Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2406/16 (J. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2406/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2406/16, rješavajući apelaciju Jovana Kragulja, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Kragulj, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 113924 14 Rev od 23. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Kragulj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 9. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 113924 14 Rev od 23. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog („Marbo“ d.o.o. Laktaši), kojima je pokrenut disciplinski postupak i apelant udaljen sa posla, kojim je odbijen apelantov prigovor na prethodno rješenje i kojim je izrečena apelantu disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, te je odbijen zahtjev kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da ga vrati na posao, kao i da mu isplati naknadu plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za određeni vremenski period.
2. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je rješenjem direktora tuženog od 26. januara 2011. godine pokrenut disciplinski postupak protiv apelanta zbog težih povreda radnih obaveza iz člana 63. stav 1. tačke 1., 2. i 20 Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), navedenih u prijavi kršenja radnih obaveza i to pod tačkom 1. da u toku aktivnosti koje je tuženi imao oko popisa cijena ekstrudiranih proizvoda na tržištu, jedino apelant nije dostavio izvještaj na vrijeme već nakon nekoliko prolongiranih rokova, pod tačkom 2. da prilikom ažuriranja „routing-mappinga“ (podaci sa terena) nije ažurirao izvještaj zbog čega je apelant kontinuirano zahtijevao prolongiranje rokova i pod tačkom 3. slab aranžman apelanta na terenu i loš odnos sa kupcima (određene kupce, koji su bili u planu, nije obilazio redovno ili ih uopšte nije obilazio po kom pitanju je tuženi zaprimio pritužbe kupaca), i da je istim rješenjem apelant udaljen sa posla sa danom 27. januar 2011. godine, do okončanja disciplinskog postupka, te da je nakon rasprave pred Disciplinskom komisijom tuženog, rješenjem direktora tuženog od 22. februara 2011. godine apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.
3. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 99. stav 1. Zakona o radu, predviđena mogućnost da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom bliže uređuje pokretanje, vođenje, zastarjelost i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline, pa suprotno apelantovim navodima, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogriješio kada je, ispitujući zakonitost spornih rješenja u smislu odredbi Pravilnika, zaključio da su organi tuženog istinito utvrdili postojanje povreda radnih obaveza i te povrede pravilno okvalifikovali kao teže povrede radni obaveza iz člana 63. stav 1. tačka 1. (odbijanje izvršenja radne obaveze određene ugovorom o radu ili nepostupanje u skladu sa politikom ili opštim aktom poslodavca, upustvima, naredbama, nalozima i odlukama nadređenih), tačka 2. (neblagovremeno, nesavjesno i nemarno izvršenje radne obaveze) i tačka 20. Pravilnika (svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavaca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć). Dalje se navodi, da po članu 74. Pravilnika disciplinski postupak se pokreće u roku od tri mjeseca, od učinjene povrede, odnosno od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od šest mjeseci od učinjene povrede. Vrhovni sud konstatuje, da prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant je nedostavljanjem izvještaja o cijenama ekstrudiranih proizvoda u septembru 2010. godine počinio povredu koja se navodi u tački 1. prijave, pa kako je od dana učinjenja povrede (septembar 2010. godine) do podnošenja prijave (26. januar 2011. godine) protekao tromjesečni rok iz člana 74. Pravilnika za pokretanje disciplinskog postupka, u pogledu te povrede, pokretanje disciplinskog postupka je zastarjelo. Međutim, Vrhovni sud zaključuje, da je ta okolnost bez uticaja na zakonitost nižestepene presude jer je za disciplinsku odgovornost dovoljna jedna povreda za koju se prema Zakonu o radu i Pravilniku tuženog može otkazati ugovor o radu, pa kako je nesporno utvrđeno da apelant nije blagovremeno dostavio „routting maping“ koji zadatak su svi komercijalisti tuženog trebali završiti od 26. oktobra 2010. godine do 1. novembra 2010. godine, što je i sam apelant priznao, apelant je na taj način počinio povredu iz tačke 2. prijave, koju je tuženi pravilno kvalifikovao povredom radne obaveze iz člana 63. stav 1. tačka 1. i
2. Pravilnika za koju nije protekao tromjesečni rok za pokretanje disciplinskog postupka, računajući taj rok od 1. novembra 2010. godine (dan saznanja za povredu) do podnošenja prijave (26. januar 2011. godine). Također se navodi, da je ista situacija i u pogledu povrede iz tačke 3. prijave, za koju povredu također nije protekao rok za pokretanje disciplinskog postupka. Prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost da je tuženi u rješenju o izrečenoj disciplinskoj mjeri ponašanje apelanta kvalifikovao povredama iz člana 63. tačka 1., 2. i 20. Pravilnika, sporna rješenja tuženog ne čini nezakonitim jer poslodavac, suprotno apelantovim navodima, Pravilnikom može propisati i druge teže povrede radnih obaveza, pored povreda iz člana 98. Zakona o radu, tim prije kada se ima u vidu da su navedene povrede sadržajno iste kao i povrede iz člana 98. stav 1. tačka 1. i 11. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman