Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/16 ("ALF-OM" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2462/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2462/16, rješavajući apelaciju "ALF-OM" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ALF- OM" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 028885 15 Rsž od 23. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ALF-OM" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 028885 15 Rsž od 23. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništeno je apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza i naloženo mu je da tužitelja (V. Č.) vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja spornog rješenja ili na druge slične poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i kvalifikacijama. Apelant je, također, obavezan da tužitelju. na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud ističe da apelant navodi da je s obzirom da je tužilac dao izjavu kojom je priznao da je samovoljno napuštao radno mjesto, da se nije javljao na službeni telefon, koristio vozilo u privatne svrhe i zaustavljao se po ugostiteljskim objektima, čime je učinio težu povredu radnih obaveza, te da je izricanje mjere otkaza sa posla zakonito i predviđeno aktima poslodavca. Dalje se navodi, da otkaz ugovora o radu podrazumijeva materijalno pravni i formalno pravni elemenat, da je materijalno pravni uslov za otkaz ugovora o radu obuhvataju radnje koje su zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu da dovedu do otkaza ugovora o radu, ali da formalno pravni uslovi obuhvataju pravo na odbranu, koji u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni, te da nisu postojali nikakve zakonske okolnosti na osnovu kojih bi apelant moga da uskrati tužiocu pravo na odbranu. Također se navodi, da pravo na odbranu radnika u skladu sa članom 128. Zakona o radu, može se uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano da se očekuje od poslodavca da omogući odbranu, odnosno ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, te da zakon nije precizirao koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Okružni sud smatra da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti, otkaza ugovora o radu i ako nije respektovan, vodi povredi prava radnika. Okružni sud zaključuje, da bez obzira o kakvim se okolnostima radilo, u postupku otkaza ugovora o radu, radnik se mora omogućiti pravo na odbranu, a što je predviđeno i Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom, te da je i apelantovim Pravilnikom o radu iz 2001. godine predviđeno da prije davanja otkaza direktor je dužan radniku omogućiti da bude saslušan i iznese svoju odbranu, pa Okružni sud konstatuje da davanje izjave od strane radnika ne može se smatrati njegovim saslušanjem i pravom na odbranu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/16 ("ALF-OM" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio