Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/16 (M. Č.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2956/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2956/16, rješavajući apelaciju Muhameda Čustovića i Ramize Čustović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Muhamed Čustović i Ramiza Čustović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 040218 14 Gž od 13. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Muhamed Čustović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ramiza Čustović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 040218 14 Gž od 13. maj 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je drugotuženi (Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini) da prvoapelantu na ime materijalne štete nastale na vozilu „Škoda octavia“ nadoknadi štetu u iznosu od 106,20 KM, kao i iznos od 590,00 KM na ime nematerijalne šete (za pretrpljene fizičke bolove, na ime duševnih bolova radi pretrpljenog straha), dok je drugotuženi obavezan isplatiti drugoapelantici na ime nematerijalne štete iznos od 590,00 KM (za pretrpljene fizičke bolove, na ime duševnih bolova zbog pretrpljenog straha), dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. U odnosu na prvotuženog („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) tužbeni zahtjev je odbijen u cjelosti.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da se 16. januara 2012. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je pričinjena materijalna šteta na vozilu prvoapelanta, za koju nezgodu je odgovorno lice koje je upravljalo motornim vozilom sa inostranim registarskim oznakama, te je shodno tome nesporna pasivna legitimacija drugotuženog. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je prema definiciji, totalna šteta, ona šteta na osiguranom vozilu za koju je popravak tehnički neizvediv ili je ekonomski neisplativ, pri čemu je utvrđeno da su troškovi popravka veći ili jednaki vrijednosti vozila umanjenoj za procijenjenu odnosno tržišnu vrijednost ostatka vozila, dok je djelomična šteta, ona šteta koja nije totalna, odnosno šteta kod koje je popravak ekonomski isplativ i tehnički izvediv. Također, navedeno je da procjenu totalne štete na vozilu vrši vještak mašinske ili saobraćajne struke, prema pravilima struke i to tako što se utvrđuje vrijednost vozila u momentu udesa i vrijednost ostatka, shodno čemu se na bazi razlike utvrđuje visina totalne štete, te se vrši upoređivanje sa troškovima popravke, pa ukoliko su troškovi popravke veći od visine totalne štete, isplaćuje se naknada na bazi obračuna totalne štete. Visina prouzrokovane materijalne štete, u predmetnoj pravnoj stvari, utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke A. Ć., koji je na osnovu dokumentacije u spisu i primjenom pravila struke našao da predmetno vozilo nije bilo ekonomski opravdano popravljati, jer je šteta totalna. Obzirom da je na ime naknade za pričinjenu materijalnu štetu na oštećenom vozilu isplaćen iznos od 4.480,00 KM, a da totalna šteta, koju je utvrdio vještak, iznosi 4.586,20 KM, zaključeno je da preostaje obaveza drugotuženog isplatiti razliku u iznosu od 106,20 KM, u skladu sa odredbama člana 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, konstatovano je da prvoapelant nije predočio dokaz da je izvršio plaćanje opravke oštećenog vozila u novčanom iznosu koji potražuje tužbenim zahtjevom, te da sačinjeni predračun nije dokaz da je izvršena opravka i da je plaćena ova usluga. Pored navedenog, konstatovano je da apelant nije dokazao da je unajmljivanje vozila rent-a-car bilo neophodno, te da bi zbog nemogućnosti korištenja zamjenskog vozila pretrpio štetu, čime bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredaba člana 155. i 190. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman