Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2696/13 (J. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Dom
- Legitiman cilj
- Miješanje u pravo na dom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2696/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2696/13, rješavajući apelaciju Jasne Raljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Raljević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005858 12 Uvp od 14. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005854 11 od 9. marta 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasna Raljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnijela je 19. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005854 12 Uvp od 14. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005854 11 U od 9. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Federalnog ministarstva prostornog uređenja i Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona kao suprotne strane u postupku zatraženo je 6. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 13. aprila do 20. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. E. R. kao vlasnik kuće u kojoj se nalazi stan na kojem je apelantica nositeljica stanarskog prava pokrenuo je postupak zahtjevom upućenim nadležnim organima da se apelantica iseli iz predmetnog stana, uz obavezu E. R. da apelantici u istoj kući ponudi stan u potkrovlju. Nakon provedenog upravnog postupka i upravnog spora Kantonalni sud je donio konačnu odluku kojom je odbijen je zahtjev E. R.
6. Nakon toga E. R. je pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom, te je Ustavni sud donio odluku broj AP 619/08 od 25. septembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju E. R., utvrdio povredu prava na imovinu i predmet vratio Kantonalnom sudu radi donošenja nove odluke. Postupajući po odluci Ustavnog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 004721 10 U od 20. decembra 2010. godine kojom je tužbu E. R. uvažio i poništio nižestepena rješenja upravnih organa.
7. Apelantica je protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 004721 10 U od 20. decembra 2010. godine podnijela aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava koji je donio Odluku broj 32148/11 od 27. januara 2015. godine kojom se aplikacija odbija zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
8. Apelantica je konkretnom apelacijom osporila rješenja koja su donijeta u ponovljenom postupku (nakon odluke Kantonalnog suda od 20. decembra 2010. godine), kao i odluke nadležnih sudova, a kojima je odlučeno sljedeće:
9. Ministarstvo građenja i prostornog uređenja je donijelo Rješenje broj UPI-09-03-25-437/03 od 16. maja 2011. godine kojim je utvrđeno da je E. R. vlasnik nekretnine, zgrade i dvorišta na preciziranoj k. č., upisanoj u z. k. ulošku Mostar, s pravom vlasništva 1/1 (stav 1. izreke rješenja); da apelantica koristi stan, površine 123,50 m , u kući vlasnika E. R., čiji je raniji nosilac stanarskog prava bila apelanticina majka; naloženo je apelantici da iseli iz predmetnog stana i da preda ključeve vlasniku, a E. R. je naloženo da apelanticu uvede u posjed stana koji se nalazi u istoj kući u potkrovlju, površine 69,97 m . U obrazloženju presude nadležni organ je naveo historijat postupka pokrenutog po zahtjevu E. R. za iseljenje apelantice iz stana koji se nalazi u kući koja je njegovo vlasništvo, te je navedeno da nakon što je E. R. odbijen u redovnom postupku, on je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio odluku broj AP 619/08, te uvažio apelaciju E. R., utvrdio povredu prava na imovinu i predmet vratio na ponovni postupak Kantonalnom sudu radi donošenja nove odluke. Postupajući po uputstvima Ustavnog suda Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 004721 10 U od 20. decembra 2010. godine kojom je poništio nižestepena rješenja i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
10. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je E. R. vlasnik precizirane nekretnine s dijelom 1/1, te da je podnio zahtjev za iseljenje apelantice iz stana, površine 123,50 m , koji se nalazi u njegovoj kući i koji koristi apelantica kao nositeljica stanarskog prava. Također je navedeno da je Kantonalni sud u presudi u potpunosti prihvatio stav Ustavnog suda da se radi o imovini E. R., kao i da se primjenjuje Zakon o stambenim odnosima u dijelu koji se odnosi na nosioce stanarskog prava na stanovima koji su ostali u privatnom vlasništvu (u dijelovima u kojima nisu derogirani drugim zakonima), te da član 56. Zakona o stambenim odnosima regulira da vlasnik stana može tražiti useljenje u svoj stan ili dio stana ukoliko nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama. Također je zaključeno da je iz spisa vidljivo da je E. R. postupio u skladu sa zakonskim odredbama.
11. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu koju je Federalno ministarstvo prostornog uređenja Rješenjem broj UPII/05-23-5-101/04 od 11. jula 2011. godine odbilo kao neosnovanu.
12. Rješavajući po apelanticinoj tužbi Kantonalni sud donio je Presudu broj 07 0 U 005854 111 U od 9. marta 2012. godine kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva i razloga tužbe na osnovu člana 34. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
14. Prema dokazima iz predmetnog spisa E. R. je 12. novembra 2003. godine podnio zahtjev nadležnom upravnom organu za iseljenje apelantice iz spornog stana (na I spratu, površine 123,5 m ) i preseljenje u drugi stan u istoj kući koji se nalazi u potkrovlju, površine 69,97 m , a u skladu sa članom 56. Zakona o stambenim odnosima. Nesporne činjenice su da je E. R. vlasnik kuće u Mostaru s 1/1 dijela, te da su stan na prvom spratu (površine 123,5 m ) koristili apelanticini roditelji i apelantica i da im je 1963. godine na tom stanu dodijeljeno stanarsko pravo. Nakon smrti roditelja apelantica je postala nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Članom 56. Zakona o stambenim odnosima je propisano da vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan. Dakle, citiranim zakonskim odredbama su regulirana posebna prava vlasnika stana na kojem je stečeno stanarsko pravo i prema kome vlasnik stana ima pravo tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio stana pod uvjetom da nosiocu stanarskog prava na tom dijelu stana ponudi u zamjenu odgovarajući stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama. S obzirom da je nesporno da je E. R vlasnik kuće u kojoj se nalazi sporni stan, površine 123,50 m , koji apelantica kao nositeljica stanarskog prava koristi sama, te da je zamjenski stan, koji je ponudio vlasnik stana, površine 66,97 m2, a nalazi se u istoj stambenoj zgradi u potkrovlju i u cijelosti odgovara apelanticinim stambenim potrebama, to su, prema mišljenju Kantonalnog suda, osporena rješenja pravilna i zakonita, a apelanticini navodi neosnovani u cijelosti. Kantonalni sud je istakao da su netačni i paušalni apelanticini navodi da pobijano rješenje ne sadrži ocjenu dokaza i razloge o odlučnim činjenicama (čl. 207. i 242. Zakona o upravnom postupku) i da je upravni organ ispustio iz vida činjenicu da je apelantica nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Kantonalni sud je istakao da je ta činjenica nesporna. Također, apelanticini tužbeni navodi da vlasnik stana E. R. nikad nije živio u Mostaru, te da stan koji sada koristi apelantica za nju ima veliku materijalnu i afekcionu vrijednost nemaju nikakvog pravnog značaja za rješenje ove upravne stvari. Također, Kantonalni sud je naveo da apelanticino pozivanje da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pozivanje na presudu Kantonalnog suda Mostar od 17. decembra 2007. godine koju je Ustavni sud BiH ukinuo, suprotni su pravnom stavu iznijetom u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 619/08, koja je za sve konačna i obavezujuća.
15. Kantonalni sud je naveo da i apelanticini navodi da iz stana koji joj se nudi kao zamjenski dolazi do ispuštanja štetnih emisija u vidu zračenja plinova zbog čega se obratila ombudsmenu i tužilaštvu, kao i navodi da je u toku izmjena Zakona o prodaji stanova, nemaju utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari. Iz dokaza predmetnog spisa proizlazi da je stan koji se apelantici nudi u zamjenu površine 69,97 m , da ga sada koristi E. R. kada je tu, te je navode o neuvjetnosti stana Kantonalni sud cijenio paušalnim.
16. Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 U 005854 12 Uvp od 14. marta 2013. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje odbio.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz sljedećih razloga: „Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni Vrhovnog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Ovo iz razloga što prvostepeni sud nije povrijedio zakon na štetu apelantice kada je iz provedenih dokaza (predmetnog činjeničnog utvrđenja čiju potpunost i pravilnost Vrhovni sud nije ni mogao cijeniti u smislu člana 41. Zakona o upravnim sporovima) utvrdio da je nesporno utvrđeno da je E. R. vlasnik kuće u kojoj se nalazi stan koji koristi tužiteljica kao nositeljica stanarskog prava, te da joj je od strane vlasnika ponuđen u zamjenu odgovarajući stan, odnosno stan koji odgovara njenim stvarnim potrebama, pa kako su bili ispunjeni uvjeti, u smislu člana 56. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, da se zahtjevu E. R. za useljenje u njegov stan uz osiguranje apelantici odgovarajućeg stana udovolji, te su i tvrdnje iz zahtjeva u pogledu nepravilne primjene materijalnog prava (uz navođenje zakona koji uopšte nije ni bio primijenjen na rješavanje ove upravne stvari), kao i povrede navedenih prava zaštićenih Ustavom i Evropskom konvencijom ukazuju neosnovanim. Pored toga, ni iz ostalih navoda zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke (povreda načela materijalne istine i načela saslušanja stranke u upravnom postupku) ne može se utvrditi da je odlukama nadležnih organa pogrešno primijenjen zakon, s obzirom da je apelantici omogućeno učešće u postupku pred prvostepenim sudom, gdje joj je pružena mogućnost da predoči i predlaže dokaze, da se upozna i očituje na već predočene dokaze, kao i da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješavanje ove upravne stvari, pa kako je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, uz poštovanje apelanticinih procesnih prava, ne može zaključiti da se u ovoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona na njezinu štetu, pogotovo što ni paušalnim i ničim argumentiranim navodima zahtjeva pravilnost i zakonitost rješenja nadležnih organa nije dovedena u bilo kakvu sumnju.“ Izvršenje rješenja o apelanticinoj deložaciji
18. U međuvremenu je Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona donijelo Zaključak o dozvoli izvršenja broj UPI-09-03-25-437/03 od 11. septembra 2012. godine kojim je utvrđeno da je rješenje nadležnog organa od 16. maja 2011. godine (kojim je naloženo iseljenje apelantice) postalo izvršno, te kako apelantica nije iselila iz stana određeno je izvršenje za 17. oktobar 2012. godine.
19. Protiv navedenog zaključka apelantica je izjavila žalbu koja je, Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23-5-101/04-H.S. od 21. novembra 2012. godine, odbijena.
20. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica deložirana iz stana, kao i da je prvobitno odbijala da preuzme ključeve zamjenskog stana sve do maja 2015. godine, o čemu je dostavljen primopredajni zapisnik.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na uvjetnost stana koji joj je dodijeljen, da je stan devastiran, kao i da nema mjesta za namještaj, kao i da joj po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada zamjenski stan koji je u istoj općini i iste kvadrature +/- 10%. Apelantica navodi da je 70 godina živjela u stanu iz kojeg je sada „izbačena na ulicu“.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije s obzirom da joj nisu povrijeđena prava.
23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri datom obrazloženju iz presude, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nije došlo do povrede prava apelantice.
24. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona je navelo da nisu povrijeđena apelanticina prava, tj. pravo na imovinu jer je predmetni stan vlasništvo E. R., a ne apelantice, kao ni pravo na dom jer je apelantica preuzela ključeve od zamjenskog stana u koji se uselila 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju uzete su u obzir sve okolnosti predmeta i postignuto je da se zaštiti pravo vlasništva E. R. i istovremeno je riješeno pitanje stanovanja apelantice kada joj je dat odgovarajući stan.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84, 12/87 i 36/89 i 2/93, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 56.
Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.
U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.
Pravo na useljenje po odredbama st. 2 i 3. ovog člana ima i vlasnik koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika prije 1. januara 1959. godine.
Vlasnik stana koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja. Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana, snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.
26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 72/08 od 17. novembra 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Član 47. mijenja se i glasi:
(1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
(2) Pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
(3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda.
(4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
33. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je u upravnom postupku i sporu koji je okončan osporenim presudama (koji je predmet ove apelacije) apelantici naloženo iseljenje iz stana na kojem je imala svojstvo nositeljice stanarskog prava i dodijeljen joj je drugi zamjenski stan.
35. Dalje, Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
36. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li taj stan apelanticin „dom“ u smislu značenja člana 8. stav
1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelanticinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
37. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste predstavlja li taj stan apelanticin dom prema stavu 1. člana 8. Evropske konvencije. U skladu s praksom Evropskog suda, „dom“ pojedinca je, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda i apelanticinih navoda proizlazi kao nesporno da je apelantica živjela u tom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da je taj stan predstavljao apelanticin dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
38. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude kojima je apelantici naloženo da napusti stan u kojem je živjela i koji je koristila nesporno predstavljaju miješanje u njezino pravo na poštovanje doma. U vezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o stambenim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da je E. R. vlasnik zgrade (kuće) u kojoj se nalazi stan u kojem je apelantica živjela i koji je koristila. Također je nesporno utvrđeno da je apelantica imala svojstvo nositeljice stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu E. R. Međutim, na osnovu člana 56. Zakona o stambenim odnosima E. R. je pokrenuo postupak da se apelantica iseli iz predmetnog stana i da mu se on preda u posjed, uz istovremeno osiguranje apelantici drugog stana koji zadovoljava njezine potrebe. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 56. Zakona o stambenim odnosima propisane situacije u vezi s vlasnicima stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno regulirana je mogućnost da vlasnik stana traži useljenje u svoj dio stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan. Ustavni sud zapaža da su upravni organi, a zatim Kantonalni i Vrhovni sud, rješavajući po zahtjevu E. R. i primjenom navedene odredbe člana
56. Zakona o stambenim odnosima, donijeli odluke koje apelantica osporava apelacijom. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
39. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li miješanje u apelanticino pravo na dom, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo „neophodnu mjeru u demokratskom društvu“ u vezi s jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A, broj 45, stav 43), što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom načela proporcionalnosti.
40. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se javni ili opći interes ogleda u zaštiti prava vlasnika i dosljednoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba koje reguliraju pravo vlasnika da uđe u stan koji je „opterećen stanarskim pravom“ uz ispunjenje drugih, zakonom predviđenih uvjeta - odnosno da ponudi u zamjenu odgovarajući stan. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, u suštini, i ne osporava pravo vlasniku stana (E. R.) na stan na kojem je apelantica nositeljica stanarskog prava, ali se protivila svojoj deložaciji iz stana koji je koristila i useljenju u zamjenski stan, te je u toku postupka pred upravnim organima i sudovima isticala da stan koji joj se nudi „nije odgovarajući“. Pri tome se apelantica žalila na uvjetnost stana, kao i na nemogućnost da u njega smjesti svoj namještaj, te na kvadraturu stana koji joj je dodijeljen u zamjenu. Ustavni sud zapaža da je u presudi Kantonalnog suda navedeno da su apelanticini navodi o neuvjetnosti stana (ispuštanje štetnih emisija) paušalni, te da nije od utjecaja apelanticin navod o stvarnoj i afekcionoj vrijednosti njezinog namještaja „koji ne može da stane u stan od 67,97 m “, te je utvrđeno da stan koji se apelantici nudi u zamjenu sada koristi E. R. sa svojom porodicom. Također, redovni sudovi su naveli da apelanticino pozivanje (isto apelantica ističe i u apelaciji, odnosno poziva se na Zakon o prodaji stanova koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju) na druge zakone nije od utjecaja na odlučivanje u konkretnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantici nudi u zamjenu drugi stan s jednakim pravima koja je imala na stanu koji je do sada koristila. Kada se ima u vidu sve navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova kojima je udovoljeno vlasniku stana E. R. nije narušena proporcionalnost između apelanticinog interesa da nastavi živjeti u stanu u kojem je do sada živjela i legitimnog interesa, dosljedne primjene propisa iz stambene oblasti i zaštite vlasnika stana koji je koristio stan od 69,97 m sa svojom porodicom. Osim toga, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelantica je preuzela ključeve zamjenskog stana u maju 2015. godine. Dakle, apelantica u konkretnom slučaju osporenim odlukama i ne gubi „pravo na dom“, niti je bilo čime ovo pravo osporeno ili u bilo kom obliku umanjeno, suprotno njezinim navodima, osim što je nezadovoljna samim novim stanom koji joj je ponuđen. Također, nesporno je da je postojao cilj rješavanja stambenih pitanja velikog broja ljudi, zbog čega je i ustanovljen pojam „stanova u privatnom vlasništvu sa stanarskim pravom“, pogotovo u doba socijalizma, kada je tendencija bila da se svi „izjednače u pravima“. Međutim, čak i tada je postojala mogućnost, koju je i zakonodavac predvidio, da vlasnici stanova dođu do svoje imovine ako osiguraju nosiocima stanarskog prava odgovarajući smještaj, što je u konkretnom slučaju nesporno urađeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke kojima je udovoljeno zahtjevu vlasnika stana da se apelantica iseli iz stana na kojem je imala svojstvo nositeljice stanarskog prava i preseli u manji stan u istoj kući predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav
2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika predmetnog stana.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda kojima je usvojen zahtjev E. R. nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U vezi s apelanticinim traženjem da Ustavni sud utvrdi da joj je odlukama donesenim u upravnom postupku, koje su u konačnici rezultirale njezinom „deložacijom“, povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi identični navodima o apelanticinom pravu na dom koje je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama, te je utvrdio da su oni neosnovani. Stoga, Ustavni sud neće posebno ispitivati apelanticine navode o povredi prava na imovinu, pogotovo kada se ima u vidu okolnost da je u konkretnom predmetu udovoljeno vlasniku stana koji je koristila apelantica, a što je nesporno i apelantica to ničim ne dovodi u pitanje.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na „dom“, garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman