Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/15 (A.H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-244/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-244/15, rješavajući apelacije A.H. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A.H., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009869 14 Gž od 13. novembra 2014. godine;
Dario Rajković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010484 14 Gž od 8. januara 2015. godine;
Ermin Kesten, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 077880 15 Rsž od 6. marta 2015. godine;
Halid Jazvin, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011241 14 Gž od 21. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-244/15 A.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edisa Peštek, advokatica iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 009869 14 Gž od 13. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenje Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Odbora za žalbe policijskih službenika od 29. februara 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepene odluke kojom mu je izrečena disciplinska sankcija-novčana kazna u iznosu od 15% od jedne osnovne plate i rješenje Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine od 2. februara 2012. godine, kojim je apelantu izrečena navedena disciplinska sankcija zbog učinjene lakše povrede službene dužnosti iz relevantnih odredbi Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine. U toku postupka je utvrđeno da je obraćanje pomoćniku komandira Đ.B. povišenim tonom i galamom prilikom predaje doznaka u kancelariji poslodavca opravdan razlog da rukovoditelj nakon provedenog internog postupka apelantu izrekne disciplinsku sankciju.
2. AP-476/15 Dario Rajković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 010484 14 Gž od 8. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime razlike plate za period od 1. jula 2009. godine do 31. maja 2012. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaposlen kod tužene i da mu je isplaćivana plata i ostale naknade u skladu sa odredbama Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine dana 17. juna 2009. godine, donijelo Odluku broj 168/09, kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM, na 498,10 KM. Također, utvrđeno je da je članom 1. spomenute Odluke utvrđeno da se visina osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) navedenog zakona, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fiskalnu godinu, vodeći računa o nesmetanom funkcioniranju institucija Bosne i Hercegovine, ako to zahtijeva održavanje makroekonomske stabilnosti. Isto tako, utvrđeno je da nije sporno da je Bosna i Hercegovina od 2006.godine, uspostavila neophodnu saradnja sa Međunarodnim monetarnim fondom (Stand by aranžman), tako i u razdoblju juli 2009. godine – juni 2012. godine, kako bi se između ostalog i osigurala potrebna sredstva za fiskalnu i vanjsku održivost Bosne i Hercegovine. Budući da je makroekonomska situacija bila narušena, utvrđeno je da je bilo osnova za najprije postupanje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (a ne zakonodavnog tijela) i u pravcu ostvarenja ušteda, i kroz smanjenja plaća i logično za razdoblje trajanja Stand by aranžmana. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-1778/15 Ermin Kesten (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 077880 15 Rsž od 6. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Srednjobosanski kanton-MUP) da apelanta primi u radni odnos u MUP na radno mjesto mlađi inspektor, a po ugovoru o međusobnim pravima i obavezama MUP-a SBK i polaznika osnovne policijske obuke od 26. decembra 2007. godine, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant pravo na raspored na mjesto mlađeg inspektora stekao 27. juna 2008. godine, kada je i saznao da neće biti raspoređen, a da je tužbu sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa podnio 25. septembra 2013. godine, zbog čega je njegova tužba neblagovremena, odnosno podnesena nakon isteka rokova koji su propisani odredbama člana 103. Zakona o radu. Također, sud je istakao da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za primjenu Zakona o obligacionim odnosima u konkrenom slučaju, s obzirom da se radi o pravima iz radnog odnosa koje reguliraju Zakon o policijskim službenicima i Zakon o radu kao posebni zakoni
4. AP-2795/15 Halid Jazvin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 011241 14 Gž od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on profesionalni vojnik u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i da se tužene Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: drugotužena) obavežu da mu solidarno uplate za period od 1. marta 2011. godine do rješavanja radnopravnog statusa mjesečno određeni novčani iznos, te da za taj period uplate doprinose Federalnom zavodu PIO. S druge strane, tužba je odbačena u dijelu kojim se zahtijevala isplata plate i doprinosa za period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2011. godine i od 18. septembra 2009. godine do 19. marta 2011. godine, a apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev na osnovu zaključka da prvotuženi nije preuzeo apelanta u radni odnos, niti je pravni sljednik Federalnog ministarstva odbrane, te da drugotužena nije pasivno legitimisana za ovaj dio tužbenog zahtjeva. Nadalje, utvrđeno je da je odlučujući o zahtjevu za solidarno obavezivanje tuženih za isplatu plata u periodu od 18. septembra 2009. godine i ubuduće i uplati obaveznih doprinosa od 1. januara 2006. godine i ubuduće, prvostepeni sud odbacio tužbu u dijelu u kojem se potražuju plate od 18. septembra 2009. godine do 18. marta 2011. godine i uplata doprinosa za period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2011. godine usvajajući prigovor presuđene stvari koji je istakla drugotužena. Također, utvrđeno je da je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen na osnovu utvrđenja da tuženi nisu pasivno legitimisani jer prvotuženi nije preuzeo apelanta u Oružane snage Bosne i Hercegovine i da drugotužena odgovara za obaveze nastale sa 31. decembra 2005. godine koje je izmirila na osnovu odluke Kantonalnog suda u Mostaru. Osim toga, utvrđeno je da su zastupnici tuženih postavili zahtjev za naknadu troškova zastupanja i da ti troškovi pripadaju stranci koju zastupa pravobranilaštvo na osnovu odredbe člana 332. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH koju odredbu je prvostepeni sud pravilno primijenio i u skladu sa odredbama Advokatske tarife odredio visinu troškova koje je apelant dužan naknaditi tuženima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-244/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman