Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2300/13 (M. N.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2300/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2300/13, rješavajući apelaciju Milana Ninkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Ninkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048867 12 Gž od 28. marta 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048867 06 P od 19. aprila 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 25. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048867 12 Gž od 28. marta 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048867 06 P od 19. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragana Čavića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužilac, kog zastupaju punomoćnici Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banje Luke, dostavili su odgovore na apelaciju 16. juna 2016. godine. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048867 06 P od 19. aprila 2012. godine obavezan je apelant da tužiocu zbog klevete naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate i da o svom trošku zahtijeva objavljivanje integralnog teksta presude u dnevnim novinama „Fokus“ ili će to, u suprotnom, učiniti tužilac na apelantov teret, sve u roku od 30 dana po prijemu presude pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je u dnevnom listu „Fokus“ od 20. novembra 2006. godine objavljen tekst sljedećeg sadržaja: „Neki ljudi iz policije po nalogu Dragana Čavića, bivšeg predsjednika RS i Srpske demokratske stranke (u daljnjem tekstu: SDS), spremali su kidnapovanje Dragana Kalinića u Beogradu i njegovo dovođenje u RS, kako bi bio uhapšen u paketu sa Mirkom Šarovićem, tvrdi Milan Ninković, jedan od osnivača SDS-a, koga je smijenio visoki predstavnik Pedi Ešdaun. Ova akcija planirana je prije ulaska u proces pravljenja izbornih lista i predizborne kampanje i trebalo je da traje do završetka izbora, a sve sa ciljem da Čavić postane neprikosnoveni lider – dodaje Ninković. […] On je pozvao Dragana Čavića i Vojislava Gligića da vrate stranačka vozila koja za privatne potrebe voze članovi njihovih porodica.“ Tužilac se, kako je dalje navedeno u tužbi, obratio izdavaču, uredniku i novinaru dnevnog lista „Fokus“ zahtjevom za ispravku neistinitih podataka - klevete. Navedeni zahtjev je objavljen u dnevnim novinama uz saopštenje i odgovor da ni novinar, a ni dnevne novine ne stoje iza navedenih optužbi, već isključivo apelant od kojeg su dobili pismo i koji je lično potvrdio da je autor teksta. Tužilac je zbog navedenih razloga tužbom zatražio da mu apelant na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati 10.000,00 KM uz kamatu i troškove postupka, te da o svom trošku zahtijeva objavljivanje integralnog teksta presude u dnevnim novinama.

7. Apelant je u pisanom odgovoru u cjelini osporio navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, ističući da je, nakon objavljivanja informacije u sredstvima javnog informisanja da se on (apelant) nalazi u kriminalnoj grupi koja radi na smjeni tužioca s mjesta predsjednika SDS, obratio sredstvima javnog informisanja pismom od 16. novembra 2006. godine u kojem je naveo da „po Čavićevim kombinacijama trebalo je sa slobode zbrisati u paketu gospodina Kalinića i Šarovića“, ne navodeći da je Kalinić trebalo da bude kidnapovan po nalogu tužioca. Potvrdio je tačnost objavljenih podataka prema kojima je izjavio da su razna preduzeća i opštinski organi SDS prikupljali sredstva za konsolidaciju stranke, zbog čega je trebalo dovesti finansijsku kontrolu koja bi utvrdila nepravilnosti finansijskog poslovanja u vrijeme mandata tužioca kao predsjednika SDS, kao i tačnost podataka da je službeno vozilo marke „golf“ jedno vrijeme koristila porodica Čavić.

8. U dokaznom postupku, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, Osnovni sud je sproveo dokaze čitanjem isprava: teksta „Planirao otmicu“ iz dnevnog lista „Fokus“, zahtjeva za ispravku koju je tražio tužilac, teksta pod nazivom „Ne progonim Čavića“ i „Ako laže koza, ne laže rog“ iz dnevnog lista „Fokus“ od 25. i 26. novembra 2006. godine, teksta pod nazivom „Sredstvima javnog informisanja u RS“ od 16. novembra 2006. godine sa dopisom upućenim tužiocu. Osim navedenog, u dokaznom postupku su saslušani tužilac i apelant u svojstvu parničnih stranaka, kao i svjedoci: novinarka Biljana Gagula i Milan Stanković, nekadašnji generalni sekretar SDS.

9. Osnovni sud je, zatim, naveo da je na osnovu ocjene svih sprovedenih dokaza, pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu, u smislu odredaba člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je, naime, ukazao da iz apelantovog iskaza proizilazi da je povodom tekstova od 15. i 16. novembra 2006. godine u kojima je iznesena konstatacija da je apelant član kriminalne grupe koja se sprema da ukloni tužioca kao predsjednika SDS sa političke scene apelant sačinio dopis 16. novembra 2006. godine koji je poslao sredstvima javnog informisanja u Republici Srpskoj u kojem je naveo da „po Čavićevim kombinacijama treba sa slobode zbrisati u paketu gospodina Kalinića i Šarovića“ (...) „a da je u stranci SDS saznao da se dva službena vozila stranke koriste u privatne svrhe i da je Opštinski odbor u Doboju pribavio sredstva u visini od 100.000,00 KM radi namirenja duga Privrednoj banci Sarajevo“. Zbog ovih saznanja, apelant je iznio tvrdnje u dopisu od 16. novembra 2006. godine koji je poslao sredstvima javnog informisanja RS, koje su rezultat ličnog sukoba i neslaganja sa tužiocem po čijem je nalogu bio isključen iz SDS 22. maja 2006. godine. Novinski članci, nakon dostavljanja svog dopisa sredstvima javnog informisanja, nisu ga više zanimali zbog čega nije stupao u kontakte sa novinarkom Biljanom Gagula povodom objavljenih članaka. Iz iskaza svjedoka, novinarke Biljane Gagula je utvrđeno da je sa apelantom prije objavljivanja spornog članka obavila telefonski intervju za dnevni list „Fokus“ i da je nakon toga apelant poslao dopis 16. novembra 2006. godine koji je s njegovom izjavom putem intervjua objavljen u spornom novinskom članku. U daljnjem obrazloženju presude je naveden kratak sadržaj drugog saslušanog svjedoka, generalnog sekretara SDS na okolnost korišćenja službenih vozila u privatne svrhe i korišćenja novčanih sredstava ove stranke koja su prikupljena putem donacija.

10. Osnovni sud je, zatim, naveo sadržaj odredbe člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) iz kog proizilazi da je kleveta iznošenje ili pronošenje neistinitog izražavanja, što dovodi do prouzrokovanja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica. Sadržaj odredbe, po mišljenju Osnovnog suda, znači da iznesena informacija ili podatak o nekom moraju biti neistiniti, da je teret dokazivanja postojanja tih navoda na tužiocu, odnosno istinitosti navoda na tuženom, u konkretnom slučaju na apelantu. Iz nespornih činjenica proizilazi da su sporni članci objavljeni u dnevnim novinama „Fokus“ pa je, prema mišljenju Osnovnog suda, na apelantu bio teret da dokaže istinitost objavljenih navoda.

11. Osnovni sud je ocijenio da je apelant, iako je novinarka objavila tvrdnje dobijene od apelanta, pasivno legitimisan u predmetnom sporu, jer je on iznio tvrdnje za koje je ocijenjeno da su neistinite. Osim toga, apelant u postupku nije izveo niti jedan dokaz na osnovu kog bi se moglo utvrditi da su istiniti navodi koji su objavljeni u spornom novinskom članku, a navedena izražavanja su, po mišljenju suda, prouzrokovala štetu ugledu tužioca. Naime, iznošenje neistinitih tvrdnji smatra se klevetom zbog koje tužilac ima pravo zahtjevom potraživati od apelanta naknadu nematerijalne štete u smislu člana 5 st. 1 i 2 ZZK i člana 11 ZZK za duševne bolove pretrpljene zbog povrede časti i ugleda.

12. Pri utvrđivanju visine štete uzete su u obzir sve okolnosti slučaja i to da je tužilac porodičan, da je prije objavljivanja spornog teksta do 11. novembra 2006. godine bio predsjednik Republike Srpske, da su dnevne novine u kojima je objavljen tekst većeg tiraža i da su dostupne na području cijele Bosne i Hercegovine a time i velikom broju čitalaca, da je prije objavljivanja spornog teksta tužilac bio predsjednik SDS i da se po objavljivanju novinskih članaka obratio dnevnim novinama „Fokus“ za objavu demantija. Takođe su ocijenjene okolnosti da je tužilac političar i da, zbog profesije kojom se bavi, mora biti izložen kritikama u javnosti i objavama informacija u vezi sa svojom profesijom. U vezi sa svim navedenim okolnostima, imajući pri tome u vidu odredbu člana 11 stav 1 ZZK kojom je propisano da se naknada štete vrši isključivo s namjerom satisfakcije zbog povrede časti i ugleda oštećenog (proporcionalne prouzrokovanoj šteti) i odredbu člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužiocu je dosuđena naknada u iznosu od 4.000,00 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva (6.000,00 KM) preko dosuđenog iznosa odbijen.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048867 12 Gž od 28. marta 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete, umjesto 4.000,00 KM, isplati iznos od 3.000,00 KM uz troškove postupka. U ostalom dijelu je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je pobijanu presudu ispitao u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti, pa je nakon ocjene da je apelantova žalba djelimično osnovana, ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, izveo zaključak da je apelant iznio netačne podatke o tužiocu, da nije dokazao da su izneseni podaci istiniti i da je apelant autor spornog teksta, te je primjenom relevantnih odredbi ZZK i ZOO djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca. U konkretnom slučaju u objavljenom članku dnevnih novina „Fokus“ apelantovo izražavanje u dijelu teksta u kome se govori da se tužilac, zajedno sa nekim ljudima iz policije, spremao da kidnapuje Dragana Kalinića i da ga dovede u RS kako bi bio uhapšen „u paketu“ sa Mirkom Šarovićem predstavlja radnju klevete kojom je nanesena šteta tužiocu. Samim tim postoji osnov za obeštećenje tužioca na osnovu odredaba ZZK, jer je u javnosti prikazan kao čovjek koji planira da izvrši krivično djelo, što svakako šteti njegovoj časti i ugledu. Takvim postupanjem su povrijeđena nematerijalna dobra tužioca, odnosno njegova čast i njegov ugled. Apelant je poricao da je obavio intervju sa novinarkom Biljanom Gagula, ali nije porekao da je dostavio pismo sredstvima javnog informisanja RS kao reakciju na izjave tužioca. Iz sadržaja objavljene informacije od novinarke i sadržaja apelantovog pisma proizilazi da je apelant novinarki pojasnio navode iz svog pisma iz čega se može izvesti zaključak da je suština potpuno ista. Osim toga, apelant nije reagovao na članak objavljen u dnevnom listu „Fokus“ pa je, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant autor teksta u kojem su iznesene neistinite informacije (kleveta) o tužiocu. Imajući u vidu težinu povrede ugleda tužioca i pravičnu satisfakciju, Okružni sud je ocijenio da je pravilna primjena odredbe člana 200 stav 2 ZOO nalagala da se tužiocu dosudi iznos od 3.000,00 KM, pa je u tom smislu prvostepena presuda preinačena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su u osporenim presudama izvedeni proizvoljni zaključci samo zbog toga što je tužilac visoki funkcioner RS. Budući da je sporni tekst objavila novinarka u dnevnom listu „Fokus“, apelant smatra da su, prije svega, novinarka, a zatim i dnevni list imali obavezu da dokažu istinitost objavljenih podataka, a ne on. Apelant ukazuje da je konačnom odlukom potpuno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer su razlozi presude navedeni u njenom obrazloženju, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je ostao pri stavu iz svoje presude i predložio da se apelacija odbije.

17. Punomoćnici tužioca su u odgovoru istakli da je apelacija očigledno neosnovana, jer se sadržina apelacije u suštini odnosi na navode koji su isticani tokom prvostepenog i žalbenog postupka. Oba suda su povodom apelantovih prigovora dali jasne i nesumnjive zaključke kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i činjeničnih zaključaka o postojanju klevete.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

GRANICE DELOVANJA ZAKONA

Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 048867 12 Gž od 28. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 25. maja 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presude Okružnog suda i Osnovnog suda ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Apelant, kao autor dijela spornog teksta, osporava presude redovnih sudova ukazujući na proizvoljne zaključke suda samo zbog toga što je tužilac visoki funkcioner, te zbog toga što nije imao mogućnosti da u postupku iz kog su osporene presude proizašle dokazuje svoju istinitost.

28. U vezi sa ovim prigovorima koji se u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu, izveo zaključak da je apelant autor spornog dijela teksta u kom su izneseni netačni podaci o tužiocu, da apelant u postupku nije dokazao istinitost tih podataka, jer na te okolnosti nije izveo niti jedan dokaz a da iz sprovedenih dokaza koje je dostavio tužilac proizilazi neistinitost informacija iznesenih o tužiocu kojima je nanesena šteta njegovoj časti i ugledu. Osim toga, prvostepeni sud je naglasio da apelant u svom iskazu datom u svojstvu parnične stranke nije negirao tačnost tvrdnji u pogledu podataka koje je iznio o tužitelju u svom pismu upućenom sredstvima javnog informisanja u RS, kao svoju reakciju na ranije izjave tužioca, kojima je u suštini tužilac prikazan kao čovjek koji planira da izvrši krivično djelo. U takvim okolnostima, po mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti se pokazuju neosnovanim apelacioni navodi, da su, prije svega, novinarka, a zatim i dnevni list imali obavezu da dokažu istinitost objavljenih podataka (iz njegovog pisma), a ne on. Ustavni sud nadalje zapaža da je navedeno izražavanje po ocjeni oba suda ocijenjeno kao klevetničko izražavanje, zbog čega je ostvaren osnov tužbenog zahtjeva – dakle, pravo tužioca da od apelanta potražuje naknadu štete za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda iz odredbe čl. 5 i 11 ZZK. Prilikom ocjene visine tužbenog zahtjeva sudovi su imali u vidu odredbu člana 200 ZOO kojom je postavljen „zakonski okvir“ unutar koga sud treba postupati u svakom konkretnom slučaju, tj. po slobodnom sudijskom uvjerenju i savjesti, imajući u vidu specifičnost svakog konkretnog slučaja, kao i da taj iznos predstavlja pravičnu naknadu, odnosno satisfakciju za pretrpljene duševne bolove. Drugostepena presuda se razlikuje od prvostepene samo u pogledu visine dosuđene naknade, jer je drugostepeni sud ocijenio da je pravilna primjena materijalnog prava, odredbe člana 200 stav 2 ZOO, nalagala da se tužiocu, umjesto 4.000,00 KM, dosudi iznos od 3.000,00 KM. Pri tome je drugostepeni sud imao u vidu sve okolnosti koje je ocijenio i prvostepeni sud (porodičnost, funkciju koju tužilac obavlja i koju je ranije obavljao), kao i okolnosti pod kojima je apelant iznio sporno izražavanje izazvano ranijim komentarima tužioca.

31. Ustavni sud, takođe, naglašava da redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine novčane naknade imaju pravo na slobodnu procjenu koja svakako nije apsolutna, jer je ta sloboda ograničena relevantnim zakonskim okvirom. U tom pravcu Ustavni sud naglašava da, shodno odredbi člana 200 stav 2 ZOO, da bi se oštećeniku moglo priznati pravo na novčanu satisfakciju zbog nematerijalne štete koja mu je uzrokovana pretrpljenim duševnim bolovima, potrebno je ne samo faktičko postojanje štete već i uvjerenje suda da je u konkretnom slučaju pravično dosuditi naknadu koju opravdavaju postojeće okolnosti konkretnog slučaja. Na koji način će sudovi utvrditi navedene okolnosti svakako je stvar suda i njegove slobodne procjene, pri čemu sud, kako je već naglašeno, svoju odluku mora zasnovati na prihvatljivoj analizi relevantnih principa uz uvažavanje relevantnog zakonskog okvira. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 11 stav 1 ZZK, kao lex specialis, koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje da se obeštećenje vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, te da dosuđena nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti, pri čemu se u obzir uzimaju sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući sve preduzete mjere, kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je lice koje je načinilo štetu steklo novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja i sl.

32. Imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu tužioca uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnom odnosu, između ostalog, iskaza tužioca i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, nakon čega su izveli zaključak da je apelant iznio netačne podatke o tužiocu, čime mu je nanio nematerijalnu štetu u vidu povrede časti i ugleda.

33. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu sve prethodno izneseno, smatra da u okolnostima konkretnog slučaju nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja, niti u segmentu primjene prava, pa Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su, nakon sprovedenog postupka, redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenice, te donijeli odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, ZZK i ZOO, uz obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljno.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2300/13 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio