Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4268/13 („Grading Komerc“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 383
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4268/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4268/13, rješavajući apelaciju „Grading Komerca“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Grading Komerca“ d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901855 12 Rev od 13. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 901855 10 Pž od 7.
juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901855 04 Ps od 9. marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Grading Komerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati Advokature „Ćupina & CO“ za obavljanje advokatske djelatnosti Mostar, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901855 12 Rev od 13. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901855 10 Pž od 7. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901855 04 Ps od 9. marta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili od 16. juna 2016. godine do 20. juna 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901855 04 Ps od 9. marta 2010. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv tuženog radi isplate, odbijeni su u cijelosti kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražio da se (stav 1. tačka I izreke presude) obaveže tuženi da mu isporuči 186 tona aluminijske žice O-9,5, 450 tona aluminijskih trupaca O-203, 110 tona aluminijskog ingota čistoće 99,7%, 500 tona aluminijskog metala, 150 tona legure Al, Si, Mg O-203, i 6000 tona kalcinirane glinice (u daljnjem tekstu: predmetni proizvodi), te da mu nadoknadi troškove postupka sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja kao i da mu (stav 1. tačka II) tuženi naknadi štetu u iznosu od 1.000.000,00 KM, koja se ogleda u razlici cijene proizvoda iz prethodne tačke stava 1. u 1997. godini i 2004. godini, sve prema nalazu vještaka mašinske i finansijske struke, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je također stavom 2. izreke presude odbio kao neosnovan u cijelosti supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta kojim bi se tuženi oslobodio obaveze iz stava 1 tužbenog zahtjeva ukoliko apelantu isplati protuvrijednost predmetnih proizvoda u ukupnom iznosu od 5.000.000,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počev od dana presuđenja do isplate, a sve prema nalazu vještaka mašinske i finansijske struke i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2. tačka I) kao i zahtjev (stav 2. tačka II), apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 1.000.000,00 KM, što odgovara današnjoj protuvrijednosti iznosa od 432.854.800,00 YU dinara sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od uplate svakog iznosa pojedinačno naznačenog kao u izreci presude pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom 3. izreke presude Općinski sud ga je obavezao da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.271,00 KM.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant prvobitno 19. septembra 1997. godine podnio tužbu protiv tuženog Višem sudu u Mostaru (u predmetu tog suda registrovanom pod brojem Ps-76/97) radi isplate iznosa od 2.700.000 USA$ sa zakonskom zateznom kamatom, nakon čega je podneskom od 16. januara 2001. godine vrijednost spora označio u valuti KM, da bi na pripremnom ročištu podneskom od 19. oktobra 2004. godine tužbeni zahtjev preinačio kao u izreci presude, na način što se novi tužbeni zahtjev razlikuje od prvobitno postavljenog u pogledu sadržaja i osnove. Navedeno je da je taj postupak pred Općinskim sudom nastavljen pod novim poslovnim brojem (sada Ps: 901855/04). Općinski sud je na osnovu brojnih izvedenih materijalnih dokaza (uvid u uplatnice i račune i drugu materijalnu dokumentaciju), posebno cijeneći nalaz vještaka finansijske struke Zije Veledara i Žarka Zovke i vještaka mašinske struke Latifa Hujdura, koje nalaze je Općinski sud ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu sa pravilima struke, te odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su bile u višegodišnjem poslovnom odnosu od 1980. godine do početka ratnih dejstava 4. maja 1992. godine, na način što je apelant od tuženog naručivao i kupovao proizvode iz asortimana proizvoda tuženog radi daljnje prodaje, da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na način usmenog dogovaranja i sporazumijevanja, tako što je apelant usmenim putem od tuženog naručivao predmetne proizvode tuženog i prema dogovoru sa istim naručene proizvode plaćao periodično, tako što je uplaćivao avanse na ime poručene robe, a tuženi je po uplaćenim avansima apelantu isporučivao robu iz svog proizvodnog asortimana, ispostavljao račune, a proizvode je isporučivao apelantu željeznicom ili kamionima. Iz navedenog proizlazi da su parnične stranke u to vrijeme kao društveno pravne osobe sve do 4. maja 1992. godine bile u poslovnom odnosu koji je imao karakter prometa roba i usluga, karakter ugovora o prodaji, tako što je apelant bio kupac, a tuženi prodavac robe svog proizvodnog asortimana, što je potvrđeno iskazom svjedoka Mirka Kovačevića zakonskog zastupnika apelanta, Mladena Galića, rukovodioca Sektora finansija tuženog. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporan osnov novog tužbenog zahtjeva i visina tužbenog zahtjeva od 19. oktobra 2004. godine kao i istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženog. Na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, sačinjenog na osnovu dokumentacije u spisu kao i uvidom u dokumentaciju apelanta i tuženog izvršenu na licu mjesta, Općinski sud je utvrdio visinu sredstava koju je apelant u vidu avansa uplatio na račun tuženog u prvom tromjesečju 1992. godine, da je apelant u drugom i trećem mjesecu 1992. godine na ime avansa tuženom uplatio iznos od 106.110.107,90 YU dinara koja su pristigla na račun tuženog, a što denominirano iznosi 10,61 KM, a da apelantovi virmanski nalozi o uplatama koji nisu prošli kroz izvod SDK Sarajevo (devet uplata) izvršeni u drugom i trećem mjesecu 1992. godine iznose 266,466.846,10 YU dinara, što denominirano u KM iznosi 26,64 KM. Dalje, vještačenjem je utvrđeno da vrijednost robe koju je prema priloženim fakturama tuženi isporučio apelantu željeznicom i kamionima u drugom i trećem mjesecu 1992. godine (sedam isporuka po fakturama) iznosi 257.191.299,91 YU dinara, odnosno denominirano 25,72 KM. Također, utvrđeno je da je tuženi vratio apelantu virmanskim nalozima putem SDK Mostar 8. aprila 1992. godine avans u iznosu od 112.396.420,00 YU dinara, odnosno denominirano iznos od 11,24 KM, na ime robe koju u to vrijeme više nije mogao isporučiti apelantu zbog već nastupljenih ratnih dejstava. Cijeneći navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi u cijelosti izmirio sve svoje obaveze prema tuženom zaključno sa posljednjom isporukom robe od 24. marta 1992. godine i povratom uplaćenog avansa od 8. aprila 1992. godine. Također, utvrdio je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao suprotno, da nije zaprimio robu od tuženog, niti povraćeni iznos na ime uplaćenog avansa, pa je Općinski sud primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 295. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio da je tuženi u cijelosti izmirio svoju ugovorenu obavezu prema apelantu budući da je apelantu isporučio svu naručenu robu a i novac zaključno sa 8. aprilom 1992. godine. Što se tiče apelantovog tužbenog zahtjeva i povrata 6000 tona kalcinirane glinice od strane tuženog, Općinski sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je u vezi sa isporukom iste bio i u kakvom poslovnom, odnosno ugovorom odnosu sa tuženim ili da je tuženi istu uskladištenu u decembru mjesecu 1991. godine u Luci Ploče, Republika Hrvatska, kupio, preuzeo ili prodao nekoj trećoj osobi, te na taj način stekao bilo kakvu imovinsku korist. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je tuženi shodno odredbi člana 295. ZOO-a, a u vezi sa članom 311. istog zakona izmirio svoje obaveze prema apelantu, da se u smislu člana 12. ZOO-a ponašao kao dobar privrednik, da je poslovao savjesno, i da stoga nije odgovoran za pričinjenu štetu apelantu, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom čl. 383, 386. stav 2. i 397. ZPP-a.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901855 10 Pž od 7. juna 2011. godine žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane.
9. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda, konkretno nalaz vještaka finansijske struke Zije Veledara od 3. decembra 1992. godine, tvrdeći da vještačenje nije izvršeno na osnovu dokumentacije tuženog i apelanta „na licu mjesta“, zbog čega tvrdi da je vještačenjem netačno utvrđeno da je tuženi apelantu isporučio svu kupljenu robu. Naime, apelant tvrdi da je tuženom za kupljenu i naručenu robu uplatio ukupan iznos od 372.554,800 YU dinara, koja narudžba mu je trebala biti isporučena sukcesivno do kraja 1992. godine, ali da roba nije nikad isporučena, i da je vještačenjem netačno utvrđeno da mu je tuženi 8. aprila 1992. godine povratio avans u iznosu od 112.396.420,00 YU dinara, smatrajući da se radi o falsifikat uplatama, zbog čega je sudu na tu okolnost predložio grafološko vještačenje, dok tuženi žalbom osporavao odluku o troškovima postupka. Ispitujući prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, Kantonalni sud je prvenstveno naveo da je tuženi još u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja, pri kojem prigovoru je ostao i nakon što je apelant tužbeni zahtjev preinačio, te kako je sud u smislu člana 57. ZPP-a mogao dozvoliti apelantu preinačenje tužbe na ročištu od 19. oktobra 2004. godine jer se radilo o pripremnom ročištu. U vezi s tim Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev bio zastario već u momentu podnošenja tužbe, iz kog razloga je prigovor zastare potraživanja tuženog usvojio, pa je dosljedno tome zaključio da je žalba apelanta neosnovana. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 371. ZOO-a, kojom je propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, kao što je to u konkretnom slučaju regulirano odredbom člana 374. ZOO-a, te kojom odredbom zakona je propisan drugi rok zastarjelosti, tj. da međusobna potraživanja društveno-pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorom zastarijevaju za tri godine. U vezi s tim je istaknuto da se navedena odredba „tumači na način da zastarijevaju za tri godine ne samo potraživanja između društveno-pravnih lica iz ugovora u prometu roba i usluga već između svih pravnih lica“ a shodno odluci Ustavnog suda Federacije BiH U-2/08. Kantonalni sud je također imao u vidu odredbu člana 383. citiranog zakona kojom je propisano, da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, a da se u sudskoj praksi ratna dejstva nesumnjivo smatraju nesavladivim preprekama koje utječu na zastarijevanje obaveze. Smatra da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje primjene ove odredbe zakona, jer je članom 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“, br. 21/92 i 13/94) bilo propisano da ako zbog ratnih okolnosti Osnovni ili Viši sud ne može vršiti sudsku funkciju na cijelom ili na dijelu područja za koje je osnovan, sudsku funkciju će vršiti najbliži stvarno nadležni sud, koji je u tim okolnostima u mogućnosti vršiti funkciju, iz čega slijedi da se apelant u toku 1992. godine pa nadalje mogao koristiti pravom da podnese tužbu nekom drugom stvarno nadležnom sudu sa kojim je bilo moguće uspostaviti komunikacije. Kantonalni sud je osim toga konstatovao, da sve i ako se zanemare navedene odredbe i ako se uzme da je zastarni rok počeo teći od prestanka ratnih dejstava, tj. od 23. decembra 1996. godine koja su ukinuta Odlukom o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji BiH („Službene novine FBiH“ broj 25/96), onda je u okolnostima konkretnog slučaja zastarni rok od tri godine istekao 24. januara 1999. godine, dakle znatno prije nego je apelant preinačio tužbeni zahtjev (19. oktobra 2004. godine) koji je sada predmetom raspravljanja. Dakle, u najpovoljnijoj varijanti za apelanta, kod činjenice da se radilo o dugu iz poslovnog odnosa iz 1992. godine, pa kada se zanemari prednja Uredba i prestanak ratnog stanja te se kao početak trogodišnjeg roka zastare uzme 15. mart 1997. godine, kada je tuženi počeo sa radom, Kantonalni sud smatra da je apelant konačno precizirani tužbeni zahtjev morao podnijeti najkasnije 15. marta 2000. godine, a apelant ga je podnio 19. oktobra 2004. godine. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da sve i da prigovor zastare nije osnovan, ovaj sud prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda i date razloge u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tuženog u dijelu koja se odnosi na troškove postupka, ocijenivši da je prvostepeni sud o troškovima postupka tuženog odlučio prema Tarifi koja je važila u vrijeme preduzimanja pravnih radnji, iz čega proizlazi da su neosnovani navodi tuženog da je prvostepeni sud primijenio sada važeću Tarifu (tarifu koja je važila u vrijeme odlučivanja Kantonalnog suda). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901855 12 Rev od 13. juna 2013. godine reviziju apelanta i tuženog izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 9. marta 2010.godine odbio kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani revizioni navodi apelanta da drugostepeni sud nije pravilno raspravio sporni odnos parničnih stranaka sa stanovišta primjene odredbe člana 383. ZOO-a, prema kojoj zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Smatra da drugostepeni sud nije imao u vidu da je apelant boravio na području pod kontrolom OS Armije Bosne i Hercegovine, a da je sjedište tuženog jedno vrijeme bilo na području Republike Hrvatske, gdje je radio sve vrijeme rata, da bi potom zvanično počeo sa radom u Mostaru 15. marta 1997. godine i da je njegovo sjedište bilo pod kontrolom HVO-a, a u takvoj situaciji za apelanta su postojale nesavladive prepreke za preduzimanje radnje podnošenja tužbe stvarno nadležnom sudu, Osnovnom sudu u Mostaru. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja cijenio najpovoljniju varijantu za apelanta pa kod činjenice da se radilo o dugu iz poslovnog odnosa iz 1992. godine, taj sud je trogodišnji rok zastare cijenio počevši od 15. marta 1997. godine, kada je tuženi počeo sa radom, zbog čega smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je apelant zahtjev kojim potražuje svoja prava morao istaći najkasnije do 15. marta 2000. godine, što je apelant propustio da učini sve do 19. oktobra 2004. godine kada je izvršio preinačenje tužbe, dakle po proteku roka zastarjelosti od tri godine, čime se ovakav njegov zahtjev smatra zastarjelim. Vrhovni sud, također, smatra neprihvatljivim revizijske tvrdnje apelanta da je podneskom od 19. oktobra 2004. godine samo pojasnio tužbeni zahtjev koji je podnio 12. septembra 1997. godine, da se navedenim podneskom „samo opredijelio tužbenim zahtjevom“, čime je samo prekinuo tok zastarijevanja. U vezi sa ovim navodima apelanta Vrhovni sud je ukazao da preinaka tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva (član 56. stav 1. ZPP), po svom procesnopravnom dejstvu ima značaj podnošenja nove tužbe sa svim njenim materijalnopravnim učincima. Vrhovni sud je, također, odbio revizione navode tuženog u dijelu da mu je o troškovima postupka odlučeno prema sada važećoj Tarifi, a ne prema Tarifi koja je važila u vrijeme preduzimanja pravnih radnji, kao i da mu je po osnovu ove tarife trebalo dosuditi veći iznos na ime sastava odgovora na tužbu iz 1997. godine. Stoga, Vrhovni sud je saglasno članu 248. ZPP-a reviziju apelanta i tuženog odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant tvrdi da Vrhovni i Kantonalni sud nisu mogli raspraviti predmetni spor sa stanovišta primjene odredbe člana
374. ZOO-a i zaključiti da je potraživanje apelanta zastarjelo. S tim u vezi, ukazuje da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti Konvenciju o zastarjelosti potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje roba (u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je usvojena 13. juna 1974. godine, a koju je bivša SFRJ ratifikovala 27. novembra 1978. godine, prema kojoj rok zastarjelosti traje četiri godine. Apelant, također, ukazuje da zbog ratnih dejstava nije mogao preduzeti bilo kakvu pravnu radnju do 14. decembra 1995. godine, kada je zvanično zaključen Dejtonski sporazum i kada su prestala sva dejstva na teritoriji FBiH, zbog čega smatra da je zastarjelost nastavila da teče od navedenog datuma, pa kako je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 12. septembra 1997. godine, apelant smatra da nije nastupila zastarjelost njegovih potraživanja, jer u skladu sa navedenom konvencijom nije protekao rok zastare od četiri godine. Apelant dalje osporava nalaz vještaka finansijske struke, ističući da on nije vještačio uvidom u finansijsku dokumentaciju niti tuženog, ni apelanta na licu mjesta, jer smatra da je isti samo izvršio pregled izvještaja o promjenama i stanju žiroračuna tuženog od 8. aprila 1992. godine na osnovu kojeg je sačinio nalaz. Iz navedenog razloga tvrdi da je obaveza vještaka bila da na licu mjesta izvrši provjeru finansijske dokumentacije, zbog čega tvrdi da tuženi nije dokazao da je apelant primio uplaćeni avans, niti da mu je tuženi isporučio dio naručene robe, jer smatra da je u takvim okolnostima teret dokazivanja je bio na istom. Također, navodi da je sud odbio njegov prijedlog dat na pripremnom ročištu 9. septembra 2010. godine da se na ovu okolnost saslušaju svjedoci Savo Krzman i Manojlo Avdalović, bivši direktori tuženog, što je sud odbio navodeći da je imenovane uredno pozivao putem Međunarodne pravne pomoći, i da se isti nisu odazvali pozivu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u ukazao da ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi, uz naglasak da apelantu u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja je u apelaciji neosnovano ukazao.
14. Kantonalni sud, također, ne nalazi bilo kakvu povredu prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, također, ukazao da ne nalazi povredu prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe I usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Nesavladive prepreke Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
17. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 56.
(1)Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
(2)Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtjeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
(3)Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 57.
(1)Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne, ako pripremo ročište nije održano.
(2)Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.
(3)Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.
(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci ako su ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:
1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901855 12 Rev od 13. juna 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. augusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se između ostalog na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na to nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka zasnovanana proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
26. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz vještaka finansijske struke, kojem su sudovi poklonili vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu sa pravlima struke, te na osnovu dokumentacije u spisu kao i uvidom u dokumentaciju apelanta i tuženog na licu mjesta, utvrdio da je tuženi u cijelosti ispunio ugovorenu obavezu prema apelantu, da je zadnjom isporukom od 23. marta 1992. godine apelantu u cijelosti isporučio naručenu i kupljenu robu, a da je virmanskim nalogom putem SDK Mostar od 8. aprila 1992. godine apelantu vratio avans u iznosu od 112.396.420,00 YU dinara jer zbog ratnih dejstava više nije bio u mogućnosti vršiti daljnju isporuku predmetnih proizvoda apelantu, te jer apelant u konkretnom slučaju nije suprotno dokazao. Ustavni sud dalje zapaža da su, suprotno stavu prvostepenog suda koji je, dakle, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan budući da je tuženi u cijelosti izmirio svoje obaveze, ali koji se nije referirao na prigovor zastarjelosti potraživanja, Kantonalni i Vrhovni sud usvojili prigovor tuženog o zastari predmetnog potraživanja primjenom odredbe člana 374. ZOO-a kojom je propisano da međusobna potraživanja društveno-pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorom zastarijevaju za tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju jasno i argumentirano ukazali da zastrijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, a da se u sudskoj praksi ratna dejstva smatraju nesavladivim preprekama koje utječu na zastarijevanje obaveze. Također su naveli da je odredbom člana 20. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, bilo propisano, da ako zbog ratnih okolnosti Osnovni ili Viši sud ne može vršiti sudsku funkciju na cijelom ili na dijelu područja za koje je osnovan, sudsku funkciju će vršiti najbliži stvarno nadležni sud, koji je u tim okolnostima u mogućnosti vršiti funkciju, na osnovu čega su utvrdili da se apelant u toku 1992. godine pa nadalje mogao koristiti pravom da podnese tužbu nekom drugom stvarno nadležnom sudu sa kojim je bilo moguće uspostaviti komunikaciju. Pri tome Ustavni sud nalazi da su sudovi osporenim odlukama također istakli, da sve i ako se zanemare navedene odredbe, i ako se uzme da je zastarni rok za podnošenje tužbe apelanta počeo teći od prestanka ratnih dejstava, tj. od 23. decembra 1996. godine, koja su ukinuta Odlukom o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji BiH („Službene novine FBiH“ broj 25/969, da je zastarni rok od tri godine istekao 24. januara 1999. godine, dakle znatno prije nego je apelant preinačio tužbeni zahtjev, koji je sada predmetom raspravljanja. Osim toga u najpovoljnijoj varijanti za apelanta, ako se uzme da je početak trogodišnjeg roka zastare 15. mart 1997. godine, kada je tuženi počeo sa radom, po ocjeni sudova apelant je konačno precizirani tužbeni zahtjev morao podnijeti najkasnije 15. marta 2000. godine, a apelant ga je u konkretnom slučaju podnio 19. oktobra 2004. godine.
27. Prema tome, u takvim su okolnostima s obzirom na datum preciziranja apelantovog tužbenog zahtjeva (19. oktobra 2004. godine), koji u svojoj suštini predstavlja preinačenje tužbe u smislu člana 56. ZPP-a kako je obrazloženo u presudi Vrhovnog suda, te s obzirom na datum nastanka potraživanja (1992. godine), pri čemu su redovni sudovi imali u vidu i relevantne odredbe ZOO-a o zastoju zastarijevanja, u cijelosti pokazuju irelevantni apelacioni navodi „da zastarni rok nije protekao jer prema Konvenciji kojoj rok zastarjelosti traje četiri godine“, jer zbog ratnih dejstava nije mogao preduzeti bilo kakvu pravnu radnju do 14. decembra 1995. godine, kada je zvanično zaključen Dejtonski sporazum i kada su prestala sva dejstva na teritoriji FBiH, te jer je tužbu sudu podnio 12. septembra 1997. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i primjene materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja tuženog, da su naveli jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, pri čemu su precizno navedene relevantne odredbe materijalnog prava na osnovu kojih je riješen konkretan spor.
28. Budući da je u konačnici apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastarjelosti potraživanja u smislu relevantnih odredbi ZOO-a (o zastari potraživanja) i ZPP-a (o preinačenju tužbe), kako su eksplicitno i naveli Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama, to se pokazuje bespredmetnim razmatranje apelantovih navoda kojim osporava vještačenje vještaka finansijske struke na čijem nalazu je između ostalog prvostepeni sud zasnovao svoje odlučenje kao i navodi vezani za odbijanje njegovog prijedloga za saslušanje poimenično navedenih svjedoka.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba i zaključka da je apelantovo potraživanje zastarjelo, na način koji se ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman