Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/15 (A.P. i A. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Suvlasništvo
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-362/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-362/15, rješavajući apelacije A. P. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A. P., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002990 13 Rev 2 od 4. novembra 2014. godine;

Asim Babić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047085 11 Gž od 14. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-362/15 A. P. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Nenadu Živkoviću, advokatu iz Zvornika, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002990 13 Rev 2 od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj (S. P.), po osnovu zajedničke gradnje sa apelantom stekao susvojinu sa dijelom ½ poslovno stambene kuće (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), a što je apelant dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude izvrši upis prava suposjeda i suvlasništva na navedenoj nekretnini u označenom dijelu u korist tužitelja sa dijelom ½, kao i da se izvrši fizička dioba i izdvojeni dio preda u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelant i tužitelj braća, te da im je otac poklonio po jednu parcelu i da je 1986. godine dogovoreno da se na apelantovoj parceli zajednički sagradi kuća, na način da prizemlje kuće pripadne tužitelju, a sprat kuće apelantu, tako da na istoj budu suvlasnici sa po ½ dijela. Naprijed navedeno, odnosno postojanje dogovora o zajedničkoj izgradnji kuće potvrdili su i saslušani svjedoci, iz čijih iskaza proizilazi da je cijela porodica (otac, braća i sestra) bila spremna da pomogne izgradnju, iz razloga što apelant i tužitelj nisu imali dovoljno sredstava da bi mogli svaki za sebe graditi kuću. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj u prizemlju kuće otvorio lokal ugostiteljskog karaktera u kojem je radio sve do 1993. godine, kada je lokal zatvoren i da je isti držao u posjedu do 2003. godine, kada je apelant izbacio opremu i pretvorio prizemlje kuće u dnevni boravak, tako da uživa cijelu kuću. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 13. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima propisuje da više lica imaju pravo susvojine na nepodijeljenoj stvari, kada je dio svakog od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio), a ako suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se veličina suvlasničkog udjela određuje u pravnom odnosu između suvlasnika, pa samim tim ona može biti i različita, u zavisnosti od toga koliko je svaki suvlasnik uložio pri pribavljanju zajedničke stvari, ili, u nejednakim idealnim kvotama, može biti određena zakonom, a ako suvlasnički dijelovi nisu unaprijed određeni, bilo ugovorom ili zakonom, pretpostavlja se da su oni jednaki. Također, konstatovano je da odredba člana 16. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima propisuje da suvlasnik ima pravo da u svako vrijeme zahtijeva diobu stvari, osim u vrijeme u koje bi ta dioba bila na štetu drugih suvlasnika, ako zakonom nije drugačije određeno. Obzirom da je apelant vlasnik parcele na kojoj je izgrađena predmetna kuća i da je tužitelj suvlasnik ½ dijela na predmetnoj kući, konstatovano je da mu pripada pravo na prostor za redovnu upotrebu kuće u površini od 195 m , čime apelant nije spriječen da prilazi svojoj kući i da koristi ostali dio parcele koji je isključivo u njegovom vlasništvu.

2. AP-1094/15 Asim Babić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Sejad Šabić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047085 11 Gž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), pa su dosljedno tome prvotužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine) i drugotuženi (Kanton Sarajevo, MUP Kantona Sarajevo) dužni priznati apelantu svojstvo nosioca stanarskog prava i trpiti da apelant temeljem presude stekne sva prava, koja po Zakonu o stambenim odnosima imaju nosioci stanarskog prava, koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine ili naložiti tuženom da apelantu dodijeli na trajno korištenje naprijed navedeni stan.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, utvrđeno je da su Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo 7. septembra 2000. godine, na osnovu člana 82. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, zaključili Sporazum o raspodjeli stambenog fonda, prema kojem je pravo vlasništva, odnosno raspolaganja predmetnim stanom, pripalo ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Shodno tome, zaključeno je da se tužbeni zahtjev, kojim se traži utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava, ne može postaviti u odnosu na prvotuženu, koja nije vlasnik predmetnog stana. Osim toga, konstatovano je da se prema odredbama člana 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, protiv lica koje se nezakonito useli u stan u društvenoj svojini, ne može po proteku roka od osam godina od nezakonitog useljenja, pokrenuti postupak za iseljenje iz tog stana. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da u cilju izjednačavanja faktičkog i pravnog stanja u pogledu takvih stanova, navedena odredba se tumači tako da lice koje se uselilo u stan bez valjanog pravnog osnova, protekom roka od osam godina korišenja stana, na tom stanu stiče stanarsko pravo, te da je cilj naveden odredbe da licima čije se iseljenje iz stana moglo tražiti, ali to niko nije učinio tokom vremenskog period od osam godina, omogući da takav stan nastave koristiti i na njemu steknu stanarsko pravo. U vezi s tim, zaključeno je da se navedena odredba ne odnosi na lica koja su stan koristila na osnovu valjanog pravnog osnova, te se iz tog razloga njihovo iseljenje u određenom periodu nije moglo zahtijevati. Dakle, utvrđeno je da je apelant predmetni stan koristio na osnovu rješenja o privremenom korištenju i da nije bilo osnova da se traži njegovo iseljenje sve do donošenja relevantnih zakona kojima je regulisano pitanje stanova koi su bili proglašeni napuštenim, te da se shodno tome nisu stekli uslovi za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Najzad, utvrđeno je da je drugotuženi podnijelo zahtjev za vraćanje stanova, među kojima je i predmetni stan, ali da tokom postupka od strane apelanta nije dokazano da je predmetni stan vraćen na raspolaganje drugotuženom, da je isti proveo postupak rangiranja i dosjele predmetnog stana, te da je apelant učestvovao u tom postupku i ispunio uslove za dodjelu stana, pa je shodno navedenom konstatovano da se sudskom odlukom ne može naložiti dodjela predmetnog stana na korištenje apelantu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-362/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-362/15 (A.P. i A. B.) | Sudska praksa | Aktio