Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2453/16 (S. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2453/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2453/16, rješavajući apelaciju Sitne Skopljak, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sitna Skopljak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047312 15 Gž od 6. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sitna Skopljak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Novog Travnika, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047312 15 Gž od 6. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada federacije BiH) da apelantici isplati naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane, u određenim mjesečnim iznosima, za određeni vremenski period.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je u spornom periodu na snazi bila Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, kojom je u članu 23. propisano pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice, ali samo za rukovodeće državne službenike, dok se za ostale državne službenike i namještenike u slučaju odvojenog života od porodice propisuje samo pravo na naknadu troškova smještaja i prevoza, u skladu sa odredbama člana 20. navedene uredbe. Dalje se navodi da je odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), propisano da službeniku koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane, najmanje u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu. Kantonalni sud konstatuje, da za ostvarivanje predmetnog prava, nije odlučna samo činjenica da je službenik raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, već da je takav raspored privremen. Dalje se navodi, da je u toku prvostepenog postupka proveden dokaz uvidom u rješenje Federalnog ministarstva odbrane od 18. novembra 2005. godine, kojim je apelantica raspoređena iz mjesta prebivališta Monjići, Općina Novi Travnik u mjesto rada Visoko, zatim u naredbu Federalnog ministarstva odbrane od 1. septembra 2004. godine, kojom se apelantica raspoređuje na dužnost u mjesto službe Visoko sa danom 1. septembar 2004. godine, kako se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da je raspored apelantice privremen, Kantonalni sud cijeni da apelantica ne ispunjava uslove iz člana 33. citiranog Granskog kolektivnog ugovora, te ova odredba ne može predstavljati osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud također konstatuje, da sama činjenica da je apelantica rješenjem od 18. novembra 2005. godine, priznato pravo na naknadu za smještaj u mjestu rada, ne ukazuje na to da je raspored bio privremen, jer prema odredbi člana 20. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, privremeni raspored službenika nije uslov za ostvarivanje naknade za smještaj u mjestu rada. Naime, uslovi za ostvarivanje prava na naknadu za smještaj u mjestu rada prema citiranoj Uredbi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane prema Granskom kolektivnom ugovoru, sasvim su različiti, pa nema osnova da se iz činjenice da je apelantici priznato pravo na naknadu za smještaj u toku rada, izvede zaključak da ista ispunjava uslove i za ostvarivanje prava na naknadu za odvojeni život. Kantonalni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne može usvojiti ni primjenom člana 23. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelantica rukovodeći državni službenik.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman