Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-512/15 („Eurobenz“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-512/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-512/15, rješavajući apelaciju „Eurobenz“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Eurobenz“ d.o.o. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007835 14 Rev od 23. oktobra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eurobenz“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 007835 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je kao kupac raskinuo ugovor o kupoprodaji, mašine za pranje automobila tip ,,Vega“, da je raskinuo i kupoprodajni ugovor koji se odnosi na mašinu za pranje automobila “Pegasus 240” i da se tuženi (prvotuženi-prodavac: „Ocean“ d.o.o. Banja Luka i drugotuženi-proizvođač: „Cecato“ Spa Via Selva Maiolo 5/7 Alte Di Montecchio Maggiore, Italija) obavežu to da trpe, da se tuženi solidarno obavežu: a) da apelantu vrate novčani iznos, koji je plaćen prvotuženom za mašinu ,,Vega“ i novčani iznos, koji je apelant platio na ime carinskih dažbina za uvoz mašine “Pegasus 240”, koju je isporučio prvotuženi, sa zakonskom zateznom kamatom ili da se mogu osloboditi obaveze iz tačke a) tužbenog zahtjeva ako, b) u sjedištu apelanta montiraju pokretni portal, uz korištenje postojećih vodilica i druge opreme postojeće mašine ,,Vega“, nosač četaka i drugu opremu, puste u rad i dokažu ispravnost kompletne automatske linije za pranje automobila “Pegasus 240”, kao i da apelantu solidarno nadoknade materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti koju je mogao ostvariti pranjem automobila mašinom “Pegasus 240” ili drugom mašinom, za određeni vremenski period, u određenom novčanom iznosu sa kamatom, te da se tuženi obavežu da demontiraju i preuzmu od apelanta mašinu ,,Vega“ i “Pegasus 240”, ako se ispune obaveze pod tačkom a) zahtjeva.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz nespornih činjenica, koje su utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije ostao kod zahtijeva za raskid spornog ugovora, nego da je sa prvotuženim postigao sporazum da se zbog određenih tehničkih nedostataka mašina za pranje automobila tip ,,Vega“, zamijeni mašinom tip „Pegasus 240“, da je u skladu sa sporazumom stranaka, prvotuženi dovezao dio mašine ,,Pegasus“ iz Italije, na dogovoreno mjesto po zahtjevu apelanta kao kupca, te da proizlazi da su na prednji način apelant i prvotuženi postigli sporazum o prenovu (novaciji), kojim su se suglasili da postojeću obligaciju zamijene novom. Dalje se navodi, da po predmetnom ugovoru o prenovu obaveza prvotuženog je bila da doveze dio mašine „Pegasus““ iz Italije na dogovoreno mjesto, da uz korištenje postojećih vodilica i druge opreme postojeće mašine ,,Vega“ koja se zamjenjuje, montira pokretni portal-nosač četaka i drugu opremu, pusti u rad i dokaže ispravnost kompletne automatske linije za pranje automobila “Pegasus 240” i da demontira i preuzme od apelanta automatsku praonu tip ,,Vega“, a da je obaveza apelanta bila da plati carinu za novu mašinu i da preuzme potrebne radnje da bi predaja stvari u skladu sa ugovorom bila moguća. Vrhovni sud konstatuje da je prvotuženi djelimično svoju obavezu ispunio, na način što je dovezao dio mašine „Pegasus“ iz Italije, na mjesto koje je odredio apelant, okolnost da nije izvršio obavezu montiranja pokretnog portala-nosača četaka i druge opreme, puštanja u rad, kako bi dokazao ispravnost kompletne automatske linije za pranje automobila “Pegasus 240” i da nije demontirao i preuzeo od apelanta automatsku praonu tip ,,Vega“, protivno navodima apelantove revizije, ne dovodi do odgovornosti prvotuženog za neispunjenje obaveze iz ugovora, jer mu apelant nije dozvolio da novu mašinu montira i staru mašinu preuzme u skladu s ugovorom, kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Naime, u članu
519. Zakona o obligacionim odnosima, određen je pojam i sadržina preuzimanja i posljedica odbijanja preuzimanja kupljene stvari, prema stavu 1. preuzimanje stvari se sastoji u preduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila moguća, kao i u odnošenju stvari, prema utvrđenju drugostepenog suda prvotuženi je iz Italije dovezao portal mašine „Pegasus“ na benzinsku pumpu apelanta, u skladu sa njihovim dogovorom, a apelant je insistirao da se portal mašine „Pegasus“ ne istovari na mjesto gdje je mašina ,,Vega“, nego na drugo mjesto, što je prvotuženi i učinio, prvotuženi je putem faksa obavijestio apelanta dopisom da je mašina stigla i da mu javi kada će pristupiti montaži, a da na ovaj dopis apelant nije nikad odgovorio. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije omogućio montiranje zamjenske mašine kada je ona dovezena kod njega, a kako su se sporazumjeli, pa kako apelant nije izvodio dokaze u prvostepenom postupku na okolnost da su radnici prvotuženog odbijali montiranje zamjenske mašine za pranje vozila, niti ima pismenih dokaza da je od tuženih zahtijevao da obave montiranje nove mašine na mjesto stare mašine za pranje vozila, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tuženi nisu odgovorni što nije došlo do montaže zamjenske mašine za pranje vozila. Vrhovni sud zaključuje da navodima revizije nije dovedena u sumnju ni odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete, jer apelant nije dokazao da je za štetu koju je pretrpio u vidu izgubljene dobiti odgovoran prvotuženi, nije na pouzdan način dokazao ni visinu štete, jer se vještak o tome nije mogao precizno izjasniti, te Vrhovni sud konstatuje da drugostepeni sud pravilno nalazi da je ovaj zahtjev neosnovan i iz razloga što je u određenom periodu, kada mašina nije radila, apelantu bila isporučena nova mašina, umjesto stare, te da nema uslova za odgovornost prvotuženog za štetu, zato što apelant nije omogućio prvotuženom da demontira staru i postavi novu mašinu. Vrhovni sud, također, ističe da je pogrešan stav revizije da je sud po službenoj dužnosti bio dužan da pazi da li je drugotuženi pravilno označen, apelant je svojim podneskom označio drugotuženog i taj tuženi je učestvovao u postupku, kao stranka koju je apelant označio u tužbi. Naime u smislu člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti, pazi na stranačku sposobnost. Vrhovni sud konstatuje da kao o stranačkoj sposobnosti, tako i o postojanju materijalno-pravnog odnosa, stvarne legitimacije stranaka u sporu, sud vodi računa po službenoj dužnosti, s obzirom da stvarna legitimacija zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje, te da je razlika u tome što su nedostaci u pogledu stranačke sposobnosti, a tiču lica koja učestvuju u postupku, procesnog karaktera, a nedostaci koji se odnose na stvarnu legitimaciju stranaka u sporu su materijalno pravnog karaktera, te da zato o nedostatku stranačke sposobnosti, sud odlučuje procesnim rješenjem, a u pogledu nedostataka koji se tiču stvarne legitimacije stranaka u parnici sud odlučuje meritorno, presudom kojom odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman