,11 KM, jer je iznos od 10.049,33 KM umanjen za iznos od 4.536,22 KM (koliko, po nalazu vještaka, iznose plaće za razdoblje od 3. travnja 2002. godine do 17. rujna 1996. godine), a po osnovi doprinosa tuženi je obvezan uplatiti iznos od 2.075,56 KM, jer je iznos od 3.546,83 KM umanjen za iznos od 1.601,00 KM ( koliko, po nalazu vještaka, iznose doprinosi za razdoblje od 3. travnja 2002. godine do 17. rujna 1996. godine) zbog čega je, uvažavanjem priziva tuženog, u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena.

20. Odlučujući o revizijama apelantice i tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 58 0 Rs 008215 12Rev od 18. prosinca 2012. godine kojim je revizije odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbe članka 237. stavak 2. ZPP, kojima je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju vrijednost spora, obzirom na to da je drugostupanjskom presudom prvostupanjska odluka preinačena, ne prelazi zakonom propisani limit za dopuštenost revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da ne smatra da bi predmetne revizije trebalo iznimno dopustiti primjenom odredaba članka 237. stavak 3. ZPP, jer odlučivanje po revizijama nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ukazuje i na povredu članka II/4. i članka 14. Europske konvencije. Poziva se i na navode iznesene u prethodno podnesenoj apelaciji broj AP 2982/12. Opisuje kompletan postupak bliže opisan u činjeničnom dijelu ove odluke. Dalje tvrdi da je u ponovnom postupku Općinski sud donio pravilnu i zakonitu presudu kojom joj je za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine dosudio plaću i pravo na doprinose iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za zatraženo razdoblje. Smatra da Kantonalni sud ne može skraćivati vrijeme za koje je apelantici navedenom presudom Vrhovnog suda već utvrđeno pravo na naknadu plaće, a pogotovu ne može u jednoj presudi zaključiti da apelantici pripada status radnika na čekanju posla od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, te naknada plaća i doprinosa za cijelo razdoblje čekanja, a potom joj u drugoj presudi dosuditi tu naknadu tek od 17. rujna 1996. do 1. veljače 2000. godine, odnosno ne može, nakon što jednom presudom utvrdi da apelantici pripada status radnika na čekanju od 3. travnja 1992. godine, u drugoj presudi utvrđivati drugi početak tog statusa i skraćivati vrijeme za koje joj je prethodno utvrdio taj status i pravo na naknadu plaće i doprinosa. Ističe da je, nakon toga, Vrhovni sud kao razlog za odbacivanje revizije naveo da revizija nije dopuštena zbog imovinskog cenzusa, to jest zato što vrijednost spora u ovom predmetu ne prelazi zakonom propisani limit za dopuštenost revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP, te da sud nije našao da bi reviziju trebalo iznimno dopustiti primjenom odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Pobijanim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno je apelantičino pravo na nediskriminaciju, jer je Vrhovni sud u činjenično i pravno identičnim slučajevima protiv istog tuženog u kojima vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi zakonom propisani census od 10.000,00 KM dozvolio reviziju tužiteljica, jer je ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz članka 237. stavak 3. ZPP, te je donio presude u kojima je revizija uvažena, drugostupanjska presuda preinačena tako da se priziv tuženog odbija kao neutemeljen i prvostupanjska presuda potvrđuje. U prilog navedenim tvrdnjama apelantica je dostavila presude Vrhovnog suda br. 58 0 Rs 008217 12 Rev i 58 0 Rs 007684 12 Rev od 23. listopada 2012. godine i broj 58 0 Rs 076321 12 Rev od 16. listopada 2012. godine zajedno sa prvostupanjskim i drugostupanjskim presudama donesenim u tim postupcima.

II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud i Kantonalni sud su istaknuli da ostaju u cijelosti kod svoje odluke i da ne smatraju da je došlo do povrede prava na koje apelantica ukazuje u svojoj apelaciji.

23. Tuženi je, pored navoda da je apelacija nedopuštena zbog formalnih razloga, „opreza radi“ istaknuo da su neutemeljeni navodi iz apelacije da su tijekom redovitog postupka sudovi postupali diskriminatorno u odnosu na apelanticu, kao i navodi o povredi prava na imovinu i pravično suđenje. O povredi prava na nediskriminaciju i pravično suđenje može se isključivo govoriti u odnosu na tuženog, jer je on u cijelosti poštovao sudsku praksu koja je postojala pri primjeni članka

143. ZOR-a pred nadležnim tijelom i sudovima da bi nakon osam godina ta praksa bila drastično promijenjena nakon što je veliki broj predmeta za realizaciju predmetnog prava već bio okončan. Dalje, tuženi je ukazao na „nejasnoće i proturječnosti sudova u pogledu primjene prava prilikom odlučivanja o predmetnom pravu“ u odnosu na osporeno potraživanje apelantice, uključujući stajalište da je apelantičino potraživanje zastarjelo, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

25. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92, 16/93,13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Radnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti.

Radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom direktora odnosno poslodavca, u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća ili drugog pravnog lica odnosno poslodavca, ako platu odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugom osnovu.

Doprinos za zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje obračunava se na osnovicu koju čini novčana naknada iz stava 2. ovog člana.

Ako je iznos novčane naknade iz stava 2. ovog člana tapji "od prosječne plate» u Republici Bosni i Hercegovini iz mjeseca koji prethodi mjesecu za koji se vrši uplata doprinosa, osnovicu za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje čini ta plata.

Obveznik uplate doprinosa iz stava 3. ovog člana je preduzeće ili drugo pravno lice odnosno poslodavac.

VI.Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 008215 12 Rev od 18. prosinca 2012. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stajališta, Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu.

29. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan nadnevak podnošenja apelacije uzima u obzir nadnevak kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2098/12 koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je apelantica protiv Presude Kantonalnog suda od 12. lipnja 2012. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu 7. kolovoza 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Se osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza […], svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, suština apelantičinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Kantonalni sud osporenom presudom pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).

37. Obzirom na apelacijske navode, Ustavni sud će prvo ispitati jesu li redoviti sudovi, u ponovnom postupku nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 66/09, proizvoljno primijenili relevantno materijalno pravo u odnosu na apelantičin zahtjev za primjenu članka 143. ZOR-a, te je li usljed toga (proizvoljne primjene materijalnog prava) Kantonalni sud, kako apelantica tvrdi, ponovno donio arbitrarnu odluku čija je posljedica kršenje njezinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u ponovnom postupku, postupajući po nalogu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 66/09 donio presudu kojom je, obzirom na činjenična utvrđenja u prvostupanjskom postupku, u konačnici zaključio da, uz primjenu odredaba članka 143. ZOR-a, apelantica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počev od 3. travnja 1992. do 6. svibnja 2000. godine. Dakle, taj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva je tom odlukom pravomoćno riješen i u tom dijelu Ustavni sud smatra da je ispoštovano pravno stajalište Ustavnog suda. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda, apelantici pripada pravo na status radnika na čekanju od 3. travnja 1992. godine pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona (6. svibanj 2000. godine), jer joj to pravo proizlazi iz članka 143. stavak 2. ZOR-a obzirom na to da je bila u radnom odnosu kod tuženog na 31. prosinac 1991. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u pogledu daljnjeg dijela apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaća i doprinosa za razdoblje u kojem je imala status radnika na čekanju, Vrhovni sud ukazao na odredbe članka 7. „Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja“, te odredbe članka 143. stavak 3. ZOR-a. Međutim, kako su u predmetnom spisu nedostajala činjenična utvrđenja na okolnosti novčane naknade na koju apelantica ima pravo, slijedom toga, kako je Vrhovni sud naveo, u tom dijelu nije imao uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda, te je primjenom odredaba članka 250. stavak 2. ZPP u tom dijelu drugostupanjsku presudu ukinuo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom i Kantonalni sud u ponovnom postupku, zbog istih razloga kao i Vrhovni sud, predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

39. Ustavni sud primjećuje da je, polazeći od činjenice da je u predmetnom postupku pravomoćno utvrđeno da je apelantica imala status radnika na čekanju počev od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine, u ponovnom postupku trebalo utvrditi činjenice u svezi sa apelantičinim pravom na naknadu plaća i doprinosa na njih dok je imala status radnika na čekanju. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku Općinski sud donio Presudu broj 58 0 Rs 008215 11 Rs od 22. prosinca 2011. godine kojom je obvezao tuženog da apelantici isplati na ime naknada plaća za razdoblje od 3. travnja 1992. do 1. veljače 2000. godine iznos od 10.049,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. listopada 2000. godine do isplate, te da putem nadležnog Federalnog zavoda MIO za isto razdoblje na apelantičino ime uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u iznosima i po razdobljima bliže opisanim u izreci presude. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, između ostalog, naveo da apelantici pripada pravo na naknadu plaće za razdoblje u kojem je imala status radnika na čekanju i da se to pravo izravno temelji na zakonu, te da je zakonska obveza poslodavca da donese odluku o visini naknade. Međutim, Kantonalni sud je potom donio Presudu broj 58 0 Rs 008215 12 Rsž od 12. lipnja 2012. godine kojom je priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je presudio da je tuženi dužan apelantici na ime naknade plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje u razdoblju od 17. rujna 1996. godine do 1. veljače 2000. godine isplatiti iznose bliže navedene u toj presudi. S tim u svezi, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogriješio kada je traženu naknadu dosudio od 3. travnja 1992. godine, jer je prihvatio stajalište tuženog da je nakon rata počeo poslovati tek 17. rujna 1996. godine, pa je stoga tek od tog nadnevka, dakle 17. rujna 1996. godine, apelantici dosudio naknade plaće i doprinose za MIO.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, dakle, Kantonalni sud, u konačnici, presudio na način da je tuženi dužan apelantici isplatiti na ime naknade plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje u razdoblju od 17. rujna 1996. godine do 1. veljače 2000. godine iznose bliže navedene u toj presudi, te pri tome u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Kantonalni sud je osporenu odluku obrazložio stajalištem da je tuženi, to jest apelantičin poslodavac, u postupku ukazivao na činjenicu da je nakon rata počeo poslovati tek 17. rujna 1996. godine na koju okolnost je u tijeku postupka proveden i dokaz - prijava o početku poslovanja obveznika uplaćivanja doprinosa „Zavodu mirovinskog osiguranja HRHB“, te da taj dokaz ni apelantica nije osporavala u tijeku postupka. Budući da je, dakle, zaključio da je tuženi započeo poslovanje nakon rata tek 17. rujna 1996. godine, to je Kantonalni sud apelantici dosudio naknade plaće, a time i doprinose za MIO, od tog nadnevka. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 143. stavak 3. ZOR-a kojim je propisano da „za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac“, kao i odredbe članka 7. st. 2, 3. i 4. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti kojima je propisano da „radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom direktora, odnosno poslodavca“, „u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno poslodavca“, ako plaću, odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugoj osnovi. Doprinos za zdravstveno osiguranje i mirovinsko i invalidsko osiguranje obračunava se na osnovicu koju čini novčana naknada iz stavka 2. ovog članka. Ako je iznos novčane naknade iz stavka 2. ovog članka manji „od prosječne plate“ u Bosni i Hercegovini iz mjeseca koji prethodi mjesecu za koji se vrši uplata doprinosa, „osnovicu za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje čini ta plata“.

41. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da se odredbama članka 143. stavak

3. ZOR-a praktično određuje da uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku Kantonalni sud zaključio da je tuženi, to jest apelantičin poslodavac, počeo poslovati tek 17. rujna 1996. godine, pa je slijedom toga od tog nadnevka i priznao apelantici pravo na naknadu plaća i doprinosa, jer do tog nadnevka i nije mogao donijeti bilo kakvu odluku o visini plaća za svoje uposlenike, odnosno apelantici je dosuđena naknada plaće a slijedom toga i doprinosa sukladno materijalnim mogućnostima njezinog poslodavca. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje te da su apelantičini navodi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise u cijelosti neutemeljeni.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom presudom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

43. U pogledu ostalih apelantičinih navoda, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu ocjene dokaza i, u svezi s tim, utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1713/13 (Lj.O.) | Sudska praksa | Aktio