Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4808/13 (S.S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4808/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-4808/13, rješavajući apelaciju S.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030573 11 Rev od 28. avgusta 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030573 11 Gž od 28. februara 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030573 07 P od 19. novembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Karanovca, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030573 11 Rev od 28. avgusta 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030573 11 Gž od 28. februara 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030573 07 P od 19. novembra 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030573 07 P od 19. novembra 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonite Odluke direktora preduzeća „Kameni agregati“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 406/06 od 8. juna 2006. godine, te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovora njegovoj školskoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom (stav I dispozitiva presude). Presudom je dalje tuženi obavezan da na ime apelanta, nadleženim Fondovima za PIO, za zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, uplati doprinose i druge novčane obaveze za period od 10. jula 2007. godine pa do vraćanja na posao (stav II dispozitiva presude), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi na ime naknade štete, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, u vidu izgubljene zarade-plate za period od 10. jula 2006. godine pa do vraćanja na posao, isplati iznos od po 1.500,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospjeća svakog obroka pa do konačne isplate (stav III dispozitiva presude). Presudom je, također, odbačena kao neblagovremena tužba u dijelu kojim apelant traži isplatu plata od po 1.500,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom za period od 1. januara 2006. godine do 10. jula 2006. godine (stav IV dispozitiva presude), dok je tuženi obavezan da na ime troškova postupka apelantu isplati 562,50 KM (stav V dispozitiva presude).

3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant kod tuženog vršio funkciju direktora po osnovu Ugovora o radu-menadžerskog ugovora zaključenog 16. aprila 2002. godine na neodređeno vrijeme, da je za obavljanje navedenih poslova apelantu utvrđena mjesečna plata u iznosu od 1.500,00 KM (član 6. Ugovora), da je 24. maja 2006. godine pod brojem 253/06 Upravni odbor tužene donio odluku, kojom se apelant razrješava funkcije direktora sa 24. majom 2006. godine zbog odlaska na nove poslove i zadatke, da je odlukom direktora tužene broj 406/06 od 8. juna 2006. godine apelantu otkazan ugovor o radu-menadžerski ugovor, u kojoj odluci je navedeno da se ugovor raskida 8. juna 2006. godine i da apelantu radni odnos prestaje sa 10. julom 2006. godine. Polazeći od naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije dao razloge za otkazivanje ugovora o radu apelantu, te da apelant nije dokazao visinu plate koju bi eventualno primao na radnom mjestu na koje bi bio raspoređen. Na drugoj strani, Osnovni sud je zaključio da apelant ima pravo na uplatu neuplaćenih doprinosa u iznosu adekvatnom poslovima na koje se vraća na rad. S obzirom na navedeno, a pozivom na odredbe člana 15, te čl. 112-118. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZR), zatim čl. 9. i 25. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/95-prečišćeni tekst; br. 15/96, 23/98, 13/00 i 29/00) i člana 7. stav 1., člana 102. stav 1 i člana 123. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 030573 11 Gž od 28. februara 2011. godine djelimično je usvojena žalba tuženog pa je preinačena prvostepena presude Osnovnog suda od 19. novembra 2010. godine u dosuđujućem dijelu (stav II dispozitiva prvostepene presude) na način da je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na uplatu pripadajućih doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja, te zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Također je djelimično usvojena žalba tuženog u dijelu odluke o troškovina (stav V dispozitiva prvostepene presude) pa je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu na način da je tuženi obavezan naknaditi troškove postupka u iznosu od 375,00 KM umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 562,00 KM. U ostalom dijelu, žalba tuženog odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav I dispozitiva prvostepene presude). Također je odbijena kao neosnovana i apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u osporenom odbijajućem dijelu (stav III dispozitiva presude). Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe u iznosu od 600,00 KM.

5. U obrazloženju drugostepene presude je Okružni sud, obrazlažući svoj stav u odnosu na odluku o odbijanju zahtjeva za uplatu pripadajućih doprinosa, naveo da je odredbom člana 9. stav 1. tačka 1. Zakona o doprinosima propisano da osnovicu doprinosa iz ličnih primanja osiguranika čine sljedeća bruto primanja: plata, računajući i naknadu plate za vrijeme plaćenog odsustvovanja sa rada po bilo kom osnovu, naknadu za prekovremeni rad i rad na dane državnih i vjerskih praznika u koje se ne radi i druga lična primanja po osnovu rada, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dok je članom 25. istog Zakona propisano da obračun, obustavu i uplatu doprinosa vrši isplatilac plata i drugih ličnih primanja, prilikom svake isplate ličnih primanja zaposlenima i uplaćuje ih na odgovarajuće račune fondova. Iz navedenih odredbi, po ocjeni drugostepenog suda, proizlazi da radnik mora ostvarivati platu, na osnovu koje se utvrđuje visina doprinosa za penzijsko i invalidsko i zdravstveno osiguranje, doprinos za zapošljavanje i doprinos za dječiju zaštitu, odnosno da su doprinosi akcesorno potraživanje, koje zavisi plate. S tim u vezi, a kako u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da bi primao platu za neko drugo radno mjesto (na koje bi bio raspoređen nakon razrješenja sa mjesta direktora), niti visinu te plate, Okružni sud je zaključio da nije bilo ni osnova da prvostepeni sud usvoji apelantov tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa nadležnim fondovima. Budući da su doprinosi akcesorno potraživanje i da je u predmetnoj parnici odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plata za period od 10. jula 2006. godine do vraćanja na posao, Okružni sud je zauzeo stav da nema ni uplate doprinosa za isti taj period.

6. U odnosu na apelantov žalbeni navod da je pogrešan stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije dokazana visina plate (uz argumentaciju apelanta da je imao fiksnu platu u iznosu od 1.500,00 KM), Okružni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelant imao platu u iznosu od 1.500,00 KM, kako je to bilo utvrđeno članom 6. alineja 1. njegovog ugovora o radu zaključenog sa tuženim 16. aprila 2002. godine. Međutim, odlukom Upravnog odbora tužene broj 253/06 od 24. maja 2006. godine apelant je razriješen funkcije direktora zbog odlaska na nove poslove i zadatke. Od momenta razrješenja apelanta sa funkcije direktora do otkazivanja ugovora o radu (8. juna 2006. godine) tuženi nije apelanta rasporedio na nove poslove i zadatke, pa je ostao nepoznat iznos plate, koju bi apelant ostvarivao na radnom mjestu na koje bi bio raspoređen. U ovakvoj situaciji, po ocjeni drugostepenog suda, apelant nema pravo potraživati iznos od 1.500,00 KM na ime izgubljene zarade zbog nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, koju je ostvarivao kao direktor, već iznos plate, koju bi shodno svojoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, ostvarivao na nekom drugom radnom mjestu unutar pravnog lica, na koje bi bio raspoređen da mu nije otkazan ugovor o radu. Kako apelant nije dokazao visinu te plate, što je bio obavezan u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete-izgubljene zarade odbio kao neosnovan. Preinačavajući odluku u pogledu glavnog potraživanja, drugostepeni sud je u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka, a prema uspjehu u parnici, u smislu člana 386. stav 2. istog Zakon.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 030573 11 Rev od 28. avgusta 2013. godine je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 28. februara 2011. godine.

8. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da apelant tokom predmetnog postupka nije predlagao dokaze za utvrđivanje visine plate za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, na koje bi mogao biti raspoređen nakon razrješenja sa funkcije direktora-menadžera. S tim u vezi je dalje navedeno da je apelant u svom iskazu, saslušan kao parnična stranka, na glavnoj raspravi 22. septembra 2010. godine naveo da je od januara 2009. godine zaposlen u vlastitom preduzeću „Stanarević“ d.o.o. Ni u pogledu ove okolnosti, a koja bi po ocjeni revizionog suda bila od otjecaja na visinu naknade plate (ili visinu razlike naknade plate) na koju bi apelant imao pravo zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, apelant nije izvodio dokaze. Također je konstatovano da aperlant nije izvodio dokaze ni za utvrđenje visine prosječne plate određenog broja radnika tuženog iste ili slične stručne spreme koju ima apelant. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu imali osnova da apelantu dosude naknadu plate u traženom iznosu (jer mu naknada plate u traženom iznosu plate direktora ne pripada) a ni u drugom iznosu, s obzirom da je visina plate ostala neutvrđena (član 126. ZPP), pa je i po ocjeni Vrhovnog suda zahtjev apelanta pravilno odbijen zbog nedokazanosti visine naknade plate, što je apelantov propust, a ne zbog pogrešne primjene člana 117. ZR kako to neosnovano apelant tvrdi u reviziji.

9. U odnosu na odbijajući dio drugostepene presude u pogledu apelantovog zahtjeva za uplatu pripdajućih doprinosa (na ime penzijskog i invalidskog osiguranja, te zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti), Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 1. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. 51/01-120/08) propisano da se njime uređuje sistem obaveznih doprinosa za finasiranje penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti i dječija zaštita u Republici Srpskoj, te člana 8. tog Zakona da osnovica za uplatu doprinosa predstavlja neto plata i sve naknade koje poslodavac isplaćuje u skladu sa ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a na koje se plaća porez na lična primanja. Dok, prema odredbi člana 13. navedenog Zakona, obaveza uplate doprinosa zavisi i dospijeva sa isplatom plata. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, a kod činjenice da uplata doprinosa predstavlja obavezu poslodavca i da ista zavisi ne samo od prava na platu već i od njene isplate i visine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je neosnovan apelantov zahtjev za uplatu traženih doprinosa u konkretnom slučaju u kome je odbijen zahtjev apelanta za isplatu plata za period od 10. jula 2006. godine pa do vraćanja na rad. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 241. ZPP.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji su ti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa.

11. Naime, apelant navodi da mu je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plate u spornom periodu u iznosu od 1.500,00 KM, te da takvo postupanje redovnih sudova predstavlja suštinu spora u konkretnom slučaju kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji. S tim u vezi, apelant navodi da je dokazao koju je imao platu kao direktor i koji iznos je i tražio tužbom, što kako ističe nije sporno i opšte je poznato. Također navodi da je neosnovano i odbijanje njegovog zahtjeva za uplatu pripadajućih doprinosa, ističući tako da je u konačnom dobio spor i pravo da se vrati na posao, ali ne i pravo na isplatu zaostalih plata u vidu stvarne štete i izmakle dobiti. Prema mišljenju apelanta, u toku predmetnog parničnog postupka po žalbi i reviziji je bezuspješno napominjano na očigledne nezakonitosti i oglušenje o zakonske odredbe, a naročito se to odnosi na materijalno pravo i to Zakon o radu (čl. 5., 109. i 130.). S obzirom na navedeno, apelant je tražio od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju i naloži redovnim sudovima da ponovo donesu odluku zasnovanu na zakonu i Ustavu Bosne i Hercegovine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi, a posebice Kantonalni i Vrhovni sud, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari, radi zaštite prava iz radnog odnosa, kada su između ostalog odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade plate (u vidu izmakle dobiti) u spornom periodu, kao i zahtjev za uplatu pripadajućih doprinosa (za penzijsko i invalidsko osiguranje, te zdravstveno osiguranje i osiguranja za slučaj nezaposlenosti). S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su izveli zaključak da samo utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa u okolnostima konkretnog predmeta ne predstavlja osnov i za dosuđenje naknade plate, već je apelant bio dužan dokazati visinu plate (što je on propustio učiniti) koju bi primao na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ne kako to apelant smatra u visini plate koju je primao kao direktor. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ni u pogledu načina na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o doprinosima kod zaključka da je, zbog utvrđenja neosnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plate, neosnovan i zahtjev za uplatu pripadajućih doprinosa uz obrazloženje da ta zakonska obaveza poslodavca zavisi ne samo od prava na platu već i od njene isplate i visine, te da zbog apelantovog propusta da predloži i izvede dokaze u pravcu utvrđivanja visine plate nije bilo ni osnova za usvajanje zahtjeva za uplatu pripadajućih doprinosa (kao akcesornih potraživanja) nadležnim fondovima. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4808/13 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio