Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1754/15 (RMU "Banovići" d.d. Banovići)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Radni spor
- Građanski postupak
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1754/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1754/15, rješavajući apelaciju RMU "Banovići" d.d. Banovići, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RMU "Banovići" d.d. Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 004955 14 Rev od 25. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 004955 14 Rev od 25. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (Š. B.) na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih iznosa osnovne plate, te naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, rada na dan državnog praznika, naknade plate za dan državnog praznika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada i dodataka na platu za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos, kao i da na ime dosuđenih razlika manje isplaćenih plata i naknada plate, na ime tužiteljice izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlenik kod apelanta, da je obavljala poslove radnog mjesta glavnog referenta obračuna plate, te da ti poslovi spadaju u V grupu složenosti poslova sa koeficijentom 3,00 i da je primala platu manju od osnovne plate. Nadalje, utvrđeno je da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) u ime poslodavaca na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, te da je članom 2. GKU propisano da su poslodavci prema odredbama ovog ugovora privredna društva sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine iz oblasti proizvodnje i pripreme uglja i drugih usluga unutar društva, koja zaposlenicima daju posao na osnovu ugovora o radu u skladu sa zakonom, dok stav 2. iste odredbe propisuje da je zaposlenik fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu. Osim toga, konstatovano je, na osnovu odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-26/10 od 2. februara 2011. godine, da je Vlada Fedracije Bosne i Hercegovine imala ovlaštenje u ime poslodavaca potpisati GKU, te da je shodno tome isti obavezujući za apelanta. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava, te da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao zakon, kojim se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu, pa je tužiteljica, stupanjem na posao i zaključivanjem ugovora o radu, pristupila i GKU iz koga može crpiti sva prava koja su joj kao minimum osigurana. Pored toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor u kojem ističe da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) nema mjesta primjeni odredaba GKU, iz razloga što prelazne i završne odredbe OKU ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku koji je propisan odredbom člana 39. stav 2. OKU može imati za posljedicu prestanak važenja granskih kolektivnih ugovora. U vezi s tim, zaključeno je da je GKU bio na snazi u utuženom periodu, pa su u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav 3. OKU, primjenjene odredbe ovog ugovora, kao najpovoljnije pravo za tužiteljicu. Najzad, odbijen je apelantov prigovor u kome navodi da je predmetnu tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju i ima se primjeniti trogodišnji rok zastarjelosti, kako to propisuje član 106. Zakona o radu, a ne jednogodišnji zastarni rok iz člana
103. Zakona o radu, na koji se poziva apelant.
Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud tvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman