Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/16 (Ž. L. i M. L.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2865/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2865/16, rješavajući apelacije Žakline Leko i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Žaklina Leko i Milenko Leko, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 059942 13 Gž od 21. aprila 2016. godine;

Petar Kurušić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 013017 16 Gž 2 od 6. maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2865/16 Žaklina Leko (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Milenko Leko (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 4. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 059942 13 Gž od 21. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) isplatiti na ime naknade materijalne štete prvoapelantici i drugoapelantu određene novčane iznose, dok su preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjevi prvoapelantice i drugoapelanta, odbijeni. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da se 7. novembra 2009. godine dogodila saobraćajna nezgoda, te da je tom prilikom vozač automobila marke „BMW“ (M. M.) udario parkirano vozilo, koje je vlasništvo drugoapelanta, oštetivši ga, a nakon toga udario u vrata, tada poslovnog prostora, na objektu vlasništvo prvoapelantice. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nastanka štete, dok je odredbom člana 190. istog zakona propisano da će sud uzeti u obzir sve okolnosti koje su nastale poslije prouzrokovanja štete i dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak iz utvrđenog činjeničnog stanja da je tuženi dužan prvoapelantici na ime oštećenja vrata isplatiti određeni novčani iznos (vještak građevinske struke se nije mogao izjasniti o visini štete na oštećenim vratima i mogućnosti popravke istih, jer nema dovoljno podataka o oštećenju, nabavci i vremenu ugradnje, pa je procjenio tržišnu vrijednost ugrađenih vrata kao prosječnu vrijednost od tri ponuđene vrijednosti). Naime, utvrđeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o ugrađenim vratima koja nisu identična prijašnjim oštećenim vratima (oštećena vrata uklonjena i postavljena nova), da su nova vrata drugačija po izgledu i funkciji, modernija, te da shodno tome obaveza tuženog ne može biti veća od štete, odnosno od vrijednosti stvari koja je oštećena. Imajući u vidu činjenicu da fotografije koje je prvoapelantica predložila kao dokaz nisu dovoljne za preciznu procjenu štete ili troškova radova potrebnih da bi se otklonila šteta i materijalna situacija dovela u ranije stanje, to je drugostepeni sud obavezao tuženog da prvoapelantici naknadi štetu u iznosu navedenom u izreci drugostepene presude. Pored toga, visina štete na vozilu drugoapelanta je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke A. Ć., koji je utvrdio da je prilikom navedene saobraćajne nezgode na predmetnom vozilu došlo do totalne štete, te imajući u vidu da je drugoapelant prodao predmetno vozilo za određeni novčani iznos, vještak se izjasnio da visina totalne štete na vozilu drugoapelanta predstavlja novčani iznos koji mu je i dosuđen.

2. AP-2967/16 Petar Kurušić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružni sud u Banjoj Luci broj 73 0 P 013017 16 Gž 2 od 6. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (JPŠ “Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Vrbanja“ Kotor Varoš) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je pri izgradnji traktorske vlake na parceli tuženog, došlo do odrona kamenja, kom prilikom je na apelantovoj parceli, na šumi smrečevog porijekla, pričinjena šteta. U obrazloženju osporene odluke se navodi da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, odnosno nije dovoljna apstraktna mogućnost da oštećeni ostvari dobitak, a do istog nije došlo zbog štetne radnje štetnika, već treba da se radi o dobitku koji bi svakako nastao i da postoji razumna vjerovatnoća u pogledu ostvarenja takve koristi. U vezi s tim, konstatovao je da apelant, tokom predmetnog postupka, nije izveo niti jedan dokaz, na osnovu koga bi se moglo utvrditi da je ostvarivao dobit na uništenoj drvnoj masi stabala smreke, a prije nastanka štetnog događaja. Također, konstatovano je da apelant nije dokazao da je takva stabla prodavao trećim licima, pa je shodno tome, drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud, suprotno odredbi člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da postoji materijalna šteta u obliku izmakle koristi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2865/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2865/16 (Ž. L. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio