Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1094/16 (Ž. B. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1094/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1094/16, rješavajući apelacije Željka Brkića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željko Brkić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033933 15 Rsž od 24. februara 2015. godine;
Ramo Dervišević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031758 15 Rev od 14. januara 2016. godine;
Davor Dujmović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019172 15 Gž od 19. aprila 2016. godine;
Momčilo Perović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 003848 15 Rsž od 25. maja 2015. godine;
Ranko Obradović, Maja Marić, Mara Mišić, Biljana Gračanin, Dragiša Ilisić, Darko Pušonja, Mirko Jelisavac, Rada Čičić i Vesna Đukić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 166917 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1094/16 Željko Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 10. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033933 15 Rsž od 24. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen njegov zahtjev kojim je tražio da mu tužena FBiH, Vlada FBiH (za bivše FMO; u daljnjem tekstu: tužena) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem za određeni vremenski period u navedenom trajanju i prema važećim materijalnim propisima za taj period, na način pobliže preciziran u izreci presude. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjana odredba člana 5. stav 1. alineja 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB od 6. februara 1994. godine, zaključenog između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB, jer je zaključen u skladu sa odredbama navedenim u izreci presude. S druge strane, usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. pomenutog Ugovora, jer je zaključen na osnovu Zakona o oružanim snagama HR HB što je u suprotnosti sa važećim odredbama Zakona o odbrani FBiH i Zakona PIO FBiH, pa kao takve ne proizvode bilo kakvo pravno dejstvo. U toku postupka je, u suštini, utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio o oba tužbena zahtjeva apelanta, zaključivši da je sporni član 5. stav 1. alineja 4. predmetnog Ugovora, u suprotnosti sa prinudnim propisima navedenim u drugom tužbenom zahtjevu apelanta, a u pogledu protivtužbenog zahtjeva tužene je utvrdio da je sporni član navedenog Ugovora suprotan zakonima FBiH, jer je sud vezan tužbenim odnosno protivtužbenim zahtjevom, o kojima odlučuje shodno članu 2. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-1754/16 Ramo Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 031758 15 Rev od 14. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništava Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. septembra 2003. godine, pa da se slijedom toga obaveže tužena „Meggle Mljekara“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) da mu uspostavi radnopravni status i vrati ga na radno mjesto mljekar na pasterizaciji mlijeka ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj osposobljenosti i stručnoj spremi. U toku postupka je utvrđeno da činjenica da činjenica da je sud prihvatio i odredio da se u ponovljenom postupku ponovno izvede dokaz saslušanjem parničnih stranaka i kao parnična stranka sasluša, sadašnji direktor K.H., koji je u vrijeme kada je ovaj postupak pokrenut bio zaposlenik tužene u pravnoj službi i tada saslušan u svojstvu svjedoka, a pri tom se on o okolnostima predmetnog slučaja izjasnio na način kao i kad je saslušan kao svjedok, ne predstavlja povredu člana 163. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, kod činjeničnog utvrđenja da je apelant pozvan na razgovor kod direktora i da mu je ukazano kakve sumnje vezano za povredu radne dužnosti postoje, da je u Odluci o suspenziji, koju je primio, jasno navedeno za koje povrede radne dužnosti iz Pravilnika o radu postoji sumnja da ih je počinio, da je apelant tu Odluku primio i prigovarao, utvrđeno je da nedvojbeno proizilazi da mu je upravo u skladu sa odredbom člana 90. Zakona o radu, omogućeno pravo na odbranu i da je to svoje pravo iskoristio (ulagao prigovor). Također, kod činjeničnog utvrđenja da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, da je utvrđeno da je vršio falsifikovanje dokumenata vezanih za prijem mlijeka u pogledu količine, da te radnje predstavljaju povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret, da u vrijeme kada je počinio povredu radne dužnosti nije utvrđeno da je obavljao funkciju sindikalnog povjerenika, da je tužena za povredu radne dužnosti saznala 30. septembra 2003. godine, da je tog dana donijeta i Odluka o otkazu ugovora o radu, utvrđeno je da su redovni sudovi pravilno primijenili i odredbe čl. 89. i 93. navedenog zakona.
3. AP-2722/16 Davor Dujmović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019172 15 Gž od 19. aprila 2016. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene BiH, Odbora državne službe za žalbe od 12. maja 2015. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaposlenik Direkcije za evropske integracije, čije mjesto stanovanja nije u mjestu rada, da je na ime troškova prevoza ostvarivao do 31. decembra 2014.godine naknadu u visini 70% vrijednosti pojedinačne karte, od kada se ova naknada obračunava i isplaćuje u visini osam pojedinačnih karata, javnog prevoznika na predmetnoj relaciji. Nadalje, utvrđeno je da je apelant potom podnio poslodavcu zahtjev za odobrenje naknade troškova prevoza obračunate na osnovu 70% vrijednosti pojedinačne karte, koji je odbijen, protiv koje odluke je apelant podnio žalbu koja je odbijena osporavanim rješenjem tužene od 12. maja 2015. godine. Također, utvrđeno je da prema relevantnoj odredbi Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i sa posla u institucijama BiH zaposleniku čije je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, pripada pravo na mjesečnu naknadu u visini osam pojedinačnih karata javnog prevoznika na relaciji mjesto rada-najbliža stanica mjestu prebivališta utvrđena linijskim međugradskim prevozom. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant svoj zahtjev za poništenje predmetnog rješenja zasnivao na činjenici da od kuće u kojoj ima registrovano prebivalište do mjesta rada prelazi relaciju koja je manja od 80 km, pri čemu provedenim dokazima nije potvrđivao da na relaciji za koju je izračunao udaljenost, postoji registrovana linija međugradskog prevoza. Shodno navedenom, utvrđeno je da ukoliko od mjesta stanovanja do mjesta rada zaposlenika postoji više saobraćajnih komunikacija, shodno relevantnim odredbama navedenog podzakonskog akta, ne cijene se relacije povoljnije za zaposlenika ili poslodavca, nego relacija na kojoj je registrovana linija međugradskog prevoza. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da u skladu sa važećim podzakonskim aktom, odlučna činjenica od koje zavisi visina naknade troškova prevoza apelanta je dužina relacije prevoza, te da dokazi provedeni pred prvostepenim sudom nesumnjivo potvrđuju da relacija od najbliže stanice mjestu prebivališta apelanta utvrđena linijskim međugradskim prevozom do mjesta rada, iznosi preko 80 kilometara.
4. AP-2858/16 Momčilo Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 2. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 003848 15 Rsž od 25. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbačena njegova tužba u dijelu kojim je potraživao naknadu na ime izgubljene mjesečne zarade za period od 1. septembra 2010. godine do 27. decembra 2011. godine. Istom presudom, odbijen je precizirani dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelant potraživao da mu tuženi ZP „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko na ime izgubljene mjesečne zarade po osnovu rada za period od 27. decembra 2011. godine do 31. jula 2013. godine isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je potraživanje apelanta, koje se odnosi za period od 1. septembra 2010. godine do 27. decembra 2011. godine, neblagovremeno, jer apelant za taj period nije ostvario procesnu pretpostavku za ostvarenje sudske zaštite, s obzirom da je propustio prekluzivni zakonski rok iz člana 118. Zakona o radu. Također, utvrđeno je da je neosnovan dio preciziranog tužbenog zahtjeva u kojem apelant potražuje isplatu na ime izgubljene mjesečne zarade po osnovu rada za period od 27. decembra 2011. godine do 31. jula 2013. godine, a iz razloga jer je suprotan odredbama ugovora o radu od 10. marta 2011. godine, kojim je apelant prihvatio promjenu radnog mjesta, kao i koeficijenta za obračun plate.
5. AP-2929/16 Ranko Obradović, Maja Marić, Mara Mišić, Biljana Gračanin, Dragiša Ilisić, Darko Pušonja, Mirko Jelisavac, Rada Čičić i Vesna Đukić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 8. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 166917 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Poljoprivredna škola Banja Luka da im isplati na ime naknade troškova prevoza (u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju) određene novčane iznose za određene vremenske periode. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali visinu tužbenog zahtjeva, koja je u uzročnoj vezi sa vremenom provedenim na radu i udaljenosti od mjesta prebivališta do mjesta rada od kojih udaljenosti zavisi i cjelishodnost korištenja gradskog prevoza. Naime, utvrđeno je da su te činjenice apelanti mogli dokazati i na osnovu platnih lista u kojima je iskazano efektivno radno vrijeme, kao i podacima o relacijama i dužinama relacija na kojim se odvija gradski saobraćaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1094/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman